Maskenbal dobrih djela

Anthony de Mello

Dobra djela su, u stvari, osobni interesi pod krinkom altruizma.

Znam, mislite da je to teško prihvatiti, mislite da barem nekada želimo biti zaista dobri, i da se trudimo da volimo druge ili da budemo vjerni drugima. Dopustite mi da to pojednostavim do kraja, da budem potpuno otvoren i bezobziran, barem za početak.

Postoje dvije vrste sebičnosti. Prva vrsta je ona kada nešto činim za svoje zadovoljstvo, kada sam sebi ugađam. To je ono što nazivamo egocentričnošću.

Druga vrsta je kada za svoje zadovoljstvo ugađam drugima. To bi bila profinjenija sebičnost.

Prva vrsta je očita, ali druga je skrivena, teško uočiva, i zbog toga opasnija jer počinjemo misliti da smo zaista plemeniti. Ali, možda ipak nismo tako plemeniti. Bunite se dok to govorim? Odlično!

Vi, gospođo, na primjer, kažete da živite sami, nekoliko sati dnevno radite na župi, ali priznajete da to ipak radite iz sebičnih razloga - imate potrebu osjećati se potrebnom - a isto tako znate da vaša potreba za tim osjećajem mora biti ostvarena na taj način da osjećate da nešto malo pridonosite boljitku ovoga svijeta. Međutim, zato jer vas trebaju, vi tvrdite da to nije jednosmjerna ulica.

Skoro da ste prosvijetljeni! Trebali bismo učiti od vas. Upravo tako. Ona kaže: "Nešto dajem, nešto dobivam." U pravu je. Kada nekome pomažem, nešto dajem, nešto dobivam. To je krasno. To je istina. To je stvarnost. To nisu dobra djela, to je prosvijetljeno koristoljublje.

I vi, gospodine, tvrdite da je Isus u evanđelju u biti propovijedao koristoljublje? Vječni život postižemo svojim dobrim djelima. "Dođite blagoslovljeni Oca mojega, kad sam bio gladan dali ste mi jesti…”, i tako dalje.

Mislite da to savršeno potvrđuje ovo što sam upravo rekao. Kada gledamo Isusa, kažete, vidimo da je sva dobra djela učinio iz krajnjeg koristoljublja - da bi njima pridobio duše za vječni život. I u tome vidite pokretnu silu i smisao života: ostvarenje vlastite koristi dobročinstvima.

U  redu. Iako malo varate jer ste u to umiješali religiju. To je dopušteno i valjano, ali kako bi to bilo kad bismo se s evanđeljem, Svetim pismom, i Isusom pozabavili pri kraju ovih duhovnih vježbi.

Sada ću reći još samo ovo da još malo zakompliciram stvar: "Bio sam gladan, i dali ste mi jesti. Bio sam žedan i dali ste mi piti." I što će reći? "Kada? Kada smo to učinili? Nismo znali." Nisu toga bili svjesni! Ponekad mi se javlja užasna misao da bi Kralj mogao reći: "Bio sam gladan i dali ste mi jesti," a ljudi na desnoj strani kažu: "Istina, Gospodine, znamo." "Nisam govorio vama", reče im Kralj, "to nije po scenariju; niste smjeli znati." Zanimljivo, zar ne? Ali vi znate. Poznato vam je unutarnje zadovoljstvo koje se javlja kada činite dobra djela. A ha! Tako je! To je suprotno onome kada netko kaže: "Po čemu bi to što sam učinio bilo nešto posebno? Nešto sam učinio, nešto sam dobio. Nisam imao osjećaj da činim nešto dobro. Moja desna ruka nije imala pojma što moja lijeva ruka čini." Znate, dobro nije nikada bolje od onoga dobra koje učinite ne znajući da je to dobro. Nikada niste tako dobri kao onda kada ne znate da ste dobri. Ili kako je veliki sufi rekao: "Svetac je svetac dok toga ne postane svjestan." Samozatajnost! Samozatajnost!

