Hrvatski su biskupi pozvali vjernike Katoličke crkve da glasaju za ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Karte su na stolu. Katolička crkva, sada je to i slijepcu jasno, nije kršćanska crkva. To je crkva za bogate, institucija za zgrtanje nekretnina na grbači „siromašnih duhom“ i – nedvojbeno se trude to posebno podcrtati – jedan od vrlo glasnih propagandnih ureda Europske unije.

Katolička crkva, a da to njeni vjernici nipošto nisu htjeli, doživljava početak svoga konačnog moralnog i duhovnog pada. Jer, samo je rijetkima ta organizacija još uvijek simbol širenja Isusove radosne vijesti i duhovno pribježište od svjetovnih zala. Onima koji drže uzde te organizacije prioretiti su ipak ponešto drukčiji. „Novac, novac, i još novca!“ – to je provjerena katolička deviza kojoj u najnovije doba pridodaju još i potrebu ulaska ne samo Hrvatske, nego čitave balkanske regije, u Europsku uniju. I sam papa je, recimo, na sastanku s Josipovićem 9. X. 2010. naglasio upravo to. Zašto to katolički vođe (sad već posve otvoreno) čine?

Neprijeporno (i uz to vrlo uporno i već pomalno zamorno) klerikalno zagovaranje Europske unije

Ima ljudi koji su još donedavno rimskog biskupa promatrali kao svog dobronamjernog duhovnog vođu i vjerskog poglavara. Ali rimski je pontifeks duboko uvrijedio dobrohotni hrvatski katolički puk poručujući mu, prigodom svog dolaska u Hrvatsku, da glasa za Europsku uniju. Papa je istaknuo kako bi bilo „logično, pravedno i potrebno da Hrvatska uđe u Europsku uniju gdje povijesno i kulturno oduvijek pripada“. Zašto poglavar rimske crkve namjerno miješa Europu i Europsku uniju kao da bi te dvije pojave imale što zajedničko? I zašto papa toliko želi da (i) Hrvatska uđe u EU? Ne bi li bila primjerenija njegova skrb za svakog vjernika da uđe u Kraljevstvo nebesko, a ne u Europsku uniju? Kad je točno Crkva počela zanemarivati Kraljevstvo nebesko na uštrb Unije? I posjećuju li katolički vjernici još uvijek katoličku (što inače u prijevodu znači: opću), ili zapravo neku Europskounijsku crkvu?

U dvojbi o istinskim namjerama i ciljevima neke organizacije, najbolje je pogledati plodove koje donosi, pa tek onda razmisliti treba li joj vjerovati. To je teško učiniti ako toj organizaciji unaprijed poklonimo svoje povjerenje. No, kome i uz obilje dokaza krljušti nikako da spadnu s očiju, taj ima pravo vjerovati što mu drago, pa makar to bilo i ono što mu servira takva organizacija. A što se same crkve tiče, — zapazivši začuđujuću sklonost te organizacije Europskoj uniji uz njezinu neprijepornu sklonost gomilanju enormnih materijalnih dobara, kad netko ne bi znao da se radi o crkvi mogao bi pomisliti da je zapravo riječ o korporaciji.

Na žalost, mora se konstatirati da su sve ove posljednje akcije papske crkve u posvemašnjem skladu sa zaključkom Rimskog sinoda koji je još u listopadu 1999. istaknuo da je nužno „poduprijeti, s hrabrošću i hitnošću, proces europske integracije.“ Ali to je u skladu i s činjenicom da su Katolička crkva i Europska unija sad već gotovo posve neprikrivene ekspoziture tzv. Novoga svjetskog poretka.

Najnoviji apel hrvatskih biskupa da Hrvatska, kao dio Europe, mora biti u Uniji te izravan i nedvosmislen poziv svim vjernicima te vjerske zajednice da glasaju za ulazak u Europsku uniju tek je odjek navedenog svečanog apela s vrha katoličke organizacije, sa same „Petrove stolice“ iz Rima. Hrvatski biskupi, to je potpuno jasno, vežu svog lipsalog konja gdje im gazda kaže.

