Otisci prstiju su jedinstveni fenomen našega tijela. Čak se i jednojajčani blizanci, koji imaju jednaku DNK, razlikuju upravo po papilarnim linijama na vrhovima prstiju. Upravo zahvaljući tim linijama i znoju izlučenom iz žlijezda u njima, prsti ostavljaju otiske na svemu čega se dotaknu. Otisci prstiju su najčešći tragovi na mjestu zločina, iako su u praksi zabilježeni i primjeri otisaka dlanova, bosih stopala, pa čak i - ušiju. Međutim, korist od takvih otisaka je mala, jer sve policije imaju samo baze podataka s otiscima prstiju.

U Engleskoj je osuđen na četiri godine zatvora jedan mladi nasrtljivac, koji se noću uvukao u stan neke djevojka, da je prisili na milovanje, na koje ona, pak, nije htjela dragovoljno pristati. Identificiran je uz pomoć otiska - poljupca!

Na rubu ceste u blizini Zagreba nađen je u dubokoj nesvjestici Z.N. Kad je, za kratko došao k svijesti, izjavio je da su ga napala četvorica ljudi, a po nalogu advokata B. A. Ubrzo nakon toga Z. N. je umro, a napadači uhićeni. Međutim, poslije obdukcije vještaci su ustanovili da se žrtva, zbog pretrpljenog potresa mozga - koji je u pravilu povezan sa zaboravom događaja - nije mogla sjećati "napadača" i mjesta gdje se to dogodilo. Ispostavilo se da je Z.N. svoju izjavu dao u stanju bunila! To je potvrdio još jedan podatak: kod žrtve je nađen dnevnik iz kojeg je bilo vidljivo da je patio od manije proganjanja i da je - izmišljao događaje. Ispostavilo se da se spotaknuo i sam pao.

Četrdesetpet godišnji D.B. iz Hamburga pokušao je, za vrijeme izdržavanja kazne, sedamnaest puta pobjeći iz zatvora. Stoga je bio dobro čuvan. Jedne večeri nadzornik straže slučajno je jako zalupio vrata na njegovoj ćeliji i ona su se - raspala. Poslije se ustanovilo da je D.B. vrata, koja su bila izrađena od šest centimetara debelog hrastovog drva, sustavno bušio običnom žicom, koja je bila svega milmetar kraća od debljine vratiju, kako se tragovi bušenja ne bi primijetili izvan ćelije. S unutarnje strane rupe je začepio ostacima jela i prašinom. Tako je bijeg iz zatvora spriječen samo noć prije nego što je D. B. kanio umaći.

Prva opća daktiloskoskopska zbirka u Hrvatskoj osnovana je u Zagrebu 1904. godine, a uopće prvi otisak prsta uzet je 13. svibnja iste godine. Tih je dana u gradu, naime, uhapšen izvjesni Ambroz Zlamal, rođen 1874. u Grazu, pod sumnjom da je krivotvorio austrijske banknote od 100 kruna. Inače, počeci sistematskog rada na razvrstavanju otisaka donesenih s lica mjesta datiraju iz 1924. Riječ je o otisku prsta, nađenom na prozorskom staklu stana Vere Miler iz Medulićeve ulice 1, u koji je provaljeno 21. rujna 1924. Ovaj karton s otiskom prsta može se smatrati i jednim od prvih tragova otisaka, donešenih s lica mjesta u Zagrebu. U to vrijeme, međutim, nije postojalo stručno lice koje bi moglo obavljati klasifikaciju otisaka, pa je tijekom 1926. upućen od strane tadašnje Zagrebačke policije u Beč, na 6-mjesečni tečaj, stanoviti Stjepan Kreč, koji je tamo osposobljen za monodaktiloskopiju. Prva osoba koja je evidentirana u toj zbirci bio je provalnik Geis Heime Lutski iz Rumunjske. Policija ga je zatvorila zbog provale u trgovačku radnju Olge Pek u Zagrebu, u Radićevoj ulici, i u stan Ljubice Šagovac, u Ulici Račkoga, također u Zagrebu.

