Katedrala – slika svijeta

 
Na izmaku srednjeg vijeka gotika predstavlja novi umjetnički stil, a sakralna arhitektura u formi gotičkih katedrala doseže svoje najveće dimenzije.

Koja je razlika između niza kamenova poslaganih jedan na drugi i jedne katedrale kao što je pariška Notre Dame?

 

Odakle dolazi taj odjek, ta “glazba tišine”, taj ugođaj svjetlosti, taj unutarnji sklad?

Katedrala osvjetljava jednu viziju svijeta, njena vertikalnost odzvanja u svakom duborezu, u svakom natpisu, u svakom vitraju.

Izgrađena je kao sveta planina koja ostvaruje vezu između onoga što je gore i onoga što je dolje, neba i zemlje, božanskog i ljudskog.

Čitava građevina je zamišljena kao nebeska barka u kojoj kraljuje Djevica, ona koja sjedi na prijestolju držeći u rukama dijete duhovnog vladara svijeta.

Djevica je univerzalni simbol prve manifestacije svemira.

 

Ona u sebi nosi, poput Grala, duh i život, ono što će dijete biti kad odraste.

Katedrala tako postaje posuda u kojoj odzvanja Riječ, slika svijeta u kojoj se sjedinjuju stvaralačke moći.

 Svadba zvuka i svjetla u njenoj unutrašnjosti dozvoljava preobrazbu “supstance”samog čovjeka.

Katedrala se može promatrati kao ponovna kreacija svijeta.

Zakoni koji rukovode njenom konstrukcijom, od planova do postavljanja temelja, istovjetni su s onima koji su omogućili manifestaciju Univerzuma.

Stoga se između Čovjeka, Hrama i Svijeta uspostavlja trovalentni odnos.

Katedrala kao Hram istinski je duhovni most, ona zauzima prijelaznu položaj kao posrednik između Boga i čovjeka.

HRAM – MOST IZMEĐU SVJETOVA

Posrednička uloga jedne katedrale, i hrama općenito, omogućuje njena kompozicija koja reporoducira tri metafizička nivoa Univerzuma: Nebo, Zemlju i Podzemni svijet.

Prema tradiciji, Čovjek je također Univerzum u malom, sastavljen od tri nivoa: Duha, Duše i Tijela.

Univerzum, Hram i Čovjek su, dakle, stvoreni prema istom modelu.

Univerzum kao makrokozmos, Čovjek kao mikrokozmos i konačno Hram kao posrednik, mezokozmos, kao veza između Čovjeka i njegovog Stvoritelja.

Ova trodjelna podjela hrama izražava njegovu posredničku ulogu, ulogu mosta između svjetova.

Tri svijeta su u stvari tri boravišta čovjeka:
Podzemni svijet je boravište tijela.

To je također mjesto kamo se čovjekovo fizičko tijelo vraća nakon boravka na zemlji.

Zemlja je boravište duše.

Nebo, svijet principa, je boravište Duha.

U slučaju katedrale kriptu možemo povezati s Podzemnim svijetom, horizontalni plan katedrale sa Zemljom, a vertikalni plan i svod s Nebom.

Podzemni svijet

Ne smijemo ga brkati s paklom, već je to sjedište ktonskih snaga.

Sjeme posijano u zemlju klija uz pomoć teluričkih energija.

Kripta simbolizira Podzemni svijet.

 Ona predstavlja matricu života i ostvaruje funkciju svetih pećina u primitivnim religijama posvećenim boginji Majci.

Kripta je svijet tame, povezana s misterijima uskrsnuća.

Prisjetimo se da su krstionice ranokršćanskih svetišta bile smještene u kriptama.

Kripta je mjesto za ponovnu, drugu inkubaciju Čovjeka u njedrima Zamlje.

Izlaz iz kripte na svjetlost dana predstavlja rođenje u duhovni život.

Kripta je također svijet mrtvih ili predaka, koji čuvaju tajnu prolaza od života do smrti ili od smrti do života.

