U prvobitnoj juhi stvaranja života - u praoceanu, prije možda milijardu godina, nalazili su se i preci (jednostaničnih) gljiva. Povijest života na Zemlji u punopravnoj je mjeri i njihova povijest: bez gljiva život ne bi mogao ni nasta(ja)ti, ni održavati se i razvijati. Jedino one i bakterije razgrađuju organske tvari uginulih biljaka i životinja u neorganske. One su, dakle, najstariji ekolozi. Bez njih ne bi bilo ni humusa, plodnog obradivog tla. Kruh naš svagdašnji, vino i pivo, ne bi bili mogući bez gljiva kvasnica. A u našem suvremenom dobu gljive - koje čine treće veliko carstvo života, pored biljnog i životinjskoga - stalno dobijaju na značaju u poljoprivredi, industriji, medicini...

Proizvodnja lijekova u suvremenom svijetu nezamisliva je bez tzv. nižih gljiva, osobito plijesni - od penicilina i mnogih drugih antibiotika nadalje. Nasuprot tome, ljekovitost pojedinih vrsta tzv. viših gljiva, prije svega iz reda Basidiomycetes, kao i mogućnosti njihove medicinske primjene, za službenu farmaciju i medicinu zapadnog svijeta praktično su nepoznata oblast. Dok je fitoterapija, znanstveno preispitana, već odavno priznata, pa čak i opet u modi, mikoterapija - shvaćena u najširem smislu kao iskustvena i znanstveno utemeljena praksa očuvanja ljudskog zdravlja, sprečavanja nastanka i razvoja bolesti, ali i neposrednoga stručnog liječenja gljivama i proizvodima iz gljiva, pogotovo onih bolesti s kojima službena medicinska rutina još ni izdaleka ne uspijeva izaći na kraj (maligne, virusne, kronične...) - još uvijek je suočena s anonimnošću, sumnjom, strahom i nevjericom. A iza poznavanja i upotrebe ljekovitih svojstava pojedinih vrsta gljiva stoje tisućljetna iskustva tradicionalne medicine, tisuće egzaktnih znanstvenih istraživanja i objavljenih znanstvenih i stručnih radova, stotine patenata, registrirani lijekovi (npr. u Japanu su lentinan i PSK registrirani lijekovi protiv raka još od sredine 80-tih godina i nalaze se po plasmanu među prvih 10 antitumornih preparata na tome tržištu, s prometom od preko 400 milijuna dolara godišnje). Daleko od šarlatanskog negiranja uobičajenih sredstava i metoda znanstvene medicine, mikološki segment tradicionalne medicine i suvremenih znanstvenih istraživanja ozbiljno i odgovorno surađuje i doprinosi borbi za zdraviji i ljudskiji život pojedinca i zajednice.

Gljive sadrže antibiotike, ali i imunostimulanse, tvari djelotvorne protiv tumora i protiv virusa, tvari koje snižavaju kolesterol, sprečavaju začepljenje žila, reguliraju tlak, poboljšavaju krvotok, uravnotežuju razinu šećera u krvi, reguliraju probavu, poboljšavaju rad dišnih organa, djeluju antireumatski i antialergijski, stimuliraju ili smiruju centralni nervni sistem na neškodljiv način, poboljšavaju seksualne funkcije, jačaju fizičku snagu i izdržljivost, usporavaju starenje... Prastara znanja o tim svojstvima gljiva i tisućljetne tradicije i iskustva njihova korištenja, preispituju i provjeravaju brojne ekipe eminentnih znanstvenika suvremenim istraživačkim metodama bar već pedesetak godina, danas već i upotrebom najsuvremenijih dostignuća visoke tehnologije. Tako se na djelu potvrđuje već poodavna preporuka Svjetske zdravstvene organizacije da se za očuvanje zdravlja koriste sva provjerena medicinska iskustva i metode različitih civilizacija, a ne samo službene medicine Zapada.

