Gdje god bio prognan, uvijek sam bio miljenik sudbine. Jer miljenik sudbine je onaj koji sebi dodjeljuje njene dobre darove: dar dobre naravi, dobrih poriva i dobrih djela.

Iza nas je duga povijest, ispunjena velikim ljudima, filozofima, umjetnicima, znanstvenicima, ljudima koji su svojom plemenitošću i velikodušnošću služili kao primjer ne samo svojim suvremenicima, nego su bili životno nadahnuće kroz sva stoljeća do današnjih dana.

U različitim epohama i modama koje su se mijenjale iz njihovih se usta mogla čuti uvijek ista poruka: Ideal kojem svaki čovjek treba težiti je istinoljubivost, pravednost, dobrota, hrabrost.

Stoicizam je ostao poznat kao filozofsko učenje u kojem se moralu pridavala najveća važnost. Usprkos mnogim stoljećima koja nas dijele od vremena antike, vrline kojima su težili stoici ni danas nisu izgubile na svojoj vrijednosti.

FILOZOF NA PRIJESTOLJU

Danas je teško zamisliti filozofa na čelu neke države, a jedan od najznačajnijih predstavnika stoicizma bio je rimski car Marko Aurelije.

Sudbina ga je još odmalena počela izdizati iznad života običnog čovjeka. Car Hadrijan, koji ga je zbog njegove istinoljubivosti od milja nazvao Verissimus, savjetovao je svom nasljedniku na prijestolju Antoninu Piju da ga posini, što je ovaj i učinio.

Odgajali su ga i podučavali najbolji učitelji carstva, tako da je već sa šest godina postao vitez, s petnaest je nosio filozofski plašt, podvrgavao se strogoj disciplini, a vrijeme mu je bilo podijeljeno na sate rada, proučavanja i odmora.

Bio je okružen književnicima, govornicima, gramatičarima i filozofima, a slučaj je htio da se upozna i s Junijem Rustikom, stoikom koji mu je na čitanje dao Epiktetove Razgovore.

Od tada se Marko posvećuje proučavanju stoičke filozofije, zanemarujući govorništvo i gramatiku.

Godine 145. oženio se Faustinom, kćerkom Antonina Pija, a kada Pio 161. godine umire, Marko, tada već četrdesetogodišnjak, zajedno s drugim Antoninovim posinkom Lucijem Verom, nasljeđuje prijestolje.

U Marku Aureliju Epiktetova je stoička etika pronašla čovjeka koji će postati jedan od rijetkih filozofa na prijestolju, a Marko Aurelije je u njemu pronašao svoj uzor.

Čitajući djela ovih velikih filozofa, koja predstavljaju neke od najljepših moralnih kodeksa ikad nastalih na Zapadu, imamo na trenutak osjećaj da ih je pisao isti čovjek. Sudbina je htjela da jedan bude rob, a drugi car.

Tek što je stupio na prijestolje, za carstvo su nastupile opasnosti i veliki problemi: buknuo je rat na Istoku započet invazijom Parta na Armeniju, dok su se u Germaniji pokazivali prvi znakovi velikih i burnih pokreta.

Ipak, vrijeme od Trajana do Marka Aurelija neki povjesničari smatraju jednim od najsretnijih razdoblja Rimskog Carstva.

Rat u Armeniji trajao je sve do 166. godine. Jedva da su Marko Aurelije i Lucije Ver proslavili svoj veliki trijumf, a već je započelo novo i dugo razdoblje ratova s Germanima. Uz to su Markomani, Jazigi i Sarmati oko Dunava predstavljali rastuću opasnost.

Najteže ga je pogodila pobuna njegovog najmilijeg i najsposobnijeg vojskovođe Avidija Kasija 175. godine koja je prijetila unutarnjim slabljenjem carstva. Kada su nakon tri mjeseca Kasija ubili njegovi vlastiti vojnici, caru je donesena njegova glava. Marko Aurelije izrazio je žaljenje zbog gubitka tako dobrog vojskovođe, te što nije imao prilike iskazati mu milost.

Car se uputio u Aleksandriju koju je, ogrnut filozofskim plaštom, obilazio sam, bez ikakve pratnje. Na povratku je obišao Atenu i Eleuzinu, filozofsko i misterijsko središte antičkog svijeta.

Po povratku u Rim pojavila se još jedna opasnost: zajedno s rimskim legijama koje su se vratile s Istoka došla je i kuga. Povjesničari kažu da je umiralo toliko ljudi da se mislilo da se bliži propast svijeta.

Novi nemiri u Germaniji prisilili su Marka Aurelija da 177. godine krene u novi vojni pohod na obale Dunava. Tri godine kasnije obolio je kod Vindobone (današnjeg Beča) od kuge i nakon sedam dana patnje ugasio se jedan plemeniti život.

VLADAR

Unatoč brojnim poteškoćama i teškim okolnostima tijekom devetnaest godina na vladarskom prijestolju, Marko Aurelije sve je svoje snage usmjerio na izgradnju pravedne vladavine i ostvarenje vladarske dužnosti.

