Kultura prijateljstva

 

Kako sam ovog ljeta imala priliku provesti dva mjeseca na Havajima, želim podijeliti s vama ono što sam tamo naučila i što mi se urezalo u pamćenje.

Havaji i njihovi stanovnici nisu, naravno, savršeni. Čula sam i određenih negativnih komentara i situacija od ljudi koji tamo žive, a niti moja iskustva nisu sva bila ekstatična.

Štoviše, u odnosu na ono što sam prije putovanja čula o tamošnjim ljudima, moja su očekivanja bila možda i prevelika. No unatoč svemu tome, čak i kad se oduzme doza idealiziranja i nepoznavanja lokalnih prilika koju ima svaki stranac u potpuno novoj okolini, i dalje ostaje u pamćenju atmosfera prijateljstva, tolerancije i spontanosti.

Havajćani su ponosni na svoju 'aloha-kulturu' koja se najkraće i najjednostavnije može opisati kao kultura prijateljstva.

Naravno, ponekad je to iskomercijalizirano. Ponekad se gostoljubivost i prijateljstvo pokazuje više iz osjećaja dužnosti ili neke vrste nacionalnog ponosa nego iskrenog osjećaja. Mnogi ljudi koje ćete sresti na Havajima su turisti koji po definiciji žele iskusiti i po mogućnosti malo vježbati 'aloha-kulturu'.

No ipak – nigdje drugdje još nisam doživjela toliko prijateljskih osmijeha od potpuno nepoznatih ljudi na ulici, niti srela toliko ljudi koji bi me spontano zaustavili i počeli pričati sa mnom u želji da sklope poznanstvo.

Rijetko sam igdje vidjela toliko opuštenih i nasmijanih lica. To je zapravo toliko prirodan i normalan način života i pristup ljudima da je vrlo lako navići se na takvu atmosferu i način komunikacije. Tek pri povratku u 'zapadno društvo' istinski sam osjetila i shvatila razliku.

Ne želim pritom kritizirati samo Hrvatsku, kao što mi to ovdje volimo. U pauzi između letova pri povratku provela sam nekoliko sati u San Franciscu iz kojeg sam ponijela dojam izrazito hladne, materijalističke atmosfere bez mnogo ljudskosti, a od nekih lokalnih stanovnika čula sam prilično šokantne priče o tome do koje se mjere ljude procjenjuje prema financijskom statusu.

S obzirom da smo prošli istovremeno kroz rat i traumatičnu tranziciju u kapitalizam, a djeca koja su odrastala u devedesetima nagledala su se nasilja i nepoštenja, još smo se i dobro izvukli.

Nedavno istraživanje National Geographica pokazalo je da je Zagreb među 'najljubaznijim' metropolama u svijetu, koliko god nam se to možda činilo nevjerojatnim.

Od mnogih stranaca ili ljudi koji su živjeli u stranim zemljama, čula sam pohvale na račun toplog i prijateljskog ponašanja ljudi u Hrvatskoj. U mnogim malim gradićima prisutna je opuštena i topla atmosfera. No čak i tako – ne znači da ne bi moglo biti i mnogo bolje.

Gledajući televiziju i čitajući časopise, a sve više čak i dnevne novine, bojim se da se malo po malo krećemo u smjeru Amerike i vlastitu djecu učimo plitkosti i materija­lizmu. Sve se više ponašanje koje je očito nezrelo i puno nepoštovanja prema ljudima, u medijima opisuje kao zanimljivo i prihvatljivo, pa i nagrađuje.

Time sami sebi kopamo rupu. Djeca koja nemaju drugih modela ponašanja, a često su izložena omalovažavajućem i povređujućem ponašanju koje u njima stvara strah, lako će i sama prihvatiti takve modele kao vrstu samoobrane, kao i radi trenutačnih nagrada koje sebičnost i nezrelost ponekad donose.

Vjerojatno i sami možete primijetiti kako se u velikim gradovima emocionalno zatvarate, neprestano srećući brojne ljude koji neverbalno, a ponekad i direktno, pokazuju netoleranciju, aroganciju ili agresivnost.

Samom šetnjom po ulici, primjećujete to nesvjesno čak i ako ne svjesno. Teško je osjećati se istinski sretni i opušteni. Posebno ako u istom danu više puta iskusite direktnu bezobzirnost i neprijateljstvo, lako je zatvoriti se i zauzeti odbojni stav.

Možda ste i sami u iskušenju postaviti se hladno i odbojno, ili čak ispucati se, na ljudima koje nakon toga susrećete. Oni će tada neugodne emocije koje ste vi izazvali, ili im doprinjeli, širiti dalje.

