Bez prisiljavanja

 

Razmatranje i oponašanje Isusovog izvanjskog ponašanja neće vam pomoći. Nije stvar u oponašanju Krista; stvar je u tome da postanete ono što je Isus bio. Stvar je u tome da postanete Krist, da postanemo svjesni, da shvatite što se događa u vama. Sve druge metode koje koristimo da se promijenimo mogle bi se usporediti s guranjem automobila. Pretpostavimo da morate otputovati u neki udaljeni grad. Na putu vam se pokvari auto. Nezgodno - automobil se pokvario. Zasučete rukave i počnete ga gurati. I gurate, gurate, gurate, gurate dok ne stignete u taj udaljeni grad. Kažete: “E, pa, uspio sam.” I onda nastavite gurati auto do drugog grada! Kažete: “Stigli smo, zar ne?” Ali nazivate li vi to životom? Znate li što vam je potrebno? Potreban vam je stručnjak, trebate mehaničara koji će otvoriti haubu i promijeniti svjećicu. Okrenete ključ i auto krene. Trebate stručnjaka - trebate shvaćanje, uvid, svjesnost - ne trebate gurati. Ne treba vam napor. Zato su ljudi tako umorni i klonuli. Vi i ja naučeni smo biti nezadovoljni sa samima sobom. Psihološki gledano, od tuda dolazi zlo. Uvijek smo nezadovoljni, uvijek smo neispunjeni, uvijek guramo. Hajde, uložite još napora, još, i još napora, ali uvijek će u vama ostati isti sukob. Postoji jako malo razumijevanja.

 

 

Postati stvaran

 

Jedan od najsretnijih dana u svom životu doživio sam u Indiji. Bio je to zaista veliki dan, dan poslije mog ređenja. Sjeo sam u ispovjedaonicu. U našoj župi imali smo jednog svetog isusovca, Španjolca, kojeg sam poznavao i prije nego što sam otišao u novicijat. Dan prije svog odlaska u novicijat odlučio sam očistiti srce jer sam mislio da je najbolje da, kada dođem u novicijat budem čist i svjež i ne moram ništa reći magistru. Taj stari svećenik uvijek je imao velik ljudi u redu ispred svoje ispovjedaonice. Imao je ljubičasti rupčić s kojim je prekrivao oči, nešto bi promrmljao, dao vam pokoru i otpustio vas. Sreli smo se samo nekoliko puta, ali zvao me je Antonie. I tako sam stajao u redu, i kada sam došao na red pokušao sam promijeniti svoj glas dok sam se ispovijedao. Strpljivo me je slušao, dao mi je pokoru, odrješenje, i onda je rekao: “Antonie, kada ćeš krenuti u novicijat?”

Dobro, otišao sam u tu župu dam nakon svog ređenja. I stari svećenik rekao mi je: “Hoćeš li ispovijedati?” Odgovorio sam: “U redu.” Rekao je: “Idi u moju ispovjedaonicu.” Mislio sam: “Čovječe, ja sam svetac. Sjedit ću u njegovoj ispovjedaonici.” Ispovijedao sam tri sata. Bila je Cvjetnica i bila je uobičajena uskrsna gužva. Iz ispovjedaonice sam izašao potišten, ne zbog onoga što sam čuo, jer sam bio pripremljen na to, i nije me ništa šokiralo jer sam znao što se događa u mom vlastitom srcu. Znate li zašto sam bio potišten? Shvatio sam da sam im davao male, pobožne fraze kao npr.: “Molite se za zagovor Majci Božjoj - ona vas voli”, i: “Sjetite se da je Bog na vašoj strani.” Jesu li te pobožne fraze bile pravi lijek za rak? A ono čime se ja bavim jest rak - nedostatak svjesnosti i dodira sa stvarnošću. Zato sam se toga dana svečano zakleo: “Učit ću, učit ću tako da, kada se sve završi, neće govoriti o meni: ‘Oče, ono što ste mi rekli bilo je apsolutno istinito, ali potpuno beskorisno.’”

Svjesnost, uvid. Kada postanete stručnjak (a uskoro ćete postati stručnjak), nećete morati ići na tečaj psihologije. Kada počnete promatrati samoga sebe, gledati samoga sebe, prepoznavati negativne osjećaje, naći ćete svoje vlastito rješenje. I primijetit ćete promjenu. Ali onda ćete se morati obračunati s velikom bitangom, a ta bitanga je samoosuđivanje, mržnja prema samom sebi, nezadovoljstvo sa samim sobom.