KINEZI IZ DAVNINE

A te su medicinske tradicije zaista stare. U kineskoj civilizaciji i kulturi gljive, po nekim procjenama, imaju važnu ulogu možda već 7000 godina, a tradicionalana kineska medicina jedna je od najstarijih na svijetu, jer joj je razvoj započeo prije dobrih 5000 godina. Najstariji službeni popis ljekovitih tvari (materia medica) "Shen Nong Ben Cao Jin", nastao najkasnije između 500. i 1000. godine pr. n. e., ako ne i ranije, temelji se na klasičnim medicinskim i farmakološkim saznanjima prvoga poznatog kineskog cara Shen Nonga iz 29. st. pr. n. e., i u njemu se, među ostalim ljekovitim tvarima, navodi i nekoliko vrsta gljiva (tu je već i obožavana ling zhi, Ganoderma lucidum, čija su izuzetna i mnogostruka svojstva danas već potvrđena golemim nizom egzaktnih istraživanja.) Poznati starokineski liječnik Tao Hong Jing je krajem stare ere tome popisu dodao još nekoliko vrsta, čija je ljekovitost danas također znanstveno dokazana. U monumentalnom radu Li Shi Chena iz 1578. godine, najslavnijem kineskom djelu materiae medicae "Ben Cao Gang Mu", na kojem je autor radio 26 godina, da bi obradio gotovo 1900 vrsta životinjskih, biljnih i mineralnih ljekovitih tvari i k tome još preko 8000 recepata - navodi se već 20-tak vrsta ljekovitih gljiva. Ta su tisućljetna iskustva dva kineska sveučilišna profesora, Liu Bo i Bau Yun-sun, sabrali u knjizi "Fungi pharmacopoeia sinica", objavljenoj 1980. u SAD, u kojoj prikazuju upotrebu više od 120 vrsta ljekovitih gljiva. Pet kineskih stručnjaka i znanstvenika (Ying i dr.) objavili su 1987. u Beijingu knjigu "Icons of medicinal fungi of China", u kojoj su obrađene ravno 272 vrste ljekovitih gljiva. Zanimljivo je, kao dokaz visokoga stupnja poznavanja i upotrebe gljiva, da su Kinezi već od davnina razvili vještinu uzgoja pojedinih vrsta: So u spisu "Tang Ben Cao" iz 659. godine navodi da se gljiva Judino uho počela uzgajati već oko 600. godine, dok se zimska panjevčica počinje uzgajati oko 800. godine (Han u spisu iz 1590.). Danas možda najglasovitija gljiva shiitake (kod Kineza najčešće "siang gu"), Lentinula edodes, počinje se u Kini uzgajati oko 1000. godine, kako navodi još 1313. Wang u "Knjizi o poljodjelstvu".

Najstariji zapis o iskustvima tradicionalne japanske medicine u liječenju gljivama vezan je uz godinu 199. n. e., kada je japanski car Chuai dobio shiitake na poklon od jednoga domorodačkog plemena. Tisućgodišnja iskustva Japanaca u upotrebi ljekovitih gljiva sakuplja i proučava Institut za istraživanje gljiva Japana, kojega je još 1936. godine osnovao liječnik Kisaku Mori, a koji je rezultate svog dugogodišnjeg rada u toj oblasti sabrao u klasičnoj knjizi "Mushrooms as Health Foods", objavljenoj 1974. u Tokiju.

Vrijednost tih i takvih grandioznih medicinskih tradicija dalekoistočnih naroda možda je najbolje izrazio japanski stručnjak za ovo područje Kosai Matsumoto II primjedbom da akademska zapadna medicina ne raspolaže lijekovima koji su u medicinskoj praksi bili provjeravani dvije tisuće godina ili više. Treba imati u vidu i da se tu radi(lo) o populaciji od nekoliko milijardi ljudi.

TRADICIJE ZAPADA: STARI GRCI, RIMLJANI...

