VI. ČUDESNI TRENUTAK - 2

 

 Međutim, to je obično način na koji pristupamo našim neugodnim
iskustvima.

Umjesto da smo ih svjesni takvih kakva ona jesu, mi se pokušavamo pozabaviti njima pomoću
prošlosti.

Prestravljena ili usamljena osoba odmah počinje misliti: "Bojim se."

 Ili: "Tako sam usamljen."

Naravno, to je samo pokušaj da se izbjegne iskustvo.

Mi ne želimo biti svjesni ovakve sadašnjosti.

No, budući da se iz sadašnjosti ne možemo izvući, naš je jedini bijeg onaj u uspomene, sjećanja.

Ovdje osjećamo da smo na čvrstom tlu, jer prošlost je utvrđena i poznata - no, naravno, i mrtva.

Ipak, pokušavajući se osloboditi, npr. straha, mi se odmah nastojimo odvojiti od njega i "učvrstiti" ga tumačeći ga pomoću prošlosti, pomoću onoga što je već utvrđeno i poznato.

Drugim riječima, mi se pokušavamo prilagoditi tajanstvenoj sadašnjosti, uspoređujući je sa (zapamćenom) prošlošću, imenujući je i "identificirajući".

Sve bi to bilo vrlo dobro kad biste pokušavali pobjeći od nečega od čega možete pobjeći.

Dobro je poznavati ovaj postupak želite li saznati kada se treba skloniti od kiše.

Ali, taj vam postupak ne govori kako živjeti sa stvarima od kojih ne možete pobjeći, koje su već postale dio vas.

Vaše tijelo ne uništava otrove samo zato jer im poznaje nazive.

Pokušati nadzirati strah, depresiju, ili dosadu tako da ih nazivamo raznim imenima, znači pribjeći
praznovjernom povjerenju u proklinjanja i zazivanja.

Vrlo je lako uvidjeti zašto to ne uspijeva.

Očito, mi pokušavamo znati, imenovati i definirati strah da bismo ga "objektivizirali", to jest, odvojili od "Ja".

No, zašto se pokušavamo odvojiti od straha?

Jer se bojimo.

Drugim riječima, strah pokušava odvojiti sebe - od straha, kao kad bi se požar nastojao ugasiti - požarom.

No, to nije sve.

Što se više navikavamo na razumijevanje sadašnjosti pomoću sjećanja, nepoznatog pomoću
poznatog, životnog pomoću mrtvog, to više naš život postaje isprazan i mumificiran, to je više frustriran i bez radosti.

Tako zaštićen od života, čovjek postaje vrsta mekušca obavljenog tvrdim oklopom "tradicije", pa kad
stvarnost konačno prodre do njega, kao što to mora biti, pokreće se divljanje zatomljene plime strepnji.

S druge strane, ako ste svjesni tog straha, tada shvaćate da bijeg nije moguć, jer ste taj osjećaj postali vi sami.

Uviđate da nazvati ga "strahom" malo ili ništa govori o njemu, jer se usporedba i njegovo imenovanje ne temelji na prošlom iskustvu, nego na sjećanju.

Tada nemate drugog izbora.

 Jednostavno ga morate postati svjesni cijelim svojim bićem kao jednog posve novog iskustva.

I zaista, svako je iskustvo u tom smislu novo, i u svakom se trenutku
našega života nalazimo usred nečega novog i nepoznatog.

Tada primate iskustvo ne opirući mu se i ne imenujući ga, pa posve nestaje osjećaj sukoba između "Ja" i postojeće stvarnosti.

Većinu od nas taj sukob neprekidno u nama kopka, jer su naši životi zapravo dugačko nastojanje da se odupremo nepoznatom, stvarnoj sadašnjosti u kojoj živimo, a koja je upravo ono nepoznato u samom trenutku nastajanja.

Dakle, živeći na taj način, mi nikada uistinu ne uspijevamo naučiti živjeti s tim.

U svakom smo trenutku na oprezu, oklijevamo i povlačimo se.

I sve to bez ikakve koristi, jer nas život, htjeli - ne htjeli, uranja u nepoznato, a opiranje je uzaludno i iscrpljujuće kao kad pokušavamo plivati protiv strahovite bujice.

Umijeće življenja u ovakvoj "nevolji" nije ni bezbrižno plutanje s jedne, a ni prestravljeno pentranje na stijenu zvanu prošlost i poznato s druge strane.

Ono se sastoji u tome da postanemo potpuno osjetljivi za svaki trenutak držeći ga posve novim i jedinstvenim, a svoj um otvorenim i sposobnim za njegovo posvemašnje prihvaćanje.

Ovo nije filozofska teorija, nego pokus.

Čovjek mora provesti pokus da bi shvatio kako se njime u igru uvode posve nove snage, potrebne za prilagodbu životu, za doslovno upijanje, apsorbiranje patnje i nesigurnosti.

Teško je opisati kako to
apsorbiranje djeluje, jednako kao što je teško objasniti kucanje nečijeg srca ili oblikovanje gena.

"Otvoreni" um to čini onako kao što većina nas diše: bez sposobnosti da to uopće objasni.

Jasno je, da je načelo stvari nešto nalik nazivu borilačke vještine judo, nježnog (ju) načina upravljanja suprotstavljenom silom (do) tako da joj se prepuštate.

Svijet oko nas pruža nam mnoge primjere velike djelotvornosti ovog puta.

Kineska filozofija taoizma, koju
izražava i sam judo, privukla je pozornost na snagu vode, koja svladava sve prepreke svojom nježnošću i podatljivošću.

Pokazala nam je kako će savitljiva vrba nadživjeti čvrsti bor u snježnoj mećavi.

Naime, ukočene i stršeće grane bora na sebi talože snijeg sve dok se ne slome, a grane vrbe elastično se savijaju pod težinom, zbacujući snijeg sa sebe i vraćajući se u svoj raniji položaj.

Da vas, dok plivate, zahvati snažna struja, bilo bi smrtonosno oprijeti joj se.

Morate zaplivati s njom, i postupno se približavati njenom rubu.

Ako netko tresne s visine ukočenih udova, slomit će ih.

No, opusti li se poput mačke, pad će biti manje opasan.

Zdanje koje nije "elastično" po svojoj strukturi lako će se srušiti uslijed oluje ili potresa, a automobil bi se, bez ublažavanja udaraca koje mu osiguravaju gume i odbojnici, ubrzo raspao na cesti.

Um ima upravo iste takve moći, jer on ublažava šokove i može ih apsorbirati jednako kao i voda, ili odbojnik.

No, taj način prepuštanja suprotstavljenoj sili ni po čemu nije jednak bježanju od nje.

Tijelo vode ne bježi kad ga odgurujete; ono se jednostavno prepušta trenutku vašeg odguravanja, i obavija vam se oko ruke.

Ni naš ublaživač šokova ne pada kao čunj pogođen kuglom; on se prepušta, a ipak ostaje na istome mjestu.

Bijeg je jedina obrana nečega krutog od napada neke nadmoćnije sile.

Stoga dobar ublaživač šokova nema samo "elastičnost", nego također svoju stabilnost, ili "težinu".

Ta je težina također funkcija uma, a pojavljuje se u vrlo pogrešno protumačenoj pojavi tromosti.

Alan Watts

nastavlja se...