Tolstojev odgovor


"... Što se tiče davanja većeg značaja islamu nego pravoslavnoj (hrišćanskoj crkvi u Rusiji), ja sam punog srca saglasan tome. Koliko god to bilo čudno reći, za mene je islam neuporedivo uzvišeniji od hrišćanstva. Kad bi čovjek imao pravo izbora, svaki razuman pravoslavac (hrišćanin) i svaki čovjek, bez ikakve sumnje i nedoumice, prihvatio bi islam, jednog Allaha i Njegovog Pejgambera.
Zašto? Zato što s Trojstvom, teškom i nerazumljivom božanstvenošću (Otac, Sin i Sveti Duh), s pretajanstvenom Marijom Anom, svecima, njihovim predstavljanjima i komplikovanim ceremonijama... i ne bi moglo biti drugačije. Islam se morao uzdići iznad toliko iskvarenih vjerovanja koja su zauzela mjesto temeljnim vjerskim doktrinama i u jednom periodu prerasla u crkvena vjerovanja. Obratimo pažnju na ovo:
islam se pojavio 600 godina poslije kršćanstva. Sve se na svijetu razvija, usavršava. Kao što i svaki pojedini čovjek sazrijeva, isto tako sazrijeva i cijelo čovječanstvo, postaje savršenije. Značenje, bit ljudskog života jesu vjerska poimanja. Usavršavanje vjere pak predstavlja olakšavanje njenog razumijevanja i razjašnjavanje najrazličitijih tajnih misli. Na rasvjetljavanju vjerskih vrednota i istina skrivenih u tajanstvenim tminama radili su najveći umovi čovječanstva još od najstarijih vremena. Računa se da su oni postavili osnove svih velikih vjera. Prije svega, ako uzmemo religije za koje znamo, najviše vjerske vrijednosti sadržane su u indijskim Vedama, a poslije i u Uputama Mojsija, Bude, Konfučija, Lao Tzua, Isusa i Muhammeda. Svi inicijatori velikih religija bili su ljudi koji su to izvlačili iz starih vjerskih značenja na mnogo dublji, mnogo lakši i umu razumljiviji način. Ipak, oni su i pored toga, opet, bili "ljudi", pa iako su istinu u potpunosti razotkrivali ispod plašta pogrešaka, nisu mogli sve objasniti.
Pomislimo samo, iako ovi ljudi nisu postupali pogrešno, nakon njih dolaze njihovi učenici, daleko niže razine, koji će preokrenuti poimanje istine u svoj njenoj dubini, sve u namjeri da uljepšaju stvarnost, prilagode je svakome, a pri tome će dodati dosta nepotrebnih i, naročito, čudnih stvari. Kao rezultat toga bit će otežano ispravno poimanje istine za čovjeka. Koliko god istraživali vjere, koliko god više teolog razjašnjavao stvarnost, na ovaj se način sve više udaljava od osnove, a te promjene sakrivaju i zamagljuju istinu.
Kad je riječ o ovome, i u najstarijim religijama ima toliko neobičnosti i svake vrste izvrnutih vjerovanja, izmišljotina koje sakrivaju lice stvarnosti. Jednako kao u najstarijim religijama: budizmu, bramanizmu, konfučijanstvu, toga ima i u taoizmu, svjetskim religijama, kršćanstvu ijudejstvu i, koliko god malo, ali ima, i u ovoj posljednjoj i najvećoj vjeri - islamu..." 

Pismo Lavu Tolstoju


Prošlo je od tada šest godina. Međutim, niti se očinsko srce Ibrahim-age umirilo, niti je majčinsko srce Jelene Vekilove prestalo nemirno kucati. Ono glavno što su čekali bilo je kojoj će vjeri služiti njihovi sinovi. Bog im je podario i treće dijete. Kćerka Rejhan imala je trinaest godina. "Kuda bi otišli i od koga bi dobili razuman savjet", razmišljali su. Oficijelni državni krugovi i teolozi nisu mogli pomoći u problemu porodice koja se našla u bezizlaznoj situaciji.
Između generala Ibrahim-age, njegovog starijeg sina Borisa (Farisa) s Tehnološkog instituta u Petersburgu i mlađeg, Olebija (Galiba), koji je bio oficir vojne škole Aleksejev u Moskvi, zapodjenuo bi se često ozbiljan razgovor o pitanju vjere u ovoj situaciji.
"Ko smo mi, kojem narodu pripadamo?"
Ovakvim upornim propitkivanjem braća su se često obraćala svojim roditeljima, tražeći rješenje svog problema.
Pogledajte kako Faris (Boris) Vekilov priča o ovoj situaciji.

"Bilo mi je 19 godina. Uporedo sa školskim obavezama, nije me napuštala misao o prelasku na islam.
Okolnosti 1904-1905. godine trebalo je da pomognu ostvarivanju ove moje namjere. Situacija s loše zamišljenim rusko-japanskim ratom, revolucionarnim duhom među narodom, prisilila je carsku vladu da donese neke liberalne odluke.
1904. godine objavljenje "Manifest o slobodi vjere".

