IV. MUDROST TIJELA - 2

 

Ljudska želja teži nezasitnosti.

 Toliko smo zabrinuti za svoje užitke, da nam ih nikad nije dosta.

 Svoje osjetilne organe stimuliramo toliko da na kraju postaju neosjetljivi; želimo li da se ugoda nastavi, svaki put im se mora
osigurati sve snažniji i snažniji podražaj.

U samoobrani se tijelo razbolijeva od napora, no mozak želi još, i još.

Mozak se nalazi u neprestanoj potjeri za srećom, a budući da se on mnogo više brine o budućnosti nego o
sadašnjosti, sreću doživljava kao jamstvo za beskrajno dugačku budućnost, prepunu ugode.

Samo, mozak također
zna da nema beskrajno duge budućnosti i zato, da bi bio sretan, mora nagomilati sve užitke raja i vječnosti u rasponu od samo nekoliko godina.

To je razlog da je suvremena civilizacija u gotovo svakom pogledu pravi začarani krug.

 Nezasitna je, jer je njen
način života osuđuje na stalnu frustraciju.

Kao što smo vidjeli, korijen te frustracije jest što mi živimo za
budućnost, a budućnost je apstrakcija, zaključivanje razumom iz iskustva koje postoji samo za mozak.

"Primarna svijest", onaj osnovni um koji poznaje stvarnost, a ne ideje o njoj, ne poznaje budućnost.

On potpuno živi u sadašnjosti i ne zapaža ništa, osim onoga što jest u ovom trenutku.

Međutim, dosjetljiv mozak pogledava na dio
dosadašnjih iskustava nazvan pamćenjem, te postaje - proučavajući ga - sposoban za predviđanja.

Ova su predviđanja, relativno gledano, toliko točna i pouzdana (npr. "svi će umrijeti"), da budućnost sadrži visok stupanj stvarnosti - toliko visok da sadašnjost gubi na važnosti.

No, budućnost još nije ovdje, pa ne može postati dijelom iskustvene stvarnosti sve dok ne postane sadašnjost.

Jer, sve što znamo o budućnosti sačinjeno je od posve apstraktnih i logičkih elemenata - zaključivanja, nagađanja, izvođenja - to se ne može pojesti, osjetiti, omirisati, vidjeti, čuti, ili uživati na bilo koji drugi način.

Težiti za tim znači juriti za duhom koji se neprestano povlači, i što ga brže progonimo, to brže nam on bježi.

Zbog toga svi poslovi vezani za civilizaciju i jesu užurbani, jer teško da itko uživa u onome što ima, pa vječno traži sve više i više.

Zato se sreća neće pronaći u čvrstoj i opipljivoj stvarnosti, nego u takvim apstraktnim i površnim stvarima
kakve su obećanja, nade i uvjeravanja.

Odatle je "pametna" ekonomija, oblikovana tako da proizvodi ovu sreću, zapravo nevjerojatan začarani krug; ona mora ili proizvoditi sve više i više užitaka, ili se slomiti - osiguravajući stalnu ugodu za uši, oči i živčane završetke neprestanim strujanjima buke i vizualnih osjeta, koji se gotovo i ne mogu izbjeći.

Za ciljeve ove ekonomije
savršen je "predmet" osoba koja svoje uši bez prestanka nadražuje radio-aparatom, koristeći pritom po mogućnosti neki od onih prenosivih, koji je potom u stopu prati u svako vrijeme, i na svim mjestima.

Njene oči bez imalo odmora skreću s televizijskog zaslona na novine, glasila, držeći je u vrsti neprestanog orgazma bez krajnjeg oduška, što omogućavaju nizovi vidnih podražaja sastavljeni od sjajnih automobila, prelijepih ženskih tijela i drugih senzualno doživljavanih površina, isprekidanih utočištima za liječenje pomoću osjetilnih šokova kakvi su "interesi čovječanstva" - ranjavanje kriminalaca, raskomadana trupla, srušeni zrakoplovi, borilački sportovi kojima se bave zbog visokih nagrada, ili zgrade koje ližu plameni jezici.

Literatura ili rasprave o tim temama, razvijaju se na sličan način - bez postizanja zadovoljstva, da bi svako djelomično zadovoljenje zamijenile novom željom.

Jer, ovo strujanje podražaja zamišljeno je samo za stvaranje još više i više istih čežnji, sve glasnijih i bržih, a te čežnje tjeraju nas na rad, i to na poslovima koji nas ne zanimaju; zanima nas samo novac koji nam donose, kako bismo pokupovali još više radioaparata, automobila, još blještavija glasila i bolje televizore, koji nas svi na neki
način uvjeravaju da sreća leži, eto - tamo iza ugla, kupimo li samo još jedan od njih.

Usprkos strahovitoj zbrci i napetosti, uvjereni smo da je spavanje gubitak dragocjenog vremena, pa nastavljamo
juriti za ovim maštarijama do duboko u noć.

Životinje mnogo vremena utroše na dremuckanje i ugodno esposličarenje, no - kako je život toliko kratak - ljudi moraju tijekom godina skupiti što veću moguću količinu
svjesnosti, spremnosti i kronične nesanice, valjda da bi bili sigurni kako nisu propustili posljednji odsječak nekog zapanjujućeg užitka.

Ne radi se o tome da su ljudi koji se podvrgavaju toj vrsti poticaja - nemoralni.

Ne radi se ni o tome a su ljudi koji
ih omogućuju zapravo zli izrabljivači; većina njih razmišlja na isti način kao i oni koje izrabljuju, krećući se možda u istom tužnom krugu, jedino sjedeći pritom na nešto dragocjenijem konju.

Stvarna je nevolja u tome da su svi oni posve frustrirani, jer pokušavaju udovoljiti svom mozgu, a to je isto kao da pokušavaju piti kroz svoje uši.

Zato su sve manje sposobni za stvarna zadovoljstva i postaju neosjetljivi za većinu trenutnih i rijetkih životnih užitaka, iako su oni zapravo iznimno jednostavni i obični.

Neodređena, maglovita i nezasitna priroda želja stvorenih mozgom jako otežava spuštanje na zemlju - otriježnjenje i doživljaj stvarnosti.

Alan Watts

nastavlja se...