Legenda o Veroniki Desiničkoj

U dugim zimskim olujnim noćima uz zov i krik velike sove, pokoji puta se čuje jecanje Veronike Desinićke, nekada lijepe seoske djevojke koja je u petnaestom stoljeću živjela u slikovitom selu Desiniću podno gordog Velikog Tabora, u kojem je stolovao moćni ban Hrvatske grof Herman II. Celjski. Njegov mladi i stasiti sin Fridrih, jašući očevim posjedima, zagleda se u ljepoticu Veroniku i ne samo zagleda, već i čvrsto zaljubi. Ljubakanje mladih nije bilo po volji ocu Hermanu, tada europskom moćniku, te se suprostavi ljubavi mladih. Mladi pak, odlučni u svojoj ljubavi, pobjegoše u grad Fridrihštajn u Sloveniji, u blizini Kočevja, na granici uz Gorski kotar. Lijepi i donekle utvrđeni grad Fridrihštajn sagradio je stari Herman upravo za svog sina Fridriha kao lovačku kuću, pa je tako i građevina dobila ime po mladom Fridrihu. Itu usred gustih šuma bogatih divljači, srnama, divokozama, jelenima i tetrijebima, zaštićeni debelim zidovima, mladi su ljubavnici održali svoj pir.

Na žalost medeni mjesec nije dugo trajao. Stari je grof Herman ubrzo doznao gdje mu je sin i odmah je uputio vojsku s nalogom da uhvate mlade ljubavnike. Vojska ubrzo opkoli Fridrihštajn. No Fridrih ipak uspije spasiti Veroniku iz obruča, te je uputi da bježi preko Gorskog kotara, Pokuplja, Moslavine, Bilogore i Kalnika, sve do seoca Sveta Margita, gdje se Veronika sakrije kod jednog seljaka kod kojeg je ponekad i sam Fridrih znao prespavati kada bi se predugo zadržau u lovu u tom području bogatom prepelicama, trčkama, fazanima i divljim patkama. Fridrih nije mogao umaći očevoj vojsci, te ga vojnici privedoše nakon nekoliko dana u Veliki Tabor. Razjareni otac nije ga ni želio pogledati već dade nalog vojsci da nesretnog sina odmah sprovedu u Celje i tamo ga zatvore u jednu visoku kulu, koja je u tlocrtu imala 8x8 m a visoka je bila oko 23 m. Kula je bez krova, a vrata i prozore odmah pošto su u kulu ubacili mladog Fridriha, zazidaju i ostave samo jedan otvor kroz koji su nesretnom Fridrihu ubacivali hranu. Tu je Fridrih proboravio preko četiri godine kada ga je otac odlučio osloboditi. Na žalost, kada su Fridriha pustil van iz kule, koja je po njemu dobila ime, te se i danas naziva Fridrihova kula ili slovenski "Fridrihov stolp", bio je psihički i fizički nesposoban za život, te ga povijest više i ne spominje. Veronika također nije imala srće. Hremanovi žbiri ubrzo su doznali za nju i javili Hermanu, a ovaj pošalje vojnike koji je uhvate i privedu u Veliki Tabor gdje je zatvore u mali zatvor bez prozora, na ulazu u dvorište grada.

Ban Herman odmah pozove suce porotnike i optuži nesretnu Veroniku da je copernica koja je zavela njegovog sina. Suci se prihvatiše posla i otpočnu saslušavati ubogu Veroniku. Istraživanje je trajalo puna dva dana i pod večer drugog dana suci izjaviše:"Gospodine bane! Na ovoj djevojci nema nikakve krivice, a kamoli zločina. Jedino što gaji veliku ljubav prema vašem sinu Fridrihu. No presvjetli bane! Ljubav nikada nije bila grijeh a kamoli zločin. Ljubav je jedna od najljepših ljudskih vrlina! Time je naš posao, presvjetli bane završen." Suci krenu prema izlazu i još nisu pravo zamakli za vratima kada je grof Herman dao nalog kaštelanu Dvora da Veroniku smjesta udave. Kaštelan izda naloge, a sluge poslušaše, te na sredinu Dvora iznesu poveču kacu (drveni sud) u koj nasuše vodu. Uhvate nesretnu Veroniku, gurnu njenu glavu u vodu i sačekaše dok se posljdnji mjehurići zraka ne smire. Potom mrtvo tijelo izvade iz kace i krenu ka prvom katu, gdije mrtvo tijelo zazidaju u zid koji spaja zidove peterokutne kule sa ulaznim dijelom.

Čisteći 1982. godine sve prostorije Dvora našlo se na jednu lubanju, za koju je utvrđeno da pripada ženskoj osobi. Da li je to lubanja nesretne Veronike ne može se ni tvrditi ni negirati, već samo reći: "Veroniki Desiničkoj neka je vječni mir i pokoj!"