Od Antonina Pija naslijedio je mnoge karakteristike upravljanja carstvom. Sam kaže da ocu duguje "blagost… ustrajnost na odluci koju je donio svojom slobodnom voljom… radinost, postojanost i spremnost da sasluša sve ono što vodi općem dobru, nepokolebljivo nastojanje da svaka nagrada ovisi o zasluzi, nepogrešivi osjećaj kada treba zategnuti uzde, a kada ih olabaviti… Uvijek je bdio nad potrebama carstva, pomno je čuvao njegova blaga i podnosio kritike koje su proizlazile iz toga."

Državne je troškove sveo na najmanju mjeru, a kada je zbog velikih obrambenih ratova na sjevernim i istočnim granicama carstva bilo potrebno popuniti državnu blagajnu, prodao je vlastita imanja.

Zbog njegove uspješne administracije, poštivanja Senata i osjećaja za pravdu (često je i sam zalazio u sudnicu i predsjedavao podsjećajući da "moramo nastojati kaznama ne ugušiti iskre dobra, koje se često sakrivaju na dnu krivčeva srca"), zbog brige za robove i obespravljene, zbog pomaganja nastradalim gradovima (Kartaga, Efez, Smirna), rimski je narod barem na trenutak zaboravio na probleme koje su povijesne prilike donosile.

U vršenju svojih obaveza nije se ni najmanje štedio; stoički mu je duh nalagao vršenje dužnosti prije svega. Kažu da je radio osamnaest sati dnevno, četiri sata je spavao, a ostalo vrijeme posvećivao je djeci i razgovorima sa samim sobom.

S obzirom da mu je bila povjerena briga o čitavom carstvu, smatrao je da svaki dan treba preispitivati i ispravljati sam sebe, podsjetiti se što treba činiti kako bi njegovo djelovanje bilo što ispravnije, uvijek imajući u vidu zajedničko dobro.

Za vrijeme vojnih pohoda, u tišini svog šatora, pisao je dnevnik u kojem je bilježio razmišljanja o sebi, životu, providnosti, dužnosti, smrti.

Dnevnik nam pokazuje kako je rimski car i vladar najmoćnijeg carstva vladao samim sobom, vršeći ispravan i jedini mogući utjecaj na narod - snagom vlastitog primjera.

Netko je, smatra Aurelije, istinski vladar po vlastitim vrlinama, a ne prema izvanjskom nametanju sile.

Politiku je shvaćao kao znanost i umijeće upravljanja državom na dobrobit njenih podanika. Tako se s Markom Aurelijem ostvario Platonov san o državi na čijem se čelu nalazi filozof.

UČENJE

U osobi i djelu Marka Aurelija stoičko učenje nalazi svog zadnjeg velikog predstavnika.

Izvor iz kojeg crpimo njegova učenja dnevnik je pod imenom Misli sebi samome, jer su misli zapisane u njemu bile namijenjene prvenstveno njemu samom. Izvorno napisan na grčkom, na latinski je preveden tek u XVI. stoljeću.

Ono što iznenađuje dok čitamo ovaj dnevnik jest da jedan car neprestano podsjeća sebe kako mora biti dobar čovjek.

Kopaj unutra. Ondje je izvor dobra koji će izvirati dokle god budeš kopao.

U dnevniku ćemo susresti trenutke ljutnje na samoga sebe zbog misli i osjećaja koje je smatrao nedostojnim jednog filozofa.

Nakon svakog pitanja kojeg je uputio filozofu u sebi, stiže jasan, praktičan i jednostavan odgovor. Trenutke sumnje i malodušnosti smjenjuje vjera u nepobjedivost ljudskog duha, u vlastitu nutarnju snagu za suočavanje sa životom i teškoćama.

Mučeništvo, sakatost, prokletstvo - kako mogu štetiti čovjekovoj sposobnosti da ostane čist, zdrav, umjeren, pravedan?

Čovjek može stajati pokraj bistrog izvora pitke vode i obasipati ga pogrdama, ali izvor će i dalje jednako teći svježom vodom; čovjek može baciti u njega čak i blato i smeće, ali izvor će ih ubrzo rastvoriti i isprati, ne ostavljajući nikakva traga.

Kako postati gospodar takvog nepresušnog vrela? Budno pazeći na pravo da vladamo sami sobom u svakom trenutku dana, svom svojom dobrotom, jednostavnošću i skromnošću.

Svjestan je da svaka istinska promjena znači novu pobjedu koju je ostvario u sebi, novu stepenicu, ali i određeni gubitak bez kojeg se ne može ići naprijed.

Strepimo od promjene, a može li išta nastati bez nje? Ima li prirodi išta draže ili prirodnije? Bi li mogao uživati u toploj kupki da drvo nije pretrpjelo promjenu? Bi li se mogao najesti da hrana nije doživjela promjenu? Može li se išta korisno postići bez promjene?

Nije li ti, dakle, jasno da promjena u tebi slijedi isti zakon i da nije ništa manje nužna za prirodu?