Ne bi, međutim, bilo pravedno prešutjeti ni medicinsku tradiciju Zapada, iako u njoj upotreba ljekovitih gljiva nije nikad bila tako raširena kao u Aziji. I stari su Grci i Rimljani koristili u liječenju nekoliko vrsta gljiva i taj se trend održao tokom Srednjega vijeka i Renesanse. Sam Hipokrat, priznati "otac medicine", na vrhuncu svoga djelovanja oko godine 455 pr. n. e. , spominje upotrebu gljiva u moksi, da bi se stimulirale određene točke u tretmanu kroničnih bubrežnih oboljenja (npr. vodena bolest), što iznenađujuće nalikuje meridijanima i točkama u kineskoj akupunkturi. Plinije (1. st. n. e.) spominje brojne gljive u svojim spisima, ali je teško utvrditi koje se vrste kriju ispod njegova najčešćeg naziva "Agaricum". Pretpostavlja se da se najčešće radi o gubi Fomitopsis officinalis, koja se koristila kao panaceja za većinu najznačajnijih bolesti toga doba, pa bi - ako bi bar donekle izdržala test suvremene znanosti - mogla biti prethodnik modernih adaptogena, prirodnih regulatora tjelesnih procesa, koji uravnotežuju djelovanje podsistema ljudskog organizma, sprečavaju razorne efekte stresa, jačaju izdržljivost i imuni sistem. Dioskorid, liječnik u Neronovoj vojsci sredinom 1. st., autor najkorištenijega djela o ljekovitom bilju svih vremena - "De Materia Medica", koje je zaista izdržalo probu vremena, jer je bilo smatrano apsolutnim autoritetom preko 1700 godina, glavni je "krivac" za niski ugled gljiva u europskoj medicinskoj povijesti. On ih je, odražavajući dominantnu svijest antičkoga svijeta, opisao kao općenito teške za probavu i često otrovne, a jedinu je reputaciju kao lijek imala, čini se, gljiva "Agaricon", tj. spomenuta F. officinalis, često zamjenjivana sa sličnim gubama koje također rastu na drveću.

Snažni utjecaj starih Grka proteže se kroz cijeli Srednji vijek i Renesansu, kao što potvrđuje i poznati Gerardov "Herbal" iz 1633. godine, sastavljen na temelju mnogih "biljara" koji su mu prethodili. I tako, upotreba ljekovitih gljiva traje na marginama europske i uopće medicine Zapada sve do 20. stoljeća. U zadnjih stotinjak godina, već u sklopu stručnih i znanstvenih verifikacija, poznavanju ljekovitih gljiva poseban doprinos daju Istočni Europljani, osobito Rusi, što se nedovoljno uvažava i slabo je poznato, donekle s izuzetkom upotrebe "čage" (Inonotus obliquus) u liječenju raka.

ZNANSTVENE PROVJERE I PRIMJENA

Iskustva i znanja tradicionalne medicine o svojstvima i upotrebi ljekovitih gljiva u zadnjih se 50-tak godina sistematski provjeravaju strogo znanstvenim metodama: koje su aktivne tvari u gljivama, kako djeluju, koji im je kemijski sastav, istražuje se na pokusnim životinjama i kulturama ljudskih stanica, provode se klinička istraživanja. U tome prednjače Japanci, ali velik je i udio Kineza (iako su rezultati teže dostupni), no sudjeluju i Korejanci, Rusi i drugi, uključujući i zapadne znanstvenike, prvenstveno Amerikance. Riječ je o istraživačima koji djeluju u institucijama kao što su Nacionalni centar za rak u Tokiju i vodeća japanska sveučilišta (istraživanja obično financiraju japanska ministarstva znanosti i obrazovanja, kao i Agencija za znanost i tehnologiju Japana), Kineska akademija znanosti (njen Botanički institut i dr.), Akademija tradicionalne kineske medicine, Zavod za ispitivanje lijekova i proizvoda živog porijekla, poznata kineska sveučilišta u NR Kini, Hong Kongu i na Tajvanu, zatim Nacionalni institut za rak SAD i neka američka sveučilišta, itd. Rezultati se objavljuju u eminentnim svjetskim časopisima iz oblasti medicine (onkologije, imunologije, virusologije...), farmacije, biologije i biotehnologije. Podaci o istraživanjima ljekovitih gljiva pohranjuju se u vodećim svjetskim bazama podataka (npr. "Medline"), a isto tako i brojni patentni spisi. Sumnjičavci se jednostavno mogu na Internetu sami uvjeriti u golemi opseg ove oblasti - dovoljno je velikim pretraživačima zadati npr. termin "healing mushrooms" ili naziv neke od značajnih gljivljih vrsta.

Najilustrativniji je možda jedan pregledni članak o antitumornim i antiviralnim tvarima iz gljiva, čiji su autori Shung Chang Jong i Richard Donovick. Prvi autor je iz Američke zbirke tipskih kultura, vodeće svjetske banke mikroorganizama, stanica, gena i staničnih proizvoda, osnovane još 1925. godine, uključene u djelovanje svjetskih organizacija od UNESCO-a i Svjetske zdravstvene organizacije nadalje, u koju su udružene sve najznačajnije američke i neke kanadske organizacije iz raznih grana znanosti o životu (biologije, biokemije, imunologije, mikrobiologije, genetike, farmacije, mikologije...), a koja je npr. 1992. raspolagala s više od 55 000 sojeva algi, bakterija, gljiva i kvasaca, životinjskih i biljnih virusa, biljnih i životinjskih stanica, kloniranih gena i banki gena, sjemena itd.; drugi je autor iz sektora za razvojne terapeutske programe Nacionalnog instituta za rak. Ta su dva autoriteta nabrojili više od 420 vrsta gljiva (uključujući i jednostanične) za koje je dokazano da proizvode antitumorne i antiviralne tvari, a valja primijetiti da čak ni taj popis nije potpun.