 

 

Nekoliko prispodoba

 

Recimo još nešto o tome kako za promjenu nije potreban napor. Sjetio sam se lijepe prispodobe za to: jedrilica. Kada jedrilica ima snažan vjetar u jedrima, plovi tako da jedriličar mora samo kormilariti. Ne mora se truditi, ne mora gurati jedrilicu. To je prispodoba promjene koja je rezultat svjesnosti i shvaćanja.

Prelistavao sam neke svoje bilješke i našao sam neka pitanja koja dobro pristaju u ovo o čemu govorim. Slušajte ovo: “Ništa nije tako okrutno kao priroda. Nikamo u cijelom svemiru ne možete pobjeći pred njom. Ali ipak, nije priroda ta koja čini nepravdu, nego čovjekovo srce.” Pronalazite li tu ikakvog smisla? Nije priroda ta koja čini nepravdu, nego čovjekovo srce. Ima jedna priča o Ircu koji je pao sa skele i pošteno se natukao. Pitali su ga: “Jesi li se ozlijedio pri padu?” Paddy je odgovorio: “Ne, ozlijedio sam se kada sam pao, a ne pri padu.” Kada režete vodu, voda ostaje neozlijeđena. Kada režete nešto kruto, onda se to lomi. Vi u sebi imate krute stavove, imate u sebi krute iluzije, a to se sudara s prirodom, to vas povređuje, otuda dolazi bol.

Evo jedne zgodne priče. Potječe od jednog istočnjačkog mudraca, ali ne mogu se sjetiti kojega. Kao što je to slučaj i s Biblijom, ni ovdje autor nije važan. Važno je ono što je rečeno. “Ako oko nije prekriveno, vidimo. Ako uho nije začepljeno, čujemo. Ako nos nije začepljen, osjećamo miris. Ako usta nisu začepljena, osjećamo okus. Ako um nije zatvoren, rezultat je mudrost.”

Mudrost se javlja kada odbacite prepreke koje ste postavili sa svojim pojmovima i uvjetovanostima. Mudrost nije nešto što možete postići, mudrost nije iskustvo, mudrost nije mijenjanje jučerašnjih iluzija za današnje probleme. Prije dosta godina, dok sam studirao psihologiju u Chicagu, netko mi je rekao: “Često se dogodi da u životu jednog svećenika pedeset godina iskustva bude jedna godina iskustva ponovljena pedeset puta.” Uvijek se oslanjate na ista rješenja: ovako se postupa s alkoholičarima; ovako se postupa sa svećenicima; ovako se postupa s časnim sestrama; ovako se postupa s rastavljenima. Ali to nije mudrost. Mudrost je osjetljivost za ovu situaciju, za ovu osobu, sloboda od utjecaja ostavštine iz prošlosti, sloboda od taloga iskustava iz prošlosti. Ovo je nešto potpuno drugačije od načina na koji je većina ljudi navikla razmišljati. Dodao bih još jednu rečenicu k ovim koje sam pročitao: “Ako srce nije zatvoreno, rezultat je ljubav.” Ovih nekoliko dana jako puno sam govorio o ljubavi, iako sam rekao da se o ljubavi zaista ništa ne može reći. Možemo govoriti jedino o onome što nije ljubav. Možemo govoriti samo o ovisnostima, ali o ljubavi se ne može reći ništa eksplicitno.

 

 

O ljubavi ništa

 