Što možemo učiniti? Pojedinac će teško promijeniti društvo. No ako bi sve više ljudi dalo sebi zadatak da vlastitim primjerom širi kulturu prijateljstva, možemo ako ništa drugo donekle sanirati štetu koju čine mediji. Nasmiješiti se ljudima, komunicirati s prijateljstvom i poštovanjem, povremeno učiniti malu ljubaznu gestu nepoznatoj osobi... neće promijeniti svijet, ali može nekome uljepšati dan.

Živimo u društvu koje ne oprašta. Naročito u velikim gradovima, svakodnevno ćete iskusiti izlijevanje neprijateljstva na najmanju pogrešku, kao i prezira što ne znate stvari koje nikako niste mogli znati. Još daleko više toga ostaje prešućeno i izražava se neverbalno. Vaša svijest možda ne percipira sve neverbalne signale, ali podsvijest će percipirati mnogo više.

Obično su agresiji izložene osobe koje djeluju najnježnije i najmanje samouvje­reno. Savršena meta su djeca. Čak i ako cijenite djecu, vjerojatno ste i sami bili u iskušenju da, nakon dugotrajne izloženosti nezrelim i agresivnim osobama, ne nalazite razumijevanja za dijete, i reagirate na zahtjevno ponašanje s mnogo više ljutnje ili mnogo jačom kaznom nego što situacija zahtijeva.

U mnogim obiteljima, a posebno na ulici, djeci se ne ukazuje niti minimum tolerancije ili obzirnosti i na njih se prazni sav bijes koji se prikriva pred drugima.

Djeca nemaju obrane pred time. Mala djeca ne mogu naći zrcalo svog ponašanja sama u sebi, sama odrediti kriterije što je prihvatljivo, a što nije.

Za to su im potrebni drugi. Odrasli koji grubo prazne na njima svu nakupljenu agresiju, stvaraju u njima osjećaj da su loša, da ne smiju pogriješiti i da zaslužuju sav taj prezir i bezobzirnost. Jedan od mehanizama kojim se zdravi dio ličnosti i samopoštovanje nastoji očuvati, jest traženje u čemu je druga osoba pogriješila.

U početku to je zdrav mehanizam provjere realnosti. No on je moguć tek kod nešto veće djece, koja su sposobna racionalno razmišljati i sagledati stvari iz različitih točki gledišta.

Do te dobi, kako bi održali ljubav i povjerenje prema važnim osobama, već su u pravilu stvorili vrlo neugodne zaključke o sebi. Tada se preispitivanje ponašanja drugih pretvara u kompulzivni kriticizam kako bi se podiglo vlastito samopouzdanje i potisnuli bolni osjećaji manje vrijednosti.

Dijete će u prvom redu taj mehanizam primijeniti na vršnjake – one koji su manje moćni i stoga dostupniji. Kad se na bezobzirnost odraslih nadoveže bezobzirnost vršnjaka, stvara se lančana reakcija koju je vrlo teško držati pod kontrolom.

Kultura prijateljstva zahtijeva toleranciju prema sitnim propustima i pogreškama iz neznanja. No uz takvu podlogu, rijetko smo za to sposobni.

Provjerite kako se osjećate sami sa sobom kad pokušate ući u kožu nekoga tko se prema vama nije ponio savršeno i sagledati njegovu perspektivu. Vrlo često to pokreće podsvijesni osjećaj – crno-bijelu perspektivu djeteta - da ako je druga osoba 'u pravu', mi smo 'u krivu'. Najčešće se vrlo brzo vraćamo na opravdavanje sebe i traženje greške kod drugoga.

S druge strane, vjerojatno vrlo dobro znate kakav je osjećaj kad ste sami izloženi netoleranciji i kriticizmu. Vrlo je teško izaći iz tog začaranog kruga, jer to u prvom redu zahtijeva iscjeljivanje dječjih dijelova ličnosti koji nose najneugodnija uvjerenja o sebi – onih najmlađih koje je često najteže iscijeliti jer najdublje vjeruju da nešto s vama nije u redu.

Kratkoročno, možete si pomoći ponavljanjem 'mantri' kao primjerice, 'To nema veze sa mnom', 'Ja nisam uzrok tome' ili 'Ne mogu znati što je sve ta osoba morala proći da razvije takve osjećaje'. No dugoročno, sposobnost poštivanja ljudi koji vas napadaju zahtijeva ozbiljan rad na iscjeljenju sebe.

Važan je i oprez da ne budete preotvoreni. Samim time što vi odlučite ponašati se zrelo, odgovorno i prijateljski, ne znači da će i drugi ljudi to odlučiti. Neki će to čak percipirati kao slabost i nastojati iskoristiti.