Onima koji su iz bilo kojeg razloga napustili vjeru roditelja sad je bilo dozvoljeno da se toj vjeri vrate. Čovjek je trebao samo to željeti i sve je riješeno. Moji su roditelji bili iskusni ljudi, i kad sam tek bio došao u Petersburg, nisu vidjeli smisla da potežu ovo pitanje u neposrednoj blizini pobornika pravoslavne (hrišćanske) religije. U pismu koje je moja majka uputila Lavu Tolstoju može se primijetiti s koliko je pažnje razmišljala o postupcima. Da bi izbjegli neugodne događaje, dosta smo kasnili sa sprovođenjem namjere u djelo. Moj otac (Ibrahim-aga Vekilov) i majka, Jelena Vekilova, zaključili su da niko drugi osim inteligentnog pisca Lava Tolstoja ne bi mogao dati razuman odgovor na ovo ozbiljno porodično pitanje."
Jelena Vekilova, 2. marta 1909. godine, iz Tiflisa piše pismo Tolstoju i govori o individualnom prodičnom stavu prema vjeri.

"Dragi naš profesore Lave Nikolajeviču!
Nemam riječi da iskažem izvinjenje što sam Vas omela svojim pismom. Znam da je mnogo onih koji poput mene žele od Vas dobiti umno mišljenje. Ja se, i pored toga, opet obraćam Vama, pošto me je život doveo pred pitanje na koje nisam u stanju sama odgovoriti.
Pokušat ću Vam ukratko objasnti šta želim. Imam pedeset godina. Majka sam troje djece. Muž mije musliman. Vjenčali smo se zakonski (vjersko vjenčanje nismo obavili). Naša su djeca hrišćani. Kćerka mi ima 13, a jedan sin 23 godine i trenutno studira na Tehnološkom institutu u Petersburgu. Drugi sin ima 22 godine i oficir je u vojnoj školi Aleksejev u Moskvi. Moji sinovi traže od mene dozvolu da prihvate vjeru svog oca. Šta bi trebalo da uradim? Ja znam da je to sad moguće, a u isto vrijeme znam i za loše relacije sa stranim sunarodnicima koji ovdje žive. Moje sinove na ovu ideju nisu potakli neki sitni porodični problemi. Oni ovim ne očekuju ni materijalni boljitak niti imaju neki poseban statusni interes. Oni samo imaju za cilj da pomognu tatarskom (azeri-turskom) narodu koji je ostao neprosvijećen. Postojanje njegovim dijelom i međusobno ispomaganje za njih je ravno vjeri. Ja se, međutim, bojim da ih svojim razmišljanjem ne uputim u pogrešnom pravcu. Ja sam usamljena u ovim brigama... ah...kad bih Vam samo mogla napisati sve o svojim jadima, mukama, svojim unutrašnjim sukobima... Pišem ovo lijući suze majke koja ludo voli svoju djecu. Toliko sam raspamećena da sam došla u situaciju da od Vas tražim glas razuma, Vi, samo Vi sa svojim umom možete osjetiti kakav će rezultat imati ovo u današnjim uvjetima života. Moja briga se Vama može učiniti sitnom i jednostavnom, ali meni ona zadaje grozne muke.

Lave Nikolajeviču, Vi niste nikad uskratili svoje iskrene i vrijedne savjete malim ljudima poput nas. Znajući to, skupila sam hrabrost i uznemirila Vas ovim svojim traženjem. Molim Vas, utješite me. Puno, puno se izvinjavam što sam Vam oduzela dragocjeno vrijeme. Na taj me je korak primorala neizmjerna majčinska ljubav."

Srdačno uz Vas, Jelena Jefimovna Vekilova Tiflis, Učebniy Pereulok I, kuća 8

Odgovor Lava Tolstoja

Tolstoj ovako govori u uzvratnom pismu koje je poslao izjasne Poljane 15. marta 1909. godine:
"Jeleni Jefimovnoj (Vekilovoj),
Neizmjerno je dragocjena želja Vaših sinova da pomognu tatarskom narodu u prosvjećivanju. U ovakvoj situaciji ne mogu objasniti koliko je važno da prihvate islam. Uopće gledano, treba da Vam kažem, ja mislim da o pitanju kojoj će vjeri pripadati, čovjek treba sam sa sobom da odluči, a ne službenim priznanjem. Prema tome, Vaši sinovi ne moraju nikoga obavještavati o tome da smatraju da je islam za njih vjera viša od hrišćanstva i da prelaze izjedne vjere u drugu. A možda je to neophodno. U tom slučaju, međutim, ne mogu ništa kazati. Prema tome, Vaša bi djeca trebala odlučiti sama o tome da li će, ili ne, obavijestiti vladine organe o tome.