Kako bih ja opisao ljubav? Pročitao bih vam jedno od razmatranja koja pišem za svoju novu knjigu. Čitat ću ga polako, a razmatrat ćete dok čitam jer sam sastavio skraćenu verziju tako da možemo završiti za tri-četiri minute. Razmatranje bi inače trajalo pola sata. To je komentar jedne rečenice iz evanđelja. Pala mi je na pamet i jedna Platonova rečenicu: “Ne možete učiniti roba iz slobodnog čovjeka jer slobodan čovjek je slobodan čak i u zatvoru.” Ta rečenica slična je ovoj rečenici iz Evanđelja: “Ako vas netko prisili da idete s njime jednu milju, idite dvije.” Možda mislite da ste učinili roba od mene ako mi stavite teret na leđa, ali niste. Ako netko pokuša promijeniti izvanjsku stvarnost tako da izađe iz zatvora kako bi bio slobodan, onda je zaista zarobljenik. Sloboda ne leži u izvanjskim okolnostima - sloboda se nalazi u srcu. Kada steknete mudrost, tko vas može zasužnjiti? Poslušajte onu rečenicu koju sam imao na umu: “Otpustio je ljude, a onda se zaputio u goru da moli nasamo. Bilo je kasno, a on je bio sasvim sam.” To je ljubav. Je li vam ikad palo na pamet da možete voljeti jedino ako ste sami? Što znači voljeti? To znači vidjeti čovjeka, okolnost, stvar onakvom kakva ona zaista jest, a ne onako kakvom je vi zamišljate, i da na nju reagirate onako kako to on(ona) zaslužuje. Teško da se može reći da volite nešto što čak ni ne vidite. A što nas sprečava da vidimo? Naša uvjetovanost. Naši pojmovi, naše kategorije, predrasude, projekcije, etikete koje smo pokupili iz svojih kultura i iz prošlih iskustava. Gledanje može biti najnapornija stvar koju čovjek može poduzeti jer se zahtijeva discipliniran i budan duh. Međutim, većini ljudi je puno draže pasti u mentalnu lijenost, nego da se potrude da svakog čovjeka, svaku stvar vide u svježini svakog novog trenutka.

 

 

Gubljenje kontrole

 

Ako želite shvatiti što je to kontrola, zamislite si malo dijete koje je okusilo drogu. Čim droga počne ulaziti u tijelo tog djeteta, stvara se ovisnost. Njegovo cijelo biće vapit će za drogom. Biti bez droge postane takva nesnosna muka da mu se čini da je bolje umrijeti nego živjeti bez nje. Razmislite o ovome: tijelo postane ovisno o drogi. Upravo to je vaše društvo učinilo vama kad ste bili rođeni. Nije vam bilo dopušteno uživati u pravoj, krepkoj hrani - naime, radu, igri, zabavi, smijehu, društvu ljudi, sjetilnim i umnim užicima. Dali su vam da okusite drogu koja se zove odobravanje, ugled i pažnja.

Citirat ću jednog velikog čovjeka, A. S. Neilla, koji je autor knjige Djeca Summerhilla. Neill kaže da se bolesno dijete može prepoznati po tome što stalno visi oko svojih roditelja; zanima se za ljude. Zdravo dijete ne zanimju ljudi, njega zanimaju stvari. Kada je dijete sigurno da ga majka voli, zaboravlja na nju, ide istraživati svijet, znatiželjno je. Nađe žabu i stavi je u usta, i slično. Kada dijete visi oko majke to je loš znak; nesigurno je. Možda je njegova majka pokušavala izvući ljubav iz njega, a nije mu dala svu slobodu i sigurnost koju želi. Njegova majka mu je na mnoge istančane načine uvijek prijetila da će ga napustiti.

Dakle, okusili smo različite vrste droge: odobravanje, pažnju, uspjeh, dosezanja vrhunca, prestiž, moć, želju da nam se ime pojavi u novinama, želju da postanemo šefovi. Okusili smo stvari kao što su želja da postanemo kapetan momčadi, vođa glazbenog sastava, itd. Nakon što smo okusili te droge, postali smo ovisni i počeli smo se užasavati mogućnosti da ih izgubimo. Sjetite se kako ste osjećali da gubite kontrolu, strah od mogućeg neuspjeha ili pogrešaka, strah da će vas drugi možda kritizirati. I tako ste postali kukavički ovisni o drugima, izgubili ste svoju slobodu. Sada drugi imaju moć da vas učine sretnima ili nesretnima. Čeznete za svojom drogom, i koliko god mrzili patnju koju ona sa sobom donosi, potpuno ste bespomoćni. Ne prođe ni jedan trenutak da, svjesno ili nesvjesno, ne brinete o tome kako će drugi reagirati, dok plešete kako oni sviraju. Evo jedne zgodne definicije probuđenog čovjeka: onaj koji više ne pleše kako društvo svira; čovjek koji pleše prema glazbi koja dolazi iz njega samoga. Kada ste neprimijećeni ili neprihvaćeni, doživljujete neizdrživu usamljenost i zato puzite natrag među ljude i molite da vam daju drogu utjehe koja se zove potpora, ohrabrivanje i poticanje. Takav život s ljudima nosi sa sobom neprekidnu napetost. Sartre je rekao: “Pakao, to su drugi.” Kako istinito. Dok se nalazite u tom stanju ovisnosti, uvijek morate dati sve od sebe, nikada ne smijete zanemariti kosu, morate živjeti prema očekivanjima drugih. Biti s drugima znači živjeti u napetosti. Biti bez njih donosi agoniju usamljenosti, zato što vam nedostaju. Izgubili ste sposobnost da ih vidite onakvima kakvi zaista jesu i da na njih ispravno reagirate, zato što na njih gledate pogledom koji je zamagljen potrebom za drogom. Vidite ih samo ako vam pomažu da se domognete droge, ili ako predstavljaju opasnost da vam je oduzmu. Svjesno ili nesvjesno, na ljude uvijek gledate takvim očima. Hoću li dobiti ono što želim od njih ili neću dobiti ono što očekujem od njih? I ako mi ne mogu pomoći, niti ugrožavaju moju drogu, onda me ne zanimaju. Strašno je to, ali pitam se ima li ovdje ikoga na koga se to ne bi moglo primijeniti.