Sve je zahvaćeno promjenama. I ti si neprekidno podvrgnut preobrazbi i propadanju nekih svojih dijelova, a takav je i čitav univerzum.

Dopustiti umu da razmišlja o tim nepostojanim i nemirnim valovima promjene i transformacije znači upoznati prezir prema svemu što je smrtno.

U neprestanom tijeku stvari i nestalnosti svega postojanja, u labirintu života, najveću pomoć pruža filozofija.

Ljudski je život tek trenutak, njegovo postojanje neprestani tijek, čula poput slabe noćne svjetiljke, čitavo tijelo hrana crvima, njegova duša nemiran vir, sudbina tajanstvena, a slava nestalna.

Ukratko, sve tjelesno je poput rijeke koja teče, a što je u vezi s dušom poput sna je i izmaglice.

Život je borba i kratki privremeni boravak u stranoj zemlji, a nakon slave zaborav. Gdje da čovjek potraži oslonac? Samo i jedino u filozofiji.

Biti filozof znači održavati božanski duh u sebi neokaljanim i nepovrijeđenim, tako da može pobijediti sve naslade i boli, ničega se ne primati bez cilja, lažno ili prijetvorno, ne zavisiti o tome radi li neki čovjek nešto ili ne, prihvaćati sve što nas snađe jer dolazi iz istog Izvora kao i čovjek sam…

Imaj na umu da dok filozofija samo želi ono što tvoja vlastita priroda želi...

Marko Aurelije naglašava praktičnu stranu filozofije:

Ne gubi vrijeme na raspravljanje kakav bi trebao biti dobar čovjek. Budi takav.

GRAĐANIN SVIJETA

Ideju građanina svijeta, kozmopolita, razvili su upravo stoici. Svi su ljudi u svojoj biti istovjetni, potječu iz istog izvora i dio su velike obitelji kojoj je cijeli svijet država.

Zbog toga, kaže Marko Aurelije, razlike između etničkih, društvenih, političkih grupacija nisu ono što određuje i čini čovjeka boljim ili lošijim.

Ono što ga određuje jest mjera u kojoj on živi ideje zajedništva, pravde, dobra... Potrebno je da se čovjek osjeća dijelom kozmosa, ne kao njegov vlasnik, niti kao njegov rob, nego kao njegov sastavni i funkcionalni dio.

Moja je priroda razumska i građanska; imam grad, a imam i zemlju. Kao Marko imam Rim, a kao ljudsko biće imam univerzum.

Ljudskom je duhu dosuđeno biti u zajednici s dušom i tijelom. On je  božanska i vječna čovjekova priroda, a osjećaji, želje, nagoni i tijelo dio su prolazne prirode čovjeka. Ovom učenju o prirodi čovjeka Marko Aurelije uvijek se iznova vraćao.

Tijelo, duša, duh: tijelu pripadaju osjeti, duši poriv za djelovanjem, duhu principi.

Sposobnost osjeta pripada i volu u štali, divljoj zvijeri…

Osobita je zadaća razuma ograditi svoje djelovanje od osjetila ili nagona, jer i jedno i drugo je animalne naravi.

Um zahtijeva prvenstvo i ne potpada pod njihov jaram, i to s punim pravom, jer priroda ga je stvorila tako da mu sve ostalo služi.

Pokušaj vidjeti, prije nego bude kasno, da u sebi imaš nešto više i božanskije od pukih nagona koji pokreću tvoje emocije i trzaju te poput lutke na koncu.

I na smrt Marko Aurelije gleda kao na jednu stanicu na putovanju, kao na još jedno djelo prirode koje je nužno.

Ne preziri smrt; radije se nasmiješi njenom dolasku, jer to je volja prirode. Poput mladosti i staračkog doba, poput rasta i zrelosti, poput pojave prvih zubi, brade i sijedih vlasi, poput začeća, trudnoće i rođenja djeteta, poput svakog drugog prirodnog procesa koji nam donose životna doba, takav je i naš kraj.

Smrt je, kao i rođenje, jedna od tajni Prirode… Isti elementi koji su se jednom prije spojili, sada se razlažu i u tome nema ništa čega bi se trebalo stidjeti.

Krenuo si na plovidbu, ploviš, pristaješ u luku: stupi, dakle, na obalu. U drugi život? Bogovi su svugdje, čak i tamo prijeko. U stanje bez osjeta? Bit ćeš tada slobodan od patnji i naslada…

* * *

Što onda preostaje u neprestanoj mijeni stvari?
Možda bi se sva pitanja i odgovori ovog vladara mogli sažeti u jedno: biti dobar čovjek, pokušati svijet ostaviti malo boljim nego što ga se zateklo, nastojati služiti ljudima i Bogu, a ne da oni služe nama.

Protiv nesklonosti da napustiš krevet kod prve dnevne svjetlosti, imaj u pripravnosti misao: "Ustajem da bih ostvario djelo čovjeka."  Moram li negodovati zbog obavljanja onoga za što sam rođen i u ime čega sam došao na svijet?

Barbara Milošević
Iz: časopisa Nova Akropola, broj  36