Kriminalistička policija u Berlinu svojedobno je u gradu otkrila pravu pravcatu školu za lopove koju je osnovao kriminalac po imenu "Sultan". U školi je držao predavanja, praktična i teoretska, a smatralo se da su polaznici uspješno završili školu kad su bili u stanju samostalno ići u opasne krađe. Ukradeni novac i predmete "učenici" su donosili svom "učitelju", a oni sami dobivali su određeni postotak na ime nagrade. Sličnu školu, ali za džepare otkrila je i naša policija, u Totovcu, selu blizu Varaždina. Tu su se oni, pod nadzorom profesionalnog džepara N. M., učili krasti na specijalnim visećim lutkama, koje su imale posebno skrojene minijaturne džepove. "Prolaznu ocjenu" dobivali su samo oni "učenici" kojima se, prilikom fingirane krađe, lutka ne bi zanjihala.

U Parizu je zabilježen neobičan slučaj: čovjek koji je izvršio samoubojstvo vješanjem živio je, zapravo, poslije samoubojstva još puna 24 sata. Sudski liječnik utvrdio je smrt i leš je prevezen u prosekturu. Liječnici su na lešu obavljali neke pokuse električnom strujom, pa su poslije nekoliko trenutaka sa zaprepaštenjem ustanovili da je pokojnikovo srce opet počelo kucati, da je puls sve jači, a osjetljivost tijela na vanjske podražaje sve primjetnija. Tako je mrtvac živio još 24 sata, ali ne dolazeći svijesti.

Zatvorenik R. W. pomislio je da ima priviđenje kad ga je napao naoružani muškarac i povikao: "Ovo je pljačka. Uzimam sve što imate!" R. W. je bio osuđeni provalnik i upravo se nalazio u zatvorskoj ćeliji. Naoružani je čovjek provalio u ćeliju, u zatvoru u Pompano Beachu na Floridi, kako bi izveo neobičnu pljačku. Upravitelj zatvora sve to komentirao je riječima: "Ako u zatvoru niste na sigurnom, gdje onda, dovraga, to jeste?"

Dvojica snalažljivih zagrebačkih policijskih inspektora organizirala su potkraj pedesetih godina prošlog stoljeća svoju bandu džepara, koja je operirala u glavnom gradu Hrvatske više od godinu dana. Svi do jednoga bili su profesionalci, nenadmašivi u svojem zanatu. Radili su u manjim grupama, a plijen dijelili.

Kriminalistička praksa u Zagrebu bilježi nekoliko monstruoznih zločina pred kojima bi se i sam Jack Trbosjek postidio. Š.K. je ubila spolno zaraženog ljubavnika, a raskomadani leš postupno iznijela iz stana. Slično su postupile i sestre Č. koje su ubile vlasnicu stana N.M. Njezin leš su potom ispekle, a rasječene komade razasule po Medveščaku i Rokovu perivoju. Uz pomoć ljubavnice Đ.H. je ubio S. M. a zatim ga uzidao u temelje svoje kuće. Policiji su trebale pune tri godine da žrtvu nađe, zalivenu cementom i kamenjem.

Lisica iz puške ubila čovjeka? Ako mislite da je posrijedi šala onda se varate. Upravo to dogodilo se u selu Sveta Helena, nedaleko od Zagreba. M. J. je u svojem kokošinjcu zatekao lisicu. Brzo je pozvao susjeda, lugara B. H. da lisicu ubiju ili je uhvate živu. B. H. je došao s napunjenom dvocjevkom, držeći je u vodoravnom položaju preko ramena. Lisicu je B. H. uhvatio golim rukama i izvukao iz kokošinjca. U tom natezanju lisica je u jednom trenu zadnjom nogom pritisnula obarač lijeve cijevi i puška je planula, na mjestu usmrtivši M. J. koji je stajao u neposrednoj blizini. Forenzičari su na obaraču našli tragove kokošijeg izmeta i vapna iz kokošinjca, kao i otisak - lisičje šape. To je bilo dovoljno da se s B. H. skine izravna odgovornost za ubojstvo!

Zagrebački Dillinger? Ne, ni to nije šala! Zagreb je pedesetih godina prošlog stoljeća doista imao svoga Dillingera. Razbojničku karijeru počeo je i završio u gradu pod Sljemenom. Imao je sve osobine svojeg američkog uzora: u kriminalnom se miljeu predstavaljao kao Dillinger, godinama je bio neuhvatljiv, a čak je zamalo i skončao kao taj poznati čikaški gangster. Krio se kod brojnih ljubavnica u tajnim skrovištima u Sloveniji i na Jadranu, živio na visokoj nozi, imao dvojicu vrhunskih pomagača - "Sovu" i "Švabu", uvijek bio naoružan s dva "parabeluma", a koristio se s nekoliko lažnih imena. Kad su ga uhvatili imao je dokumente na ime M. F. zvani "Ofelio". A uhvaćen je poslije žestoke pucnjave u samom središtu Zagreba, nakon što ga je izdala ljubavnica. Ispalio je prema policiji 15 metaka, a sam bio teško ranjen u noge. Osuđen je na 15 godina zatvora.

Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća umjetnost se po prvi put uspješno stavila u službu hrvatske kriminalistike. Uz pomoć foto-robota, kojeg su izradili najpoznatiji zagrebački slikari i kipari, uhvaćen je međunarodni kriminalac I. K. Crtež je bio toliko savršen da je i sam I. K. bio zaprepašten njegovom autentičnošću. Umjetnici su ga izradili samo na osnovi izjave jednog očevica koji je kratkih pet minuta stajao sučelice opasnom kriminalcu. I prije se hrvatska policija koristila foto-robotom u potrazi za kriminalcima, ali nikad uspješno kao što je to bio slučaj s I. K. Inače, na ovim prostorima foto-robot se prvi put pokazao korisnim i uspješnim u traganju za seksualnim manijakom zvanim Mile-Pile, koji je na području bivše Jugoslavije izvršio preko stotinu silovanja.a među njima i nekoliko na području Hrvatske.

Zašto ljudi kradu? Zašto se krši zakon? Kako bi kriminalci onemogućili krađe? Kako tumače zakon? Kako policija postupa prema prijestupnicima? Evo samo nekih od mnoštva odgovora, zabilježenih u našim policijskim i sudskim spisima!

Zašto kradem? Pa, meni je to veoma teško reći, jer nisam kradljivac. Ali, pitajte Svevišnjeg: on sve vidi, sve zna i o svemu odlučuje. Svi smo mi u njegovim rukama, sve je pod njegovom kontrolom, čak i taj kiosk s cigaretama. Kad sam se te noći slučajno zatekao u blizini kioska, netko mi je došapnuo: "Ako si bez cigareta, uzmi ih bez straha, samo ne više od pedeset kutija. Možeš uzeti i tri-četiri upaljača i dva ručna sata. Uhvate li te - samo reci da je Bog tako htio..."

* * *
Kradem jer mi je to u krvi. A kad je nešto u krvi onda je to neizlječivo. Ne bi pomogla ni transfuzija...

* * *
Moja je žena krala i prije vjenčanja. Sada samo krade više, jer se voli lijepo oblačiti. Obično uzima svilene bluze, jer lijepo šuškaju i mogu se staviti u džep...

* * *
Ljudi kradu jer misle da je to unosnije od rada...

* * *
Moj djed je krao konje. Tata mi je bio pošten, jer nije krao. Ja sam se umetnuo na djeda...

* * *

Ljudi kradu zato što ne znaju što da rade. Sve im dosadilo, pa kažu - hajde i da malo krademo...

* * *
Ljude treba odgajati od malih nogu, iako kradu i oni dobro odgojeni...