 

 

Poslušati život

 

Dakle, potrebni su vam svjesnost i dobra prehrana. Potrebna vam je dobra, zdrava prehrana. Naučite uživati u pravoj hrani života. Dobra hrana, dobro vino, dobra voda. Okusite ih. Oslobodite  svoj um i uključite svoja osjetila. To je dobra, zdrava prehrana. Sjetilni i umski užici. Dobro štivo, ako volite pročitati dobru knjigu. Ili zaista dobra rasprava, ili razmišljanje. To je prekrasno. Nažalost, ljudi su poludjeli i postaju sve teži i teži ovisnici jer ne znaju kako uživati u dražesnim stvarima života. Zato traže sve jače i jače umjetne podražaje.

Godine 1970. predsjednik Carter pozvao je Amerikance na umjeren život. Mislio sam: ne bi ih smio pozivati na umjerenost. Trebao bi im, u stvari, reći da uživaju u stvarima. Većina ih je izgubila sposobnost uživanja. Zaista mislim da je većina ljudi u bogatim zemljama izgubila tu sposobnost. Moraju imati sve više i više skupih aparata; nisu sposobni uživati u jednostavnim stvarima života. Zalaze u sva ona mjesta gdje svira divna glazba, gdje možete dobiti nosače zvuka s popustom, svi su izloženi na policama, ali nikada nisam vidio da ih slušaju - nikada, nikada, nikada. Sami su krivi - nemaju vremena uživati u životu. Prezaposleni su: naprijed, naprijed, naprijed. Ljudi u sebi imaju unutarnji sukob kojeg životinje nemaju. Uvijek se osuđujemo i pobuđujemo u sebi osjećaj krivnje. Znate o čemu pričam.

 Nekada sam o sebi mogao reći ono što mi je jedan prijatelj, isusovac, rekao prije nekoliko godina: makni taj tanjur sa slatkišima ispred mene, jer pred slatkišima i čokoladom više nisam slobodan. To je također bio slučaj i sa mnom: izgubio sam svoju slobodu pred mnogim stvarima, ali nikada više! Zadovoljan sam s malim stvarima i u njim silno uživam. Kada u nečem silno uživate, potrebno vam je jako malo. To je kao kad ljudi planiraju godišnji odmor: planiraju ga mjesecima, a kada stignu na odredište, već brinu o rezervacijama za let kući. I cijelo vrijeme fotografiraju, a poslije će vam pokazati album slika s mjestima koje, osim na tim slikama, nikada nisu vidjeli. To je prispodoba suvremenog života. Ne mogu vas previše upozoravati na ovaj način asketizma. Usporite malo; osjetite okus i miris, poslušajte, i dopustite da vam osjetila ožive. Ako želite kraljevski put u misticizam, sjednite i slušajte sve zvukove oko vas. Nemojte se usredotočiti ni na jedan određeni zvuk; pokušajte ih sve čuti. O, vidjet ćete čuda koja će vam se događati kada oslobodite svoja osjetila. To je neizmjerno važno za tijek promjene.

 

 

Završetak analize

 

Želio bih vam dati predodžbu o razlici između analize i svjesnosti, to jest, informacije s jedne strane i uvida s druge strane. Informacija nije uvid, analiza nije svjesnost, znanje nije svjesnost. Zamislite da uđem ovamo sa zmijom omotanom oko ruke, i kažem vam: “Vidite ovu zmiju koja se omotala oko moje ruke? Upravo prije nego što sam došao ovamo provjerio sam u enciklopediji i ustanovio sam da je ova zmija poznata kao Russellova ljutica. Kad bi me ujela, umro bih za pola minute. Hoćete li mi, molim vas, predložiti način i sredstva kojima bih se otarasio ovog stvorenja koje se omotalo oko moje ruke?” Tko govori tako? Imam informacije, ali nemam svjesnost.