Ti su biskupi, naime, uputili 9. studenoga 2011. poruku hrvatskim vjernicima i biračima povodom predstojećih parlamentarnih izbora, a tekst su predstavili predsjednik Hrvatske biskupske konferencije nadbiskup Marin Srakić i pročelnik Centra HBK za promicanje socijalnog nauka Crkve dr. Gordan Črpić.

No, pačajući se u politiku i izbore, biskupi nisu propustili priliku ni „pojasniti“ svojim vjernicima što trebaju zaokružiti na referendumu o ulasku Hrvatske u EU. Bez ikakvih nejasnoća, jasno su poručili vjernicima da izađu na referendum o EU i da zaokruže „da“.

Tako dakle. Može li ikome biti imalo nejasno što su time rekli? Nedvojbeno su se založili za izdajništvo i podvrgavanje čitave jedne države (ovaj put na žalost one u kojoj živimo) jednoj nedemokratskoj federaciji s parlamentom koji ne donosi zakone i predsjednikom kojeg ne bira narod. Što je još gore, budući da je naoko riječ o pobožnim ljudima (a biskupi bi to u idealnom svijetu trebali biti, premda u ovom očito nisu), zapravo su se založili za jednu ne baš pretjerano kršćansku federaciju. Zašto bi tako „pobožni“ klerici kao što su hrvatski biskupi uopće poželjeli takvo što?

Zašto elitistički klubovi ne dopuštaju ljudima da misle svojom glavom?

Ni papa, kao ni ostatak oligarhije (što političke, što vjerske), ni u jednom trenutku ne dopušta da narod, recimo, odluči nešto drugo – da ne uđe u Europsku uniju. A, kako pokazuju rezultati najnovijeg unijskog istraživanja javnog mnijenja, Eurobarometra br. 75, narod bi mogao odlučiti upravo to. I što onda?

Ulazak Hrvatske u EU predstavlja se, kao i uvijek kad o njemu u okviru propagandno-indoktrinacijske kampanje pričaju pripadnici udružene oligarhije, kao već svršen čin. Papa je, da podsjetimo, pri svojemu zadnjem posjetu Hrvatskoj vrlo jasno istaknuo: „O dvadesetoj obljetnici proglašenja neovisnosti i uoči punopravnog pristupanja Hrvatske Europskoj uniji, davna i nedavna prošlost vaše zemlje potiče na promišljanje sve europske narode pomažući, kako svakom pojedincu, tako i čitavoj zajednici, da očuva i obnovi neprocjenjivu zajedničku baštinu ljudskih i kršćanskih vrijednosti“. I za papu je (pa onda i za hrvatske biskupe), kao i za Jadranku Kosor, posve nepojmljivo da bi možda narod mogao htjeti ostati izvan EU.

Nije ništa novo da udružena vjersko-politička oligarhija ima usklađen zajednički stav o neminovnosti utrpavanja Hrvatske u zlosretnu europsku federaciju. Utjecajni i moćni „velikodostojnici“ svih boja, — od komunista do katolika, i iz raznih sinekura – od bankara do gospodarstvenika, od medijskih mogula do naftaša, od političara do crkvenjaka – nevjerojatno se dobro slažu oko nekih globalnih, strateških zajedničkih ciljeva.

Njihove su ideološke, političke i ine razlike posve nepremostive, no čini se da ipak postoji nešto što ih, na određenoj razini veže. Postoji, kako se vidi, određena skupina ciljeva koji su im zajednički, bez obzira na stranačku, vjersku ili ideološku pripadnost. A Europska je unija nesumnjivo jedan od važnijih takvih ciljeva.

Ni papska crkva ni hrvatska oligarhija (oba entiteta predstavljaju klubove elite) ne dopuštaju nikakvu drugu mogućnost – osim one koja Hrvatsku i njene građane utrpava u nedemokratsku federaciju znanu kao Europska unija? (Misli li netko da Europska unija slučajno nije nedemokratska federacija – neka pregleda temelje ustrojstva te organizacije na našoj podstranici EU-danas, pa će mu krljušti odmah spasti s očiju.)