Vrlo je teško balansirati između dobrohotnosti prema drugima i potrebe da obranite svoje granice – usput još nastojeći izaći na kraj s vlastitim dječjim osjećajima. U mnogim situacijama vjerojatno se nećete imati niti vremena snaći da biste sve to izbalansirali i reagirali na najbolji mogući način. No možete raditi na tome – i na pokretanju lančane reakcije u suprotnom smjeru.

Zamka u koju je lako upasti ako nismo iskreni prema samima sebi slična je kao kod mnogih New age nastojanja da ne budemo ljudska bića, da se dokažemo kao savršeni i da postignemo izvanjske rezultate i priznanje. To je opasnost pokazivanja lažnog prijateljstva, osjećaja koje ne osjećamo stvarno, dok istinske osjećaje potiskujemo.

Lažno prijateljstvo pokazujete ako ga izražavate bez osjećaja poštovanja prema drugoj osobi, ili sa suprotstavljenim osjećajima. Isto tako, ako vam cilj nije iskreno nastojanje da poboljšate međusobni odnos ili podržite drugu osobu, već da se dokažete pred samima sobom ili drugima, da poboljšate vlastitu sliku o sebi ili osvojite vanjsko priznanje i odobravanje, ili drugu vrstu kontrole.

Na takvo ponašanje teško je naći odgovor. Izvana sve djeluje prekrasno, ali ako ste se suočavali s time znate da je osjećaj zapravo iznimno nelagodan. Svjesno se šalju jedni neverbalni signali, a nesvjesno drugi.

Ljudi koji nisu osjetljivi na neverbalne signale mogu 'pasti' na to i hvaliti takvo ponašanje. No osobno, beskrajno više cijenim iskrenu distancu izraženu s poštovanjem, nego neiskreno prijateljstvo koje nije upućeno meni nego egu osobe koja ga izražava.

Poštovanje prema drugoj osobi osnova je istinski prijateljskog stava, i važnije u samoj komunikaciji nego bezuvjetno iskazivanje prijateljstva.

Kultura prijateljstva ne zahtijeva da se smiješite i kimate glavom kad ste ljuti ili povrijeđeni. Zdravo je izraziti ljutnju i povrijeđenost – ali s poštovanjem i uvažavanjem perspektive druge osobe.

To je ponekad najteže. Osnova za istinsko poštovanje prema drugima je da smo sposobni istinski poštivati sebe. Upravo u situacijama ljutnje i povrijeđenosti najčešće se bude i potisnuti negativni stavovi prema samima sebi, i tada može biti iznimno teško vidjeti stvarnu drugu osobu koja stoji pred nama. Zbog toga je osnova kulture prijateljstva biti prijatelj sa samim sobom.

Što smo više sposobni suosjećati sa samima sobom, priznati sve svoje osjećaje i ograničenja, to smo sposobniji suosjećati i s drugom osobom.

Priznajemo li vlastito unutarnje dijete čak i kad ono vrišti u stidu ili bijesu, moći ćemo priznati i takvo dijete u drugoj osobi. Imamo li suosjećanja za vlastita iskustva i uvjetovanosti, moći ćemo razumjeti i do koje mjere je druga osoba uvjetovana svojom prošlosti.

Neki ljudi jednostavno nemaju prilike naučiti drugačije ponašanje od neprijatelj­skog. Ljudi koji odrastaju u blagim, suosjećajnim sredinama onima odraslim u grubim i neprijateljskim uvjetima mogu se činiti preosjetljivi, nesnalažljivi, lakovjerni i slabi. Ako ste odrasli u okolini koja vas nije uvažavala, niste imali odakle naučiti uvažavati sebe, a time niti druge.

Često nećete postići vanjsko priznanje pokušate li prenijeti havajski stav u moderni velegrad. Ponekad ćete dobiti prezir, sumnjičavost ili ignoriranje zazuzvrat. Ako vam je vanjska potvrda cilj, to vas može lako obeshrabriti. No ponekad ćete uljepšati dan i sebi i drugima.

Sjetite se kakav je za vas osjećaj kad vas, na primjer, konobar posluži s toplinom i prijateljstvom umjesto da hranu tresne pred vas. Ponekad je osjećaj čak ugodnije i radosnije iznenađenje, poticaj lavine pozitivnih misli o svijetu i ljudima, nego kad takvo ponašanje dođe od prijatelja ili voljene osobe od kojih to očekujemo.

Kultura prijateljstva je u prvom redu unutarnje, a ne izvanjsko ponašanje. Bez toga, ne bi mogla stvarno postojati.

© Kosjenka Muk, 2006., www.centar-angel.hr

www.val-znanje.com