Što se tiče uzvišenosti islama spram hrišćanstva i posebno velikodušnosti namjere Vaše djece, od sveg se srca slažem s tim. Koliko god bilo čudno da to govori čovjek koji drži krajnje do hrišćanskih ideala i doktrina, u istinskom značenju, ja moram reći da nemam nikakve sumnje u to da je islam prema njegovom posebnom vanjskom odrazu, na neuporedivo višem nivou odhrišćanske crkve. Kad bi se govorilo o davanju prvenstva između hrišćanske crkve ili islamske vjere, svaki pametan čovjek bi nesumnjivo umjesto nerazumljivog Božanstva trojnih osobina, svetkovina iskupljenja grijeha, vjerskih obreda, molitvi Isusovoj majci, bezbrojnih molitvi svecima i njihovim slikama, uvijek smatrao uzvišenijom islamsku vjeru koja zapovijeda vjerovanje u jednog Boga, u kojoj je Muhammed Božiji rob i poslanik. To drugačije i ne može biti.

Kao što se usavršava (sazrijeva) vjerska osnova koja čini bit života svakog pojedinca i cijelog čovječanstva, tako se razvija i usavršava sve u životu. Kad je riječ o sazrijevanju vjere, to je onda njeno pojednostavljivanje, rasterećivanje od svega što ju čini nerazumljivom i nepojmljivom. To je upravo ono što su radili učenjaci koji su postavljali osnove vjere još od najstarijih vremena, uklanjanje svega što vjerske istine čini nerazumljivim. To su ona uzvišena vjerska poimanja koja prepoznajemo u svim vjerama, nalazimo ih i u indijskim Vedama, poslije u učenju Mojsija, Bude, Konfučija, Lao Tzua, kršćanstva i Muhammeda. Svi novi vjerski priklonici postali su veliki ljudi skidajući s vjere oklop krutog starog značenja i otkrivajući istine: dublje, jednostavnije i umu prihvatljivije. Postali su veliki ljudi, ali nisu mogli objasniti svu svjetlost istine, dubinu i jednostavnost bez razilaženja sa starim pogrešnim shvatanjem. Koliko god imali obavezu da ne prave greške, da sve što kažu bude izvorna istina, bez laži, učenicima koji su daleko ispod svojih učitelja prilično je teško omogućiti da vide pravu stvarnost, ako pri tom ne shvate činjenice u svoj njihovoj dubini, pri tome uzburkavajući nepoznate i nepotrebne elemente koji su joj dodati u želji da budu prihvatljivije i praktičnije prikazane.

Koliko god vjera da je svjesna ovih iskrivljavanja stvarnosti, njih je toliko da i kad budu otkrivene od onih koji služe vjeri, opet istina ostaje negdje u mraku. Upravo zbog toga i u starim religijama ima toliko čuda i i izmišljotina koji ne daju izići na svjetlo pravoj istini. Toga ima u najstarijoj vjeri, brahmanskoj, malo poslije nje i u jehudijskoj vjeri, pa onda kod Bude, Konfučija, u taoizmu, poslije u kršćanskoj i na kraju u islamskoj, kao posljednjoj vjeri. S ovog gledišta islam je u najpovoljnijoj situaciji.

Kad bi se iz islamske vjere odbacilo sve ono što je strano i neprirodno i glavne vjerske i duhovne doktrine Muhammedove vjere postavile na izvorne temelje, prirodno je da bi se osnove svih velikih religija i naročito osnove kršćanskih doktrina koje priznaju stvarnost našle u istom.2

Pišem Vam ovako nadugo i naširoko da biste svojim sinovima prenijeli ovo, i da biste mogli iskoristiti ova razmišljanja u realizaciji njihovih dobrih ideja. Pomoći da se s velikih istina koje čine kvalitet vjere skine crna zavjesa jedna je od najboljih stvari koje može uraditi čovjek. Ako Vaši sinovi ovo smatraju svojom porodičnom obavezom, onda će njihov život biti pun i savršen. Ne znam da li Vi i Vaši sinovi znate za dva učenja u islamu koja posebno zahtijevaju čuvanje od pogrešnih ideja i opsesija koje bi mogle sakriti istine uzvišenih temelja?

Obje ove spomenute grupe istraživane su i još se istražuju. Jedna od njih su behaije, koji su iz Irana došli na područje Turske i tu se naselili. Behaije su dobile ime po sinu Behaullaha koji je živio u Akki. Samo, ovaj mezheb koji prihvata jedinstvenu ljubav kao vjerovanje cijelog čovječanstva ne uvažava nikakav oblik pobožnosti.

Drugo, pristalice grupe koja se pojavila u Kazanu nazivaju sebe "Allahovom vojskom" i "vaisovcima", prema imenu osnivača pokreta. I ovo vjerovanje zasnovano je na ljubavi, i sljedbenici se drže daleko od svega što je protivno ljubavi. Vođe ovog pravca ili tarikata hvataju se i zatvaraju.

Ako moja razmišljanja budu na bilo koji način koristila, bit će mi jako drago da me Vi ili Vaši sinovi obavijestite o njihovim odlukama u vezi s ovom stvari."

Lav Tolstoj