Neki od vas se protive tome. Kažete: "Zar nije to zadovoljstvo koje osjećam kada nešto dajem vječni život ovdje i sada?" Ne bih znao. Zadovoljstvo je za mene zadovoljstvo, i ništa drugo. Barem za sada, dok se, malo kasnije, ne pozabavimo religijom. Međutim, želio bih da nešto shvatite sada na početku: religija nije, ponavljam nije nužno povezana s duhovnošću. Molim vas, ostavimo religiju za sada po strani.

Dobro, pitate što je s vojnikom koji se baca na granatu kako bi zaštitio ostale? A što je s onim čovjekom koji se u američku bazu u Bejrutu dovezao u kamionu punom dinamita? Što je s njim? "Veće ljubavi od ove nema nitko." Ali Amerikanci ne misle tako. On je to učinio namjerno, i  to je bilo užasno, zar ne? Ali, vjerujte mi, taj čovjek nije mislio tako, on je mislio je da će ići u raj. Upravo to. Isto je mislio i vaš vojnik koji se bacio na granatu.

Pokušavam vam opisati djelovanje u kojem "ja" nije prisutno, kada ste budni, i kada je ono što činite, učinjeno po vama. Vaš čin tada postaje događaj. "Neka mi bude." To ne isključujem. Ali kada to učinite vi, pitam se da li tu ima sebičnosti, čak i ako je to samo: "Bit će zapamćen kao veliki junak." Ili: "Ne bih mogao živjeti da to nisam učinio. Ne bih mogao živjeti s mišlju da sam pobjegao." Ali pazite, ne isključujem ni druge čine. Ne kažem da ne postoje čini u kojem "ja" nije prisutan. Možda ih ima. Morat ćemo to istražiti. Majka koja spašava dijete, ali svoje dijete. Kako to da ne spašava susjedovo dijete? Zato jer je to dijete njezino. Vojnik umire za svoju domovinu. Zabrinjava me kad vidim da ljudi tako umiru. Mislim da su tim ljudima u mnogim slučajevima isprali mozgove. Muslimanski mučenici, hinduistički mučenici, budistički mučenici, kršćanski mučenici, svima su isprani mozgovi!

Zabili su si u glavu da moraju umrijeti, da je smrt velika stvar. Idu ravno u smrt, a ne osjećaju ništa. Ali ne svi, slušajte pažljivo, nisam rekao svi, iako ne bih isključio ni tu mogućnost. Mnogim komunistima su isprani mozgovi (to ćete lako prihvatiti). Mozgovi su im isprani do te mjere da su spremni umrijeti. Ponekad razmišljam o tome da bi postupak po kojem dobivamo ljude kao što su sv. Franjo Ksaverski, mogao biti isti postupak za dobivanje terorista. Čovjek može obaviti duhovne vježbe od trideset dana i iz njih izaći pun ljubavi prema Kristu, a da ne postigne ništa glede upoznavanja samog sebe. Ništa. Može biti veliki gnjavator i misliti da je veliki svetac. Ne bih htio oklevetati Franju Ksaverskog, koji je vjerojatno bio veliki svetac, ali s njim je bilo teško živjeti. Znate li da je bio loš superior, zaista loš!? Proučite malo povijest. Vidjet ćete da se Ignacije uvijek morao umiješati da ispravi greške koje je taj dobri čovjek činio zbog nedostatka tolerancije. Morate biti prilično netolerantni da postignete ono što je on postigao. Naprijed, naprijed, ne obaziri se na žrtve koje padaju usput. Neki kritičari Franje Ksaverskog tvrde upravo to. Otpuštao je ljude iz Družbe, a oni su se obraćali Ignaciju koji bi im rekao: "Dođi u Rim i popričat ćemo o tome", i potajice ih je opet primao natrag. Koliko poznavanja samoga sebe je tu bilo prisutno? Tko smo mi da sudimo, ne znamo.

Ne kažem da čista motivacija nije moguća. Kažem samo to da redovito sve što činimo, činimo iz koristoljublja. Sve. Kada nešto učiniš iz ljubavi prema Kristu, je li to sebičnost? Da. Sve što činiš iz ljubavi prema drugome, činiš iz koristoljublja. Morat ću to malo pojasniti.