Preparati iz ljekovitih gljiva proizvode se i koriste u suvremenoj medicinskoj praksi u Kini, Japanu i obje Koreje, a sve više i u SAD. Javnosti nije dovoljno poznato da se, iako u još skromnim razmjerima, proizvode i kod nas u Hrvatskoj, što je istodobno i prvi put u Europi.

O sadašnjem značaju i perspektivama jasno govori i pred nekoliko godina održana strateška međunarodna konferencija o biologiji gljiva, proizvodnji gljiva i proizvoda iz gljiva, u organizaciji Organizacije UN za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO) i Biološkog odsjeka Kineskog sveučilišta u Hong Kongu, na kojoj su sudjelovali praktično svi vodeći svjetski mikolozi i na kojoj je tema "Prehrambena i medicinska svojstva gljiva" bila jedno od 5 osnovnih područja rada toga skupa.

Što, dakle, mogu ljekovite gljive pomoći u prevenciji i liječenju raka? Mogu li pomoći u borbi s HIV-om/AIDS-om odnosno sidom? A s drugim virusnim infekcijama - od prehlade do herpesa i hepatitisa? Mogu li spriječiti ili ublažiti bolesti srca i krvnih žila? Pomoći u prevenciji ili uspješnoj regulaciji šećerne bolesti? Ojačati imunitet? Usporiti i odgoditi starenje? Kratak, ali svakako nedovoljan odgovor glasi:"Mogu sve to, i još štošta drugo!".

GLJIVE PROTIV RAKA

Najmanje spornim početkom egzaktnoga znanstvenog istraživanja antitumornih efekata (viših) gljiva smatra se ono Lucasa i njegovih suradnika sa sveučilišta Michigan (SAD), koji su krajem 50-tih godina potvrdili vjerovanja tradicionalne narodne medicine o ljekovitosti goleme puhare (Calvatia gigantea) protiv raka, izolirajući iz nje aktivnu tvar kalvacin. Folklor, to neizmjerno more narodne kulture, tradicija, običaja i vjerovanja, inspirirao je te prve istraživačke prodore u antitumorne efekte gljiva. Kada je npr. Hartwell prije gotovo 30 godina sastavio prvi opširniji pregled narodnih lijekova protiv raka, u njemu se, pored biljaka, našlo i otrovnih i jestivih viših gljiva, kao i tvrdih nejestivih guba, od davnina korištenih u obliku raznih "čajeva". U tim je prvim egzaktnim istraživanjima, znakovito, došlo do neposredne suradnje između američkog znanstvenika Lucasa i japanskog pionira istraživanja ljekovitosti gljiva K. Morija.

Glavnina istraživanja antitumornih efekata gljiva ipak je provedena u Japanu. U Istraživačkom institutu Nacionalnog centra za rak u Tokiju, Ikekawa i suradnici ispitali su već davne 1969. na miševima kojima su prethodno presadili sarkom 180, antitumorno djelovanje ekstrakata 7 vrsta jestivih gljiva, što su 5 godina kasnije potvrdili i proširili Hamuro i Chihara u zajedničkom istraživanju toga instituta i poznate prehrambene kompanije Ajinomoto. Osnovni rezultati tih i brojnih drugih istraživanja su sljedeći: Lentinula edodes (shiitake) - stopa kočenja rasta tumora iznosi 80,7 %, s potpunim povlačenjem tumora u 6 od 10 slučajeva (kod nekih komponenti stopa kočenja tumora iznosi do 100 %, s potpunom regresijom tumora u svim slučajevima); Coriolus versicolor - stopa kočenja tumora iznosi 77,5 %, s potpunim povlačenjem tumora u 4 od 8 slučajeva; Ganoderma lucidum - stopa kočenja tumora iznosi 98,5 %, s potpunim povlačenjem tumora u 4 od 5 slučajeva (kod nekih komponenti stopa kočenja tumora iznosi do 100 %, s potpunim povlačenjem tumora u svim slučajevima), itd. Navedeni istraživači, kao i oba Morija (otac i sin), Maeda, Taguchi, Nanba, Aoki i brojni drugi, nepobitno su dokazali da neke ljekovite gljive pokazuju visoku ili vrlo visoku stopu kočenja rasta različitih tumora, ali i značajnu stopu njihova potpunog povlačenja ako se s korištenjem započne pravodobno, kao i vrlo snažnu zaštitu od tumora ako se uzimaju prije njegova nastanka. Radeći sustavno gotovo 40 godina u relativnoj izolaciji svoga "carstva sredine", do istih su rezultata došli i znanstvenici iz NR Kine (npr. Xiao - Yu Li, Jia-Fang Wang, Q. Y. Yang i dr.), na tragu svoga davnog prethodnika iz 14. st., liječnika Wu Rui, koji je prvi zapisao da je shiitake korisna u liječenju različitih "zloćudnih tvorbi".

