MEISTER ECKHART(rođen oko 1260)

Rođen u Thüringenu, dominikanac, profesor u Parizu i Kölnu, generalni vikar svoga reda, koji je putovao Evropom da bi osnivao samostane i vršio vizitacije, propovjednik, duhovnik, Meister Eckhart jedan je od najvećih kršćanskih mistika Zapada. Nemoguće je klasificirati njegov nauk, i on kao čovjek izmiče svakoj kategorizaciji. Mada je član reda propovjednika, on nadilazi granice svoje duhovne obitelji; sin trinaestog stoljeća, on izranja iz svog vijeka; iako zapadnjak, on pokazuje srodstvo s istočnjačkim mudracima. Pod zlonamjernim pritiscima Crkva će ostati rezervirana spram njega i papa Ivan XXII osudit će neke njegove teze. Igrajući se paradoksom poput antiknih mudraca, obavezujući svoje čitatelje i slušatelje da se probude iz drijemeža kako bi sebi postavili bitne probleme, Meister Eckhart, pisac i propovjednik, uzdrmava čovjeka koji naginje lagodnosti, koji je uljuljan u svoje religiozne navike, koji fabricira svog Boga. Originalan, duboko osoban, taj genijalni dominikanac poznaje misao Platona, Aristotela, Prokla. U njegovu nauku može se čuti jeka Augustina, Dionizija Areopagita, Bernarda iz Clairvauxa, Alberta Velikog i Tome Akvinskog. Osim toga, on poznaje židovsku i arapsku tradiciju. Eckhart nije kompilator, on izmiče svakoj sistematizaciji. On zna samosvjesno iznositi nove ideje: na primjer, on precizira: “Ja ću vam reći ono što nitko nije rekao.” Eckhart ulijeva novo vino, omogućava da kroz srce onih koji ga slušaju prostruje suptilne energije. On djeluje poput učitelja zena, prisiljava onoga tko ga sluša ili čita da mu okrene leđa ili da se preobrazi. Uvlači svog slušatelja u njegovu vlastitu nutrinu, do dna njegove duše, do mjesta gdje se zbivaju promjene, kada izranja nova stvarnost: “Dok god se čovjek ne izjednači s tom istinom, on neće razumjeti ovaj govor.”

Meister Eckhart pridaje izvanredno mjesto unutarnjem životu i slobodi kojom on rađa. Čovjek ponire u misterij kada se odjeljuje od svega stvorenoga. Napuštanje stvorenoga iziskuje napuštanje vremena i povijesti, tijela koje je uključeno u trajanje i dvojstvo. Čovjek treba da, dakle, napusti samoga sebe, izađe iz samoga sebe, prodre u vječnost da bi postao jedan. Kad je to izlaženje iz sebe posvemašnje, čovjek se može vratiti u sebe; on se više neće naći u istome položaju kao prije, već će se približiti drugoj obali i posve drugoj razini, dubini koju je nemoguće opisati. Ostavljanje sebe i vraćanje u sebe nije rezultat naizmjeničnog kretanja, jedno prati drugo: izlazak iz vanjskosti uronjen je u unutarnjost. Napuštanje sebe označava stanje siromaštva, apsolutnog lišavanja, ulazak u najbezdaniju prazninu.