Neka organizacija može biti tako uporna u svom zagovoru određenog cilja samo ako od njega ima izvjesne koristi. Pa kakve koristi ta crkva (koja je evanđelje zamijenila Europskom unijom) i ta oligarhija (koja je dobrobit građana isto zamijenila Europskom unijom) ima od toga? 

Na to pitanje ima samo jedan odgovor: sve su te organizacije i strukture samo dio jednog većeg, globalnog plana, čiji se obrisi neporecivo ocrtavaju na horizontu: dio jednoga novog svjetskog poretka. Što bi ostalo od njihova autoriteta kad bi dopustili ljudima da misle svojom glavom? Uz to, svi navedeni čimbenici od Novoga svjetskog poretka očekuju korist – u prvom redu materijalne prirode. A kad znamo s kim imamo posla, zar nam je u tome išta čudno?

Put prema dolje

Kao što smo već više puta upozoravali, potezi globalnih aktera u tom su smislu posve jasni i nedvojbeni već duže vrijeme. Što radi Unija? Njeni su odličnici odlučili istražiti mogućnost promjene Lisabonskog ugovora (temeljni konstitucionalni akt Unije) kako bi se pojačalo upravljanje eurozonom, posebice u pogledu jačanja proračunske discipline. Cilj je produbiti ekonomsku uniju i pojačati proračunsku disciplinu, ili, drugim riječima, Unija je jasno odlučila stegnuti omču oko vrata svojih „zemalja članica“.

Koji je konačni cilj? Bez ikakve sumnje, to je posvemašnja centralizacija i kontrola visokokorporativnog društva kroz uspostavljanje jedne svjetske vlade, jedne središnje banke, jedne valute i jedne vojske.

To je ideja koja se ne nudi od jučer, nego je zasađena u same temelje Unije. Jer, još je Jean Monnet, kralj konjaka i jedan od „otaca Europe“, svojedobno izjavio: “Suvereni narodi prošlosti više ne mogu rješavati probleme sadašnjosti: oni ne mogu osigurati svoj napredak ni kontrolirati svoju budućnost. I sama Zajednica tek je etapa na putu prema organiziranom svijetu sutrašnjice.”  Kako bi političko-vjerska oligarhija voljela taj „svijet sutrašnjice“ organizirati?

Paralelno s tim procesom, jačaju i pozivi za „konačnim rješenjem“ svjetskih financijskih pitanja – uspostavom jedne svjetske središnje banke i jedne svjetske vlade. Tim se pozivima nedavno priključio i sam papa! Naime, papsko Vijeće za mir i pravdu načinilo je dokument, koji je, nema tome dugo, predstavljen novinarima akreditiranima pri Svetoj Stolici, za reformu financijskog i monetarnog sustava. Ali kakvu reformu? Reformu u kojoj bi se uspostavila vlast koja bi na “demokratski” način odlučivala i kažnjavala “u skladu s pravom”, a Svjetska bi banka postala središnjom svjetskom bankom. Eto kakva je to reforma! I papa, kao i ostali svjetski vlastodršci, vidi se i iz tog dokumenta, neumorno radi na uspostavi jedne svjetske vlade i Novoga svjetskog poretka. 

I politička i gospodarska i crkvena oligarhija na svom su zajedničkom putu upravo nevjerojatno netolerantni – ne toleriraju nikakva druga razmišljenja. Primjedbe se ne prihvaćaju. A teško je, doista, biti tolerantan prema takvoj netolerantnosti.

Katoličko euroevanđelje, razotkrivanje i konačni pad

U tom smislu, nije uopće čudan poziv hrvatskih biskupa (koji predstavljaju vjersku oligarhiju u vazalskom odnosu naspram rimskog pontifeksa) vjernicima tzv. „crkve u Hrvata“ da glasaju za Europsku uniju na predstojećem referendumu. Isto tako nije čudno što je i hrvatska politička oligarhija (vazali briselskih vladara) uputila i upućuje građanima Hrvatske poziv posve istovjetnog sadržaja. Još to i besramno reklamira na televiziji prilično indolentnim spotovima.

U gadno se kolo uplela i politička i vjerska oligarhija. Na što to pozivaju ljude? Kamo ih to guraju? U zlosretnu organizaciju Novoga svjetskog poretka, nedemokratsku federaciju u kojoj parlament ne donosi zakone, u kojoj parlamentarni zastupnici ne zastupaju zemlju iz koje dolaze (odnosno „zemlju koju najbolje poznaju“, kako je zovu) nego nadnacionalne unijske partije kojima pripadaju; u kojoj i do 85% unutrašnjeg pravnog poretka pojedine zemlje-članice čine unijske norme na donošenje kojih građani unijskih zemalja nemaju nikakva utjecaja, jer je jedini ovlašteni predlagač neizabrana Europska komisija; u kojoj su poticaji za poljoprivredu ekstremno nepravedno raspoređeni među članicama; u kojoj građani uz financiranje vlastitih birokrata trebaju namaknuti i  1.147.885.101.616 eura godišnje za namirivanje onih unijskih; u kojoj – već je to i vrapcima na grani jasno – ne teče med i mlijeko nego krv i suze zbog besplodnih prosvjeda protiv neoliberalizma i korporatizma; u kojoj građani služe samo kao bankomati za utaživanje neumoljive gladi za novcem šačice bogataša i bankara…

To je ta dobrobit građana koju propagira politička oligarhija! I to je to „evanđelje“ koje naviješta Katolička crkva. To nije nikakva dobrobit, a ni evanđelje Isusa Krista, to je unijsko „euroevanđelje“ u kojem se „eurospasenje“ nudi samo povlaštenima. Za sve ostale to je dolina suza.

I politička oligarhija i papska crkva idu u jasnom smjeru: prema dolje. Pritom, kad bi to još uopće mogli, zastidjeli bi se.

Sve se vrti oko enormnog profita te šačice privilegiranih sakupljača vrhnja. A tome se nerijetko pridružuju i takozvani „ekonomski stručnjaci“ i „financijski eksperti“. Što nam pak oni preporučuju? „Bolne rezove“! Otpuštanja desetaka tisuća ljudi! Smanjenje minimalne plaće! Produljenje radnog vijeka do iznemoglosti! Smanjenje svih mirovina iznad 3.000 kuna! Još samo čekamo da netko (u svrhu „izlaska iz krize“) predloži da se sve ljude nesposobne za rad, te umirovljenike, kao potpuno neproduktivne i nesvrhovite – lijepo utamani plinom.

Zašto bi, dovraga, građani uopće morali „vraćati“ novac koji su političari prokockali ili pokrali? Čemu „dokapitalizirati“ banke? Čemu „nužni i bolni rezovi“ i dugotrajno razdoblje stagnacije nakon kojeg će možda biti bolje? Čemu odricanja uvijek na jednoj strani (i baš nikad na strani onih koji imaju svega preko svake mjere)? Zašto tako? Zašto Unija uporno ide baš tim surovim neoliberalnim putem i zašto joj političari, korporatisti i biskupi u tome svesrdno pomažu i podržavaju je iz dana u dan, čak toliko da je to već degutantno gledati i slušati? Svatko tko takvo što podržava, pa bio on i biskup ili papa ili čitava crkva ili „ekonomski stručnjak“ ili političar ili politička stranka, — u dubokom je moralnom i duhovnom padu. Ne crveni se u licu, a trebao bi.

Tko se još nije probudio, zbilja mu je vrijeme da to učini. Prije nego što ga politička, gospodarska i vjerska oligarija nagovori da je u njegovu najboljem interesu da si namakne štrik oko vrata, dobro ga zategne, prebaci preko visoke grede i stane na klimavu stolicu. Jer Europska je unija upravo to. 

Vrijeme je buđenja i vrijeme je da oni koji su to doista zaslužili dožive svoj konačni pad. S obzirom da to očito sami ne žele, možda bi bilo dobro da im nenasilnom nesuradnjom u tome svesrdno pomognemo.