Zemlja

Drevni narodi zvali su Zemlju mjestom na kojem se realizira “ovozemaljski” život.

Ona je ljudsko boravište za kratki zemaljski vijek.

Čovjek se kreće kroz horizontalni plan kroz uzdužni brod, iznad kripte, a ispod svoda.

Stupovi se uspravljaju sa nivoa tla katedrale, rascvjetavajući se u obliku vitraja i rozeta.

Oni su oživljeno sjećanje na Rajski vrt.

Nebo

Sjedište svjetla, ono evocira nebeski Jeruzalem.

Svod je nebo katedrale.

 Kohezija konstrukcije je ostvarena pomoću koncentracije i difuzije sila kroz stupove na isti način kao što Nebo širi svoje principe na Zemlju.

Kao preokrenuta Arka, kao ona koja traži planinu Ararat, uzdužni brod se upravlja prema Nebu.

SVETI PROSTOR

Da bi se uspostavio kontakt s nebeskim snagama reda, da bi ostvario svoju posredničku funkciju, prostor mora postati kroz obred orijentacije dobiti jednu transcendentalan dimenziju.

Vertikalna os

Posrednička uloga hrama kristalizirana je u vertikalnoj osi.

Kao što duh organizira materiju, vertikalna os organizira horizontalni prostor.

Predstavljena je stupom ili jarbolom usađenim na odabranom mjestu.

Ova os je ishodište osnovnog ili kardinalnog križa.

Njegove dvije osi, krakovi, orijentiraju prostor, a istovremeno mu daju nutarnju dinamiku jer u svojoj prirodi ovaj križ fiksira dnevno gibanje Sunca.

Decumanus

Prva os osnovnog križa određena točkama izlaska i zalaska sunca.

Ova os, orijentirana u smjeru istok zapad, zove se decumanus.

Ovisno o datumu posvećenja, točka izlaska i zalaska Sunca može biti pomaknuta u odnosu na stvarni smjer istok-zapad glavne strane svijeta.

Za Notre Dame u Parizu, na primjer, to je 15. kolovoza.

Idealna orijentacija decumanusa prema stranama svijeta bila bi u trenutku proljetnog ili jesenskog ekvinocija (oko 21.III, odnosno 23.IX).

Sunce prolazi kroz brod od Istoka do Zapada, stavljajući vrijeme u pokret.

Decumanus određuje os gređevine, razvoj od rođenja (Istoka) do smrti (Zapada).

Ulazak kroz zapadnu fasadu omogućuje protok vremena od smrti prema životu to jest, od profanog, smještenog izvan svetog prostor, prema izvorima.

Cardo

Drugu os osnovnog križa stvara sjena što je baca stup (vertikalna os) u trenutku kulminacije Sunca na jugu.

 Ova os, nazvana cardo, orijentirana je u smjeru sjever jug.

Definiran trenucima kulminacije, trenucima zaustavljenog vremena, cardo, os sjever-jug predstavlja os vječnosti.

Ova jednostavni obred orijentacije stvara osnovni križ.

Križ koji će tvoriti dijagonale nebeskog kvadrata.

BROJEVI, GEOMETRIJA I ARHITEKTURA

“Hram nije samo konkretna slika svijeta, on je manifestacija nutarnjeg matematičkog ustrojstva Univerzuma.”

Ovaj citat sumira položaj u kojem se nalazi čovjek suočen sa katedralom.

Univerzum se svojom beskonačnošću otima svakoj globalnoj percepciji, stoga je svaka civilizacija, na sebi svojstven način, reformulirala kozmički prostor prema ljudskim dimenzijama, reproducirajući umanjenu sliku Kreacije.

Katedrala podsjeća izgradnjom na svemir u malom.

Graditelji su u kamen ugradili principe, čineći tako od svake katedrale istinsku sliku svijeta.

Osnovna zamisao je kocka nadsvođena kupolom.