Nadahnutim riječima Meister Eckhart govori o važnosti tog izlaska ovako: “Tamo gdje završava stvorenje počinje Božji bitak. Sve što Bog od tebe traži jest da što prije izađeš iz samoga sebe utoliko ukoliko si stvorenje i da pustiš Boga da bude Bog u tebi” (Rasprave i propovjedi). Ta praznina mora završiti nestankom slika, jer i najmanja slika zagrađuje put Bogu: “Izađi posvema iz sebe radi Božje ljubavi, i Bog će izaći posvema iz samoga sebe za ljubav prema tebi… Ono što tada ostaje jest jednostavno jedinstvo” (isto). Taj izlazak iz stvorenoga jest ništenje; ostvari li se ono, bar za kratak tren, susret je neizbježan: “Kad bi se ti mogao poništiti, makar i za tren, tada bi pripalo tebi kao tvoje sve ono što počiva u tom nestvorenom misteriju unutar tebe samoga” (isto). Izašavši iz sebe, ušavši ponovo u sebe, u dno same sebe, duša može tada čuti Boga i razgovarati s njim u savršenom jedinstvu. Tog trena se Sin rađa u duši; po tom rođenju zbiva se mijena, duša se upravo može imenovati “djetetom Božjim”. Utjelovljenje se produžuje, ono se ponavlja u svakoj duši koja je ispražnjena od nje same, koja je potpuno razgrađena, jer su raskinute njezine veze s osjetilnim. Za tu dušu zbiva se prijelaz iz vremena u vječnost, misterij toga događanja postaje prisutan. Bog čeka da duša bude prazna kako bi se rodio njegov Sin. “Cilj je Boga… da mi budemo jedini Sin.” Kad čovjek izgubi svoje ime posvemašnjim razvlaštenjem stvorenoga, Riječ može u njemu primiti ljudsku narav. U tom smislu Utjelovljenje Riječi ne prestaje se događati u ljudima i nikada neće biti dovršeno sve dok bude stvorenja koja se razgrađuju i preobražavaju u vječnosti.

Mistika Meistera Eckharta ovisi o tom rađanju “Boga u duši i duše u Bogu”. Kada se zbude taj misterij Božića, Bog doživljava ugodu i savršenu radost u čovjeku, a čovjek spoznaje, ljubi i postaje ono što Bog jest. Bog rođen u duši nije Bog sa svojim atributima, on se, štoviše, više ne može smatrati trojstvenim Bogom. To je boštvo koje se nalazi u dnu duše, to je Jedno. Eckhart razlikuje Boga (Gott) od božanstva (Gottheit). O Bogu možemo govoriti tako da mu pridijevamo atribute, jednako kao i njegovu stvoriteljskom dijelu. U pogledu božanstva ne može se, međutim, reći ništa, nema drugog jezika osim šutnje. Eckhart se žalosti zbog “brbljanja” o Bogu, jer “Bog bez imena jest neizraziv i duša je u svom dnu također neizraziva, kao što je i on sam neizraziv.” Postavši praznim hramom, čovjek je nastanjen Bogom, i ne postoji u “nutrini ništa drugo osim njega sama”.

Drugi put ili, točnije, novo napuštanje postaje nužnim. Budući da je suptilnije, može se učinit da ga je teško shvatiti; duša je pozvana da napusti Boga: “Najuzvišenije napuštanje i najposvemašnije što ga čovjek može izvršiti jest napuštanje Boga za Boga.” Ako duša nije napustila Boga, ona nije posvema odriješena, ona je pokretana željama, ona se prisiljava na napore, ona djeluje kao stvorenje dvojnosti, trpeći i radujući se, razlikujući bića oko sebe, dajući prednost nekima od njih. Ona ne uspijeva shvatiti jednakost stvorenja u Bogu. Duša je još u podijeljenosti, ne shvaćajući da mora ljubiti sve istom ljubavlju, sunčanom ljubavlju koja je nesposobna praviti razlike. Ona nužno mora dospjeti do radikalno drukčijega gledanja, koje će joj omogućiti da shvati jedinstvo stvorenja: anđela, ljudi, insekata; oni su jednaki u Bogu jer anđeo, čovjek, insekt nisu u svom posebnom, individualnom postojanju, oni su gledani u Bogu.

“Muha je u Bogu savršenija nego najuzvišeniji anđeo izvan Boga.” Stoga Fernand Brunner, govoreći o Meisteru Eckhartu, može napisati u vezi s tom jednakošću stvorenja u Bogu: “Jednakost stvorenja s Bogom jest, dakle, jednakost stvorenja s njima samim, jednakost Sina s Ocem, jer je jednakost jedno od tradicionalnih imena Druge Osobe.”

Postavši sposobnom da dospije do tog jedinstva, do toga savršenog jedinstva između stvorenja, duša ih ljubi istom ljubavlju kojom ljubi samu sebe: “Treba da ljubiš sve ljude kao samoga sebe, u jednom jedinom čovjeku sve ljude, a taj čovjek jest Bog i čovjek” (XII. njemačka propovijed). Čovjek je ujedinjen s Bogom kao što je ujedinjen s ljudima u Bogu. Kada dospije u to stanje, on izgleda “nestvorenim i nestvorivim” i, dosljedno tome, on ne ljubi Boga i ne pristaje uza nj ako je stvorenje. On je u Bogu jer je napustio Boga za Boga; ujedinjen s Bogom, postavši jedan u Bogu, on ga ne mora tražiti i nalaziti, on nije izvan njega jer je u njemu; nikakvo pripajanje nije moguće za čovjeka koji je postigao jedinstvo. “Može se smatrati čudnom tvrdnja da duša mora izgubit sve do samoga Boga… Da bi postala savršenom…, duši je potrebnije da izgubi Boga nego da izgubi stvorenje. Istina, potrebno je izgubiti sve jer mjesto duše treba da bude u slobodnom ništavilu. U stvari, sve dok duša još ima Boga, poznaje Boga, posjeduje i najmanji pojam o Bogu, ona je još udaljena od Boga. Stoga je samo formalna želja Boga da se on sam uništi u duši kako bi se duša izgubila u njemu… Najveću čast što je duša može iskazati Bogu jeste da ga prepusti njemu samome i da se oslobodi od njega. Upravo u tom smislu treba razumjeti najintimniju smrt duše, smrt koja joj omogućuje da postane božanskom.” (isto, propovijed ‘Zašto se moramo osloboditi samoga sebe) Osloboditi se sebe, zatim se osloboditi Boga, to je postupak “plemenita čovjeka”, to jest savršenog mistika koji ostvaruje posvemašnje siromaštvo, lišavanje stvorenoga i samoga Boga.” “…U tom siromaštvu čovjek ponovo nalazi vječni bitak.” Po tom siromaštvu čovjek postaje mjestom u kojemu se kreće i djeluje Bog. Bog ne djeluje u čovjeku, nego u samome sebi, a čovjek ne treba da zna kako se Bog kreće i djeluje. “Onaj tko je siromašan duhom treba da se liši svega vlastitoga znanja, tako da apsolutno ništa ne zna ni o Bogu, ni o stvorenju, ni o samome sebi. Odatle nužnost da čovjek teži da ništa ne zna, da ništa ne spozna o božanskim djelovanjima.” (isto) Štoviše, čovjek lišen svega prestaje biti mjesto u kojemu se zadržava Bog, jer u tom tajnom dnu ništa ne može biti odsječeno, niti dodano, “ono nema ni prošlosti ni budućnosti, ono ne može ništa dobiti ni izgubiti”.

To siromaštvo duhom odgovara praznome, ništavilu koje duši omogućuje da uđe “u svjetlo bez miješanja, prenesena u svoje Ništa, i u tom Ništa ona je tako daleko od svoga stvorenoga ja da joj njezina vlastita snaga nije dovoljna da je ponovo privede svom stvorenom ja. Tada Bog koji nije stvoren shvaća Ništa duše i prima tu dušu u samoga sebe.” (isto)

Ako bi trebalo jednim imenom imenovati mistiku Meistera Eckharta, mogla bi se nazvati mistikom siromaštva u duhu, tog siromaštva na koje cilja jedno od Blaženstava, riječima: “Blago siromasima u duhu jer je njihovo kraljevstvo nebesko!” (Mt 5,3). Takva mistika izazvat će nespokojstvo u duhovima koji nisu kadri primiti takav dah, koji ne znaju tu dubinsku dimenziju, to bezdano “dno” duše na koje neprestano cilja Eckhart. Ipak, Meister Eckhart je utjecao na mistike koji su osjećali određenu unutarnju srodnost s njime. Upravo se u krilu najdublje unutarnjosti smješta mistika Meistera Eckharta. To je mistika koja je u isti mah spekulativna i afektivna, bez ikakvog kompromisa s intelektualizmom njegova vremena.