Posebni su napori uloženi u izolaciju aktivnih komponenti iz gljiva s antitumornim efektima. Chihara sa suradnicima prvi je iz shiitake izolirao lentinan (i još nekoliko drugih antitumornih tvari), utvrdivši da taj čudesni polisaharid vrlo velike molekularne težine može, ovisno o dozi, kočiti sarkom 180 od 90 - 100 % i dovesti do njegova potpunog povlačenja. Podjednake je efikasnosti i PSK iz gljive Coriolus versicolor. Oni su vrlo niske toksičnosti, praktično posve bezopasni, što nije, na žalost, slučaj s antitumornim proteinima iz pojedinih gljiva (npr. zimske panjevčice F. velutipes). Jaki antitumorni agensi otkriveni su i u miceliju određenih vrsta gljiva, kao npr. KS-2 i LEM iz shiitakea.

Posebno je značajno da pojedini antitumorni agensi djeluju ne samo na primarne tumore, nego i u visokom stupnju koče pojavu i razvoj metastaza. Chihara i njegovi suradnici iz Nacionalnog centra za rak u Tokiju dokazali su to za lentinan, a H. Nanba s Farmaceutskog sveučilišta Kobe (Japan) dokazao je nedavno isto za D-frakciju ekstrakta iz zec gljive (Grifola frondosa), objavivši izvještaj o tome u analima Njujorške akademije znanosti.

Odakle i zašto u određenim gljivama takvi antitumorni sastojci? Još sredinom 60-tih mađarski je nobelovac Szent-Győrgyi, istražujući tvari koje koče i pospješuju rast stanica, ustanovio da je u gljivama kočničar rasta - tzv. "retine", inače jedan derivat metilglioksala s otprije poznatim karcinostatskim djelovanjem, prisutan u većoj koncentraciji nego tzv. "promine" koji pospješuje rast stanica. U njegovim je eksperimentima "retine" pokazao antitumorno djelovanje, a njegovu je povećanu koncentraciju u gljivama objasnio time što gljive žive na odumrlim i raspadajućim supstancama, izložene napadima mnogobrojnih parazita, protiv čijega se rasta bore upravo pomoću "retinea".

IMUNOSTIMULACIJOM PROTIV TUMORA

Kako antitumorne tvari iz gljiva uopće djeluju protiv raka? Prije svega pokretanjem mnogih imunobioloških promjena u živome organizmu "domaćina" - glavnu ulogu ima sam organizam koji pomoću određenih tvari mijenja svoje funkcioniranje da bi ozdravio. Od 1980. za takve je tvari u upotrebi izraz "biomodulatori", odnosno "modifikatori biološkog odgovora": među onima biološkog podrijetla, jednu od tri osnovne grupe čine biomodulatori porijeklom iz gljiva (pored onih iz bakterija i onih iz živih stanica). Te tvari jačaju i/ili ponovno uspostavljaju imunološke funkcije organizma, kako one "nespecifične", odnosno generalne, tako i specifični imunitet protiv tumora. Osim toga, te tvari koče razvoj tumorskih stanica, neposredno ih uništavaju, modificiraju tumorske stanice tako da ih obrambeni sistem organizma može lakše prepoznati kako bi ih uspješnije uništavao, a u nekim situacijama i ubrzavaju sazrijevanje tumorskih stanica, koje se time od malignih ponovno pretvaraju u benigne. Navedimo za primjer samo imunološke funkcije lentinana u ljudskome organizmu in vivo: on nema direktan citotoksični efekt na tumorsku stanicu, nego djeluje posredno preko organizma domaćina (host-mediated), pa tako koči stvaranje tvari koje slabe imunitet, a jača stvaranje tvari koje ga jačaju, pospješuje stvaranje antitijela i jača proizvodnju vlastitog interferona u organizmu, aktivira tzv. prirodno-ubilačke stanice (NK), aktivira citotoksične makrofage, ubrzava stvaranje interleukina 1 koji aktivira limfocite, kao i još nekih interleukina, aktivira klasičnu i alternativnu "putanju" komplemenata, a osobito aktivira citotoksične i "pomagačke" T-limfocite, itd. Isto tako, ili vrlo slično, i PSK, schyzophyllan i neki drugi polisaharidi iz gljiva snažno potiču sposobnost obrambenih stanica da prepoznaju i ubijaju stanice različitih tumora, ali također - aktiviranjem tih i drugih faktora humoralne i stanične imunosti - jačaju i funkcije normalnih stanica i sprečavaju slabljenje imuniteta.

Zato i ne treba čuditi što te aktivne tvari iz ljekovitih gljiva, osim toga glavnog imunostimulacijskog i imunomodulacijskog antitumornog djelovanja imaju i dodatne korisne efekte: olakšavaju podnošenje kirurških zahvata i ubrzavaju oporavak nakon njih, olakšavaju podnošenje kemoterapije i radioterapije i sprečavaju njihove nuspojave, a također sprečavaju oštećenja koja citostatici i zračenje izazivaju osobito na obrambenim stanicama. Neka japanska istraživanja i klinička iskustva pokazala su da kemoterapija i zračenje tumora u kombinaciji s određenim antitumornim tvarima iz gljiva, postajući puno manje neugodni i štetni, istodobno bivaju i znatno djelotvorniji. Svakako treba spomenuti i to da se bolovi kod tumorskih bolesti pritom ublažavaju ili posve uklanjaju, a javlja se i bolje raspoloženje, porast tjelesne snage i izdržljivosti, poboljšanje apetita i općeg stanja organizma.

 

HUMANE KLINIČKE STUDIJE

Humane kliničke studije pokazale su da su antitumorne tvari iz ljekovitih gljiva najefikasnije u kombinacijama s kirurškim tretmanom, kemoterapijom i radioterapijom, pa takav pristup vlada i u službenoj medicinskoj primjeni takvih lijekova, prije svega u Japanu i Kini. Pored brojnih tzv. nekontroliranih kliničkih studija i parcijalnih kliničkih iskustava, tamo su provedene i strogo kontrolirane kliničke studije: Taguchi je sa suradnicima još početkom 80-tih u istraživanju s 275 pacijenata s uznapredovalim ili povratnim rakom želuca (faza III), kombinirajući lentinan sa svakim od dva odabrana citostatika, dokazao da lentinan statistički značajno produžava život, ublažava oštećenja izazvana tumorom, pospješuje imunološke reakcije pacijenata protiv tumora, uz rijetke, blage i prolazne nuspojave. Odmah nakon toga Kasamatsu je na pacijenticama s rakom grlića maternice (faza III) u kombinaciji PSK i radioterapije dokazao da PSK značajno produžava život ( u roku od 5 godina umrlo je 21 % pacijentica koje su dobijale PSK, a 52 % onih koje nisu), čineći tumor osjetljivijim na zračenje. Također, kontrolirana studija Mitomija i suradnika početkom 90-tih na 462 pacijenta operirana od raka kolona i rektuma, pokazala je da PSK, u kombinaciji s jednim citostatikom, omogućuje veći broj preživljavanja bez povrata bolesti nego ako se primijene samo citostatici. Q. Y. Yang i suradnici su u Kini proveli kontroliranu studiju na 485 pacijenata s rakom jednjaka, želuca i pluća, utvrdivši da PSP (agens iz micelija C. versicolor) značajno ublažava nuspojave konvencionalnih terapija, povećava stopu oporavka i stopu preživljavanja oboljelih, kočeći tumore osobito pomoću aktiviranja pomagačkih T-limfocita, NK stanica i komplementa C3. U Europi nisu provođena takva klinička istraživanja.