Taj simbolizam kruga i četverokuta, upotrebljavan u hramovima starih civilizacija, nalazimo u tlocrtu katedrale, gdje polukrug apside odgovara krugu a križ uzdužnog i poprečnog broda odgovara otvorenoj kocki.

U harmoničnom odnosu sa tri nivoa Univerzuma, tri božanske znanosti reguliraju svijet.

Brojevi određuju Duh, geometrija Dušu, a arhitektura Tijelo.

Uloga katedrale kao mikro slike svijeta ispunjava se kroz skladnu sintezu ideje, forme, i tvari.

Brojevi

Svaki broj u onome što pitagorovci nazivaju dekada, prvih desest brojeva, predstavlja određeni princip i ideju.

To je najapstraktniji, ali i najčišći simbolizam Kreacije.

Kroz odnose brojeva i njihova simbolička značenja gradnjom Hrama se ponovno obnavlja obred Kreacije.

Gradnja se rukovodila isto tako pravilima koja određuju proporcije čovjeka.

Osnovni odnos koji regulira arhitektonski ekvilibrij katedrale i ljudskog tijela je božanska proporciju ili Zlatni rez.

Primjenjen na ljudsko tijelo to je mjerni odnos dužine od glave do središta tijela (pupka) i dužine od središta tijela do stopala.

Sakralna geometrija

Brojevi utjelovljuju Ideje.

Broj je otac, a geometrija majka kreacije.

Ona rađa forme.

Svaki broj živi u njemu posvećenoj formi.

Forme su geometrijska konkretizacija metafizičke apstrakcije brojeva.

Tri osnovna geometrijska modela: krug, trokut i kvadrat su konkretizacija tri osnovna broja, simbola tri svijeta.

Krug predstavlja sveukupnost u svom nediferenciranom obliku, ali također i jedinstvo koje je njegova središnja točka.

Trokut prvi geometrijski lik.

Njegovi kutovi omogućuju pomirenje suprotnosti susretom u vrhu.

Kvadrat je slika stabilnosti, a vezan je uz kocku – konkretizaciju u materiji.

Arhitektura i glazba

Arhitektura je magijska spoj tvari i forme.

Katedralu možemo usporediti sa ogromnim glazbenim instrumentom svaki njen stup je jedna žica tog instrumenta.

Ona je rezonancija ostvarena u kamenu.

Svaki kamen titra i na najmanji kozmički ili ljudski poticaj, stvarajući tonove simfonije Univerzuma.

Zakoni glazbe koje je kroz geometrijske odnose izrazio Pitagora zasnivaju se na proporcijama žica glazbenog instrumenta.

Svaka nota se može izraziti kao odnos između dužine i razdiobe žice. Ovaj geometrijski red primjenjen u arhitekturi pojavljuje se kao glazbeni ključ katedre.

VITRAJI I ROZETE

Sunčevo svjetlo, slika nestvorenog jedinstva, se diferencira u mnoštvo boja koje predstavljaju kreaciju.

 Vitraji gotičke umjetnosti zamijenili su oslikane zidove romaničkih crkava zidovima od svjetla.

Rozete polariziraju svjetlost, filtriraju i odašilju spektar boja.

Kao što prizma rasipa bijelu svjetlost, vitraji stvaraju dugu s njenih sedam osnovnih boja.

Svaka rozeta se rascvjetava iz jedne klice, centra, točke života koja uravnotežuje sve.

Kotači života i ruže svjetlosti, rozete inkarniraju principe prirodnog rasta pod upravom Broja.

Svaki dio rozete utjelovljuje dio života simboliziran brojem koji se širi i umnaža, raste i prenosi dalje nasljeđe koje je primio od svoga prethodnika.

Pojam kruga je bio vrlo značajan srednjevjekovnom čovjeku.

On naglašava ciklički karakter godine, ciklus obnavljanja koji nikad ne prestaje.

To je ideja koja se uvijek ponovno javlja i
kojoj se možemo diviti u rozetama katedrale.

Na različitim stranama svijeta katedrale Notre Dame u Parizu njihