Dvorac Klenovnik
 

Najveći dvorac u Hrvatskoj je dvorac Klenovnik. Klenovnik se prvi puta spominje vrlo rano, već 1244. godine kada ga hrvatsko-ugarski kralj Bela IV oduzima Pochunu i daruje varaždinskom županu Mihajlu. Nakon njega Klenovnik posjeduje obitelj Bebeka (Bubeka) do kraja 14. st. Kao i svi zagorski gradovi Klenovik je 1456. godine pripao kralju Matijašu Korvinu i njegovom sinu Ivanišu. Ivaniš poklanja 1503. godine Klenovnik i Trakošćan svojem podbanu Ivanu Gyulayu. Smrću Ivana Gyulaya mlađeg 1567. godine, dvorci Klenovnik i Trakošćan ponovo dolaze pod kraljevu vlast.

Sedamdesetih godina 16. st. kralj Maksimilijan prodaje za 20 000 forinti utvrde Klenovnik i Trakošćan Gašparu i Draškoviću s pravom vlasništva i nasljeđa. Otada će Klenovnik ostati u vlasništvu obitelji Drašković sve do sredine 19. st. Šest je godina, od 1645. do 1651. godine Klenovnik, kao i Trakošćan, bio u vlasništvu Nikole Zrinskoga. Pravni nesporazum između Draškovića i Zrinskih imao je za posljedicu i oružani sukob, ali je sve ipak riješeno sporazumom prema kojem su Draškovići dobili svoje posjede i gradove, ali su morali platiti 30 000 forinti.

U 19. st. je Juraj VI Drašković prodao Klenovnik kako bi obnovio Trakošćan. Klenovnik je kupio tadašnji austrijski ministar financija barun Bruck. Njegovi nasljednici prodali su dvorac, koji od tada mijenja često vlasnike koji ne znaju što će s tako velikim dvorcem. 1922. godine vlasnikom dvorca postaje grof Ivan Bombelles, posljednji vlastelin Klenovnika. On je 1925. godine prodao dvorac i nešto zemlje Središnjem uredu za osiguranje radnika u Zagrebu koji je 1927. godine u preuređenom dvorcu otvorio sanatorij za bolesne radnike. Danas je u dvorcu bolnica za tuberkulozu pluća.

Prema najstarijem natpisu u dvorcu, Klenovnik je podignut 1616. godine. Moguće je da je dvorac barem djelomično sagrađen od starog Klenovnika. Drugi natpis je iz 1667. g kada je dograđeno sjeveroistočno krilo. Treća spomen ploča podsjeća na obnovu jugoistočnog dijela dvorca 1880. godine. Natpis iz 1927. g. govori o posljednjoj većoj graditeljskoj intervenciji kada je dvorac pregrađen i dograđen za potrebe bolnice. Prije pregradnje 1925. godine dvorac je imao 90 soba i 365 prozora. U dvorcu se nalazi i velika prostorija u kojoj su se za banovanja Ivana III Draškovića održavali i hrvatski sabori.