Ili recimo da se uništavam alkoholom. “Hoćete li mi, molim vas, predložiti kako da se oslobodim te ovisnosti?” Čovjek koji tako govori ne posjeduje svjesnost. Zna da se uništava, ali nije toga svjestan. Da postane svjestan, ovisnost bi nestala istog časa. Da sam svjestan kakva je to zmija, otresao bih je s ruke; bila bi otresena mojom svjesnošću. O tome govorim, o toj vrsti promjene. Ne mijenjate vi sami sebe, nije “pripadajuće” to koje mijenja “pripadajuće”. Promjena se događa po vama, u vama. Teško da to mogu bolje objasniti. Vidite kako se promjena događa u vama, po vama. Promjena se dogodi u vašoj svjesnosti. Dogodi se. Ne činite to vi. Ako to vi činite, onda je to loš znak - neće trajati. I ako potraje, neka se Bog smiluje ljudima s kojima živite jer ćete biti jako kruti. S ljudima koji su se obratili na temelju mržnje prema samima sebi i nezadovoljstva sa samima sobom nemoguće je živjeti. Netko je rekao: “Ako želiš biti mučenik (mučenica), oženi se za sveticu (udaj se za sveca).” Međutim, u svjesnosti ostajete mekani, tankoćutni, pažljivi, otvoreni, fleksibilni, i ne morate se prisiljavati - promjena se jednostavno dogodi.

Sjećam se jednog svećenika kojeg sam upoznao u Chicagu dok sam tamo studirao. Govorio nam je: “Znate, imao sam sve informacije koje sam trebao. Znao sam da me alkohol ubija, i vjerujte mi, alkoholičara ništa ne može promijeniti - čak ni ljubav prema ženi i djeci. Voli ih, ali to ga ne može promijeniti. Ja sam otkrio jednu stvar koja me je promijenila. Jednog dana ležao sam u jarku. Kišilo je. Otvorio sam oči i vidio sam da me to ubija. Vidio sam to i poslije toga nikada više mi se nije javila želja da okusim alkohol. U stvari, od tada sam čak i popio koji put, ali nikada toliko da mi naškodi. Mogao sam to učiniti i ipak to nisam mogao učiniti.” To je ono o čemu govorim: svjesnost. Ne informacije, nego svjesnost.

Jedan moj prijatelj koji je previše pušio rekao mi je: “Znaš, ima puno viceva o pušenju. Govore nam da duhan ubija, ali gledaj stare Egipćane - mrtvi su, a nitko od njih nije pušio.” Jednoga dana počele su tegobe s plućima i otišao je u Bombay na institut za istraživanje raka. Liječnik mu je rekao: “Patre, imate dvije sjene na plućima što znači da možda imate rak. Morat ćete ponovno doći za mjesec dana.” Poslije toga više nikada nije taknuo cigarete. Prije je znao da bi ga to moglo ubiti, sada je svjestan da ga to može ubiti. U tome je razlika.

Osnivač mog reda, sveti Ignacije, ima dobar izraz za to. On to naziva kušanje i osjećanje istine - ne znanje, nego kušanje i osjećanje, razvijanje osjećaja za nju. Kada razvijete osjećaj za to - promijenit ćete se. Ali nećete se promijeniti ako se znanje nalazi samo u vašoj glavi.

 

 

Smrt pred nama

 

Često kažem ljudima da moraju prvo umrijeti ako žele zaista živjeti. Putovnica za život nalazi se u tome da zamislite da ležite u grobu. Zamislite da ležite u lijesu u kojem god položaju hoćete. U Indiji se tijela na odar stavljaju sa prekriženim nogama. Ponekad ih tako nose i do groblja. Ponekad pak polože tijelo u ležećem položaju. Zamislite, dakle, da ste mrtvi.  Pogledajte sada na svoje probleme s tog stajališta. Sve izgleda drugačije, zar ne?

