Mirogojska tragedija

Najveća u Zagrebu, i jedna od najvećih tramvajskih nesreća u svijetu ovoga stoljeća dogodila se uoči Dana Svih Svetih 1954.

Na današnji dan prije četrdeset i pet godina, u nedjeljno maglovito i prohladno jutro, 31. listopada 1954. godine, dogodila se u Zagrebu jedna od najvećih tramvajskih nesreća u svijetu. U njoj je devetnaestero Zagrepčana izgubilo život, a 37 ih je bilo ozlijeđeno, uglavnom teško. Tragedija se dogodila na staroj mirogojskoj pruzi, kada je pri vožnji nizbrdo, između Mirogoja i Gupčeve zvijezde, na kojoj je nagib iznosio više od 9 posto, tramvaj broj 13 zbog prevelike brzine iskočio iz tračnica.
Bilo je nedjeljno jutro i iako je dan tek počinjao, na Mirogoju je već bilo puno Zagrepčana, jer su mnogi požurili urediti grobove uoči Svih Svetih i Dušnog dana. Tako se i na kobnu vožnju oko 8.30 ukrcalo od šezdeset putnika. Vozač je krenuo s polazne postaje na Mirogoju otpustivši ručnu kočnicu za dva, tri okretaja. Ulazeći u prvi zavoj htio je uključiti tračničku kočnicu, ali uzalud. Kad je pokušao kočiti ručnom kočnicom uz uporabu pijeska, kola su već dobila takvu brzinu da je za kočenje bilo prekasno. Tramvaj je jurio sve većom brzinom i na zadnjem zavoju, pored bolnice ispred Gupčeve zvijezde, izletio iz tračnica i prevrćući se strahovitom brzinom, jurnuo na drugu stranu ulice. Uz vrisak putnika i škripu željeza udario je najprije u stabla kestena, iščupao ih iz korijena, da bi se naposljetku zaustavio udarivši u željezni stup gradske rasvjete.
Prizor je bio strašan. Posvuda se čuo jauk i zapomaganje. Prvi su u pomoć dotrčali ljudi koji su čekali tramvaj na obližnjem stajalištu na Zvijezdi. Ubrzo su im se pridružili liječnici i sestre iz bolnice, tadašnjeg Higijenskoga zavoda. Vozači osobnih automobila, kao i taksisti koji su se tu zatekli odmah su počeli prevoziti ranjene do bolnica. Vijest o tragediji munjevito se pronijela Zagrebom. Uskoro su na mjesto nesreće jurila kola hitne pomoći iz svih dijelova grada. Bolnice su pokrenule sve svoje raspoloživo osoblje. Telefoni su neprekidno zvonili, a zabrinuti građani nazivali bolnice tražeći podatke o mrtvima i ranjenima, sa strepnjom očekujući hoće li čuti ime nekog od svojih bližnjih.
Do izražaja je došla i građanska solidarnost. Iako je bila nedjelja i Zavod za transfuziju krvi nije radio, njegovi su se djelatnici bez ikakva poziva sami tamo pojavili u najkraćem vremenu, a više od stotinu građana je došlo dati krv. Poslije podne je čitav grad utonuo u duboku tugu.
U istrazi koja je gotovo istodobno započela, ispitano je tridesetak svjedoka. Zanimljivo je bilo svjedočenje šesnaestogodišnjeg učenika Borisa Curla koji je iskočio iz jurećeg tramvaja kada je posumnjao da nešto nije u redu. On je, budući da mu je nedugo ranije umro otac, često bio na Mirogoju i svaki put se vraćao tramvajem, te već imao iskustva o tempu vožnje. Uskočio je u tramvaj kada je ovaj već kretao s mirogojske postaje, a za njim je uskočio i dječak koji je na Mirogoju prodavao cvijeće. Već je na prvom zavoju primijetio da kola neobično brzo voze, no tome nije pridavao veliku pažnju vjerujući da će pred ulaskom na Mirogojsku cestu usporiti. Međutim, kola se jurila sve brže, a mali je prodavač cvijeća uplašen takvom brzinom prvi iskočio ispruživši se na pločniku pored pruge. Kako tramvaj nije usporavao iskočio je i Curl. Vozač je tada, vidjevši da je izgubio nadzor nad kolima počeo vikati ljudima da iskaču ili legnu na pod. No, tragediju se nije dalo izbjeći.
Istražna komisija ispitala je ostatke vozila, električne uređaje, kao i postupke vozača koji je u teškom stanju bio prebačen u bolnicu. S obzirom na očekivani povećani promet tih dana vozači i kondukteri su bili upozoreni na povećani oprez, posebice na križanjima, gdje su postavljeni i prometni policajci, a tračnice su bile pometene od lišća.
U istrazi se pokazalo da su ta tramvajska kola imala prije nesreće sudar na uglu između Degenove i Medveščaka. Tom prilikom je tramvaj zahvatio i prevrnuo zaprežna kola, no kako nije bilo veće štete, vozač je nastavio vožnju prema Mirogoju. Već je na polasku primijetio da nešto nije u redu, magnetske kočnice nisu hvatale, pa je upotrijebio pijesak. Budući da ga nije puno pronađeno uzduž pruge, postavilo se pitanje je li ga bilo dovoljno nakon sudara u Degenovoj. U dvije rekonstrukcije događaja, identična su, posebnim kočnicama opremljena brdska tramvajska kola, puštana zajedno sa stručnjacima istražne komisije, novinarima i dodatno opterećena, brzinom tri puta većom od dopuštene, no svaki put su uspješno zaustavljena na samoj padini i to samo pješčanom kočnicom.
Brzina prevrnutih kola kod nesreće, prema nalazima komisije, bila je pet puta veća od dopuštene odnosno oko 80 km/h. Pri takvoj brzini neminovno je moralo doći do iskliznuća iz tračnica. Nakon iscrpne sudske rasprave, presudom je utvrđena vozačeva krivnja, jer je neoprezno i nepropisno krenuo i nije na vrijeme kočio ručnom kočnicom.
Zbog te nesreće obustavljen je tramvajski promet na dionici Gupčeva zvijezda - Mirogoj i ponovno uspostavljen tek 1964. godine. Nova motorna kola koja su vozila na toj pruzi bila su posebno opremljena električnom, jakom zračnom, elektromagnetskom (tračničkom) i ručnom kočnicom. Vozila su uz točno propisane najveće brzine sve do 15. svibnja 1967. godine. Od tog datuma na Mirogoj voze samo autobusi.
Početkom sedamdesetih mirogojska je pruga demontirana, no spomen na tragediju i dalje je ostao u sjećanju Zagrepčana.

Miroslav Šašić