Zamislite da živite u Phoenixu, i da svaki dan hranite pet stotina djece. To u vam sigurno budi dobre osjećaje. Zar bi vam tako nešto moglo pobuđivati loše osjećaje? Ali nekada se i to događa, zato jer ima ljudi koji čine stvari zato jer ne žele imati loših osjećaja. I to nazivaju dobrim djelom. Čine to iz osjećaja krivnje, a to nije ljubav. Ali, Bogu hvala, činite nešto za ljude i to vam pričinjava zadovoljstvo. Divno! Vi ste jedna zdrava osoba jer se brinete za vlastitu korist. To je zdravo.

Dopustite mi da vam još jednom sažeto ponovim što sam govorio o nesebičnim dobročinstvima. Rekao sam da postoje dvije vrste sebičnosti; možda sam trebao reći tri. Prva vrsta je kada činim nešto, to jest kada si priuštim zadovoljstvo da ugađam sebi; druga, kada si priuštim zadovoljstvo da ugađam drugima. Nemojte se time hvaliti. Nemojte misliti da ste veliki čovjek. Prosječni ste, samo što imate profinjen ukus. Vaš ukus je dobar, a ne kakvoća vaše duhovnosti. Kad ste bili dijete, voljeli ste Coca-Colu; sada kada ste odrasli, za vrućina, volite popiti pivo. Sada imate bolji ukus. Kada ste bili mlađi voljeli ste čokoladu; sada kada ste stariji, volite slušati simfonije, uživate u čitanju pjesama. Imate bolji ukus, ali i dalje dobivate svoja zadovoljstva, samo što sada svoje zadovoljstvo nalazite u ugađanju drugima. A tu je i treća, najgora vrsta: kada nešto činite kako biste izbjegli loše osjećaje. Ne osjećate zadovoljstvo kada to činite, u stvari, osjećate se loše, mrzite to. Činite žrtve ljubavi, ali gunđate. Ha! Kako malo znate o sebi ako mislite da ne radite tako.

Da sam svaki put kada sam učinio nešto što je u meni pobudilo loše osjećaje, dobio dolar, do sada bih bio milijunaš. Znate kako to ide. "Oče, da li biste me mogli primiti večeras?" "Da, dođite!" U stvari, ne želim ga vidjeti, i ne volim ga sretati. Večeras želim gledati televiziju, ali kako ću mu to reći? Nemam hrabrosti reći ne. Kažem: "Uđite", a u sebi mislim: "Bože, kako ću izaći na kraj s ovim gnjavatorom."

Ne čini mi zadovoljstvo kada ga primim, i čini mi zadovoljstvo kada mu kažem ne. Zato odabirem manje od ta dva zla i kažem: "U redu, uđite." Bit ću sretan kad se sve to završi, kada budem mogao skinuti smiješak s lica, ali sada moram početi s ovim sastankom: "Kako ste?" "Odlično!", kaže on, i razveže priču o tome kako mu se sviđa ovaj tečaj, a ja razmišljam u sebi: "O Bože, kad će već jednom preći na stvar?" Napokon prijeđe na stvar, a ja ga, u prenesenom smislu, mlatnem po glavi, i kažem mu: "Pa svaka budala bi mogla riješiti taj problem", i pošaljem ga van. "Uh, riješio sam ga se." I sljedeće jutro, tijekom doručka (jer osjećam da sam bio pregrub) dođem do njega i kažem mu: "Kako je?" A on odgovori: "Prilično dobro", i doda, "Znate, ono što ste mi sinoć rekli, zaista mi je pomoglo. Bi li mogao doći k vama poslije ručka?" O, Bože!

Najgora vrsta dobročinstva je ona kada nešto činite kako biste izbjegli loše osjećaje. Nemate hrabrosti reći da vas puste na miru. Želite da ljudi misle da ste dobar svećenik! Kada kažete: "Ne želim nikoga povrijediti", ja kažem: "Pustite to! Ne vjerujem vam." Ne vjerujem nikome tko kaže da nikoga ne želi povrijediti. Rado nanosimo bol drugima, a posebno nekima. Volimo to činiti. I ako ih netko drugi povrijedi, radujemo se tome. Ali mi sami ne želimo nanositi bol drugima, jer ćemo i mi dobiti istom mjerom. To je to. Ako nekoga povrijedimo, mislit će loše o nama. Neće nas voljeti, govorit će protiv nas, a to nam se ne sviđa!