Jako zgodno razmatranje. Obavite ga svaki dan ako imate vremena. Nevjerojatno je, ali oživjet ćete. Ima jedno razmatranje o tome u mojoj knjizi Izvori. Vidite svoje tijelo kako se raspada, pa kosti, pa prašinu. Svaki put kada govorim o tome ljudi kažu: “To je odvratno!” Ali što je tu tako odvratno? Bože moj, to je stvarnost. Međutim, mnogi od vas ne žele vidjeti stvarnost. Ne želite razmišljati o smrti. Ljudi ne žive - većina vas ne živi - samo održavate tijelo na životu. To nije život. Niste živi dok god vam ne postane potpuno nevažno jeste li živi ili mrtvi. U tom trenutku počinjete živjeti. Kada budete spremni izgubiti svoj život, naći ćete ga. Ali ako čuvate svoj život, mrtvi ste. Ako sjedite u potkrovlju i govorite samom sebi: “Siđi dolje”, a onda: “Ne, ne, čitao sam o tome što se događa s ljudima koji silaze niz stube. Pokliznu se i slome vrat. To je previše opasno.” Ili: ne mogu vas nagovoriti da prijeđete ulicu jer govorite: “Znate li koliko je ljudi pregaženo dok su prelazili preko ulice?” Ako vas ne mogu nagovoriti da prijeđete ulicu, kako ću vas onda nagovoriti da prijeđete s jednog kontinenta na drugi? I ako vas ne mogu nagovoriti da provirite van iz svojih uskih mišljenja, uvjerenja i pogleda na drugi svijet, onda ste mrtvi, potpuno ste mrtvi - život je prohujao kraj vas. Sjedite puni straha u svojoj malo ćeliji, i izgubit ćete Boga, vjeru, prijatelje, puno toga. Život je za kockare, zaista jest. O tome je Isus govorio. Jeste li spremni riskirati? Znate li kada ćete biti spremni riskirati? Kada otkrijete da to što ljudi nazivaju životom u stvari nije život. Ljudi pogrešno misle da se život sastoji u održavanju tijela živim. I zato zavolite misao o smrti; zavolite ga. Vraćajte se toj misli uvijek iznova. Razmišljajte o dražesti tog leša, tog kostura, tih kostiju koje se pretvaraju u prašinu. Kakvo olakšanje ćete doživjeti kad to uspijete, kakvo olakšanje. Neki od vas vjerojatno ne znaju o čemu sada pričam - previše ste uplašeni da biste o tome razmišljali. Ali kako je veliko olakšanje kad na život pogledate s tog stajališta.

Ili posjetite groblje. To je izuzetno pročišćavajuće i lijepo iskustvo. Pogledate neko ime i kažete: “Isuse, živio je prije toliko godina, prije dva stoljeća. Sigurno je imao iste probleme kakve ja imam sada i sigurno je probdio mnoge noći. Kako je to ludo - živimo tako kratko. Jedan talijanski pjesnik rekao je: “Živimo u jednom blijesku svjetlosti. Dođe večer i zauvijek je noć.” Samo jedan blijesak, a mi ga uništimo. Uništimo ga sa svojim strahovima, svojim brigama, svojim opterećenjima. Dok obavljate to razmatranje, možete ga privesti kraju i dobiti samo neku informaciju, ali mogli biste postići svjesnost. I u tom trenutku svjesnosti postat ćete novi. Barem dok traje. I spoznat ćete koja je razlika između informacije i svjesnosti.

Jedan moj prijatelj, astronom, pričao mi je o temeljnim stvarima u astronomiji. Do tada nisam znao da, kada vidite sunce, vidite ga tamo gdje je bilo prije osam i pol minuta, a ne tamo gdje je sada zato što zraci sunca treba osam i pol minuta da dođe do zemlje. I zato ga ne vidite tamo gdje se nalazi - sada je već negdje drugdje. Rekao je da, ako zamislimo galaksiju, cijeli svemir, ova naša Zemlja bila bi izgubljena negdje pri kraju Mliječne staze - nije čak ni u središtu. Svaka od zvijezda je sunce i neke su tako velike da bi svojom veličinom mogle obuhvatiti i naše sunce i Zemlju i razmak između njih. Obično se procjenjuje da ima oko sto milijuna galaksija! Svemir kakvog ga mi poznajemo širi se brzinom od tri milijuna kilometra u sekundi. Bio sam zadivljen dok sam to slušao i kada smo izašli iz restorana u kojem smo jeli, pogledao sam u nebo i imao sam drugačiji osjećaj, drugačiji pogled na život. To je svjesnost. Dakle, sve ovo možete uzeti kao hladne činjenice (i to su onda samo informacije) ili iznenada dobijete drugačiji pogled na život - na to što smo, što je svemir, što je ljudski život. Kada govorim o svjesnosti mislim na taj osjećaj koji ćete postići