MUDROST TIJELA - 4

Sposobnost mozga
da predvidi budućnost čvrsto je povezana sa strahom od smrti.

 Znamo mnoge ljude, koji bi zajedno sa Stevensonom rekli:

Ispod široka i zvjezdanog neba
iskopaj mi raku i daj da legnem u nju; rado sam živio, rado i umirem,
i s voljom u nju liježem.

Jer, kad se tijelo istroši a mozak umori, čitav organizam dočekuje smrt dobrodošlicom.

Teško je razumjeti da smrt
može biti dobrodošla ako si još mlad i snažan, pa ti se ona čini jezivim i stravičnim događajem.

Na svoj nematerijalni način mozak gleda u budućnost i drži da je dobro ići dalje, još dalje i vječno dalje - ne shvaćajući da će na kraju njegova materija otkriti koliko je taj proces nepodnošljivo iscrpljujući.

Ne uzimajući to u obzir, mozak
izbjegava uvidjeti kako je i sama materija podložna promjenama, kako će se i njegove težnje izmijeniti te da će doći vrijeme kada će smrt postati nečim dobrim.

U svijetlom odsjaju jutra i nakon temeljitog noćnog odmora, više
ne želite krenuti na spavanje.

Ali, nakon teškog radnog dana, iznimno je ugodan onaj osjećaj potonuća u nesvjesno.

Nažalost, ne umiremo baš svi posve mirno.

Umiremo u nesrećama, ili od bolesti koje nam donose patnju, i uistinu
je tragično kad se osoba, čiji je "um" još mlad i budan, uzalud bori s umirućim tijelom.

No, siguran sam da tijelo umire jer ono samo tako želi.

Ono drži da svladavanje bolesti ili zacjeljenje ozljede nadilazi njegove mogućnosti, te se - izmoreno dotadašnjom borbom - okreće smrti.

 Kada bi svijest bila osjetljivija na osjećaje i podražaje koje prima od čitavog organizma, ona bi s tijelom podijelila ovu težnju.

Zaista, ponekad to i čini.

Tome se približavamo kad usred ozbiljne bolesti dođemo do trenutka u kojemu smo mogli i umrijeti, a uspijevamo ga preživjeti - bilo
zbog medicinskog liječenja kojim nam se ojačalo tijelo, bilo zato što u organizmu još uvijek postoje nesvjesne sile, koje su sposobne izliječiti nas.

Budući da smo o čovjeku već naučeni razmišljati kao o dvojnosti uma i tijela, te onaj prvi dio držati "osjećajnim", a potonji tek "glupom" životinjom, naša je kultura uvreda mudrosti prirode, ona predstavlja razarajuće iskorištavanje ljudskog organizma kao cjeline.

Mi smo neprekidno nezadovoljni, jer nam verbalno i apstraktno
razmišljanje mozga daje krivi dojam kako smo sposobni osloboditi se svih konačnih ograničenja.

Mozak zaboravlja da bilo koja beskonačnost nije i stvarnost; to je tek apstraktna koncepcija koja nas nagoni poželjeti da ova fantazija postane stvarnim ciljem našega življenja.

Vanjski simbol takvog načina razmišljanja jest gotovo posve racionalni i anorganski predmet, stroj, koji nam daje osjećaj da smo u stanju primaknuti se beskonačnosti.

 Naime, stroj je prilagođen za napore mnogo veće nego ih je sposobno izdržati tijelo, kao i jednoličnim ritmovima, koje čovjek nikada ne bi izdržao.

Ma koliko bi nam kao alat i poslužitelj bio koristan, mi ipak obožavamo njegovu racionalnost, njegovu djelotvornost i njegovu moć da ukida granice postavljene vremenom i prostorom, te mu time dopuštamo da upravlja našim životima.

Tako su radno sposobni stanovnici suvremenih gradova ljudi koji žive unutar stroja što ih uokolo bacaka svojim kotačima.

Oni dane provode u djelatnostima koje se velikim dijelom mogu svesti na računanje i mjerenje, živeći u svijetu racionaliziranih apstrakcija koje su tek u slabašnoj vezi ili skladu s velikim biološkim ritmovima i procesima.

Zapravo, takve mentalne djelatnosti sad već mnogo učinkovitije od ljudi mogu obavljati strojevi - toliko bolje, da bi već u nedalekoj budućnosti ljudski mozak mogao postati mehanizam zastario za logičke proračune.

Ljudsko računalo posvuda su već potisnula mehanička i elektronička računala, mnogo veće brzine i učinkovitosti.

Pa ako su mozak i njegova sposobnost računanja glavna imovina i vrijednost čovjeka, u razdoblju u kojem će strojevi
djelotvornije obavljati mehaničke operacije razmišljanja, on će se pretvoriti u robu koja se više ne može prodati.

Čovjek već koristi bezbrojna pomagala da bi njima zamijenio posao, koji inače u životinja obavljaju tjelesni organi.

To bi zasigurno bilo u skladu s njegovim nastojanjima da funkcije mozga vezane za rasuđivanje pretvori u vanjske, te da tako upravljanje životom prepusti tim elektromagnetskim čudovištima.

Drugim riječima, interesi i ciljevi racionalnosti nisu jednaki onima koje ima čovjek kao cjelovit organizam.

Nastavi li živjeti za budućnost, te
pretvarati predviđanja i proračune u glavni posao uma, čovjek na kraju mora postati parazitski privjesak
sveukupnosti onog posla kojeg obavlja mašinerija.

Zaista, postoji stajalište s kojeg ova "racionalizacija" života, nije razumna.

Mozak je dovoljno pametan da sagleda ovaj začarani krug koji je stvorio samom sebi.

No, tu ništa ne može učiniti.

Uvidjeti da nije razumno biti zabrinut, neće zaustaviti zabrinutost; prije će se čovjek zabrinuti još i više, jer je shvatio koliko je nerazuman.

Alan Watts

nastavlja se...