* * *

Džeparenje se može suzbiti samo ako ljudi stave lokot na džepove. Mislim da na svijetu nema toliko lokota...

* * *
Formirao bih grad kradljivaca, pa neka kradu do mile volje...

* * *
Ne može se ništa učiniti. Za sve je kriva policija. Da nas pusti da uzmemo koliko hoćemo, krađa više ne bi bilo...

* * *
Zvali su me iz pošte i rekli da hitno nabavim telefonski aparat. Hitno sam otišao u trgovinu i pošto nisam imao novaca, uzeo sam onaj najbliži, rekavši u sebi da ću ga vratiti. Ali, nisam ga vratio jer su mi prijatelji telefonirali svaki dan, pa mi je žena preporučila da ga ne isključujem kako se ne bi trošile poštanske linije...

* * *
Ukrao sam okomitu pilu, jer nije bilo kružne. A trebao mi je i čekić, ali sam radije uzeo četiri pakovanja bijele boje. Morao sam okrečiti hodnik i sobu...

* * *
Sve je uzalud. Ništa se ne može učiniti. Čovjeku, koliko god daš, on opet krade...

* * *
Knjige nisam uzeo za čitanje, već da bi ih stavio u regal. Znači, nisam ih koristio u svrhu obrazovanja, već u svrhu poljepšanja stana. A to znači da i kazna mora biti drukčija...

* * *
Zakon je jedno pravilo koje postoji zato da bi se kršilo. Da se ne krši ne bi ni postojao...

* * *
Policiji je stalo da se što više krade, jer samo tako može opravdati svoje postojanje...

* * *
Kad bi meni dali da stvaram zakon, ja bih ukinuo policiju...

* * *
Zakon je vlast. Da nema zakona ne bi bilo ni države. Ustvari, postojala bi, ali bi bilo krvi do koljena...

* * *
Najprije su me lovili klinci iz moje ulice, jer sam se volio potući. Zatim su me lovili roditelji, jer sam ih potkradao. Potom su me i policajci lovili. Sad bi bio red da se promijene uloge - da policija lovi moje roditelje, jer me nisu dobro odgojili, a da mene ostavi na miru...

* * *
Za sve je kriva devalvacija. Da sam čekao da mi se vrati novac, za njega danas ne bih mogao kupiti ni rezervnu gumu. Ovako, ukrao sam mu automobil, pa neka si on razmišlja.

* * *
Istina je, to je bio dio od "fiće", a ja sam imao motocikl. Ali, ja sam naknadno htio od motocikla napraviti "fiću".

* * *
Vrijede li zakoni podjednako za sve? Ma, ni govora. Ima i protekcije. Moga prijatelja branio je advokat O. i oslobodio ga. Mene je branio jedan po službenoj dužnost i rekao: "Šaljite ga u dom, jer nije ni za što drugo..."

* * *
Ne odnose se prema svima jednako. Meni neće ništa, jer me poznaju, a druge vode u kućnu vežu i tamo ih istamburaju.

* * *
Policija ti je kao novac: kad je trebaš onda je nema, a kad ti nije potrebna onda je se ne možeš riješiti. Natovari ti se za vrat i ne pušta te, iako si ukrao samo neku sitnicu.

* * *
Mogu li se spriječiti krađe? To je smiješno pitanje. Nitko ih ne može spriječiti, posebno kad je riječ o krađi cigareta. Svi puše, a nemaju svi novca da kupe cigarete.

* * *
Zašto kradu? Ušlo im valjda u krv. Ne znam, nikad nisam imao koristi od krađa. Samo, eto, sviđalo mi se.

* * *
Sve zavisi od ljudi. Neki nemaju, pa kradu - njima bi trebalo dati mogućnost da kradu. Nekima je pak u krvi da kradu - njih bih odmah u zatvor.

* * *
Kradu zato što žele biti "glavni". A ima i nekih koji to ne žele biti. Njima je važno samo to da nešto drmnu. Može i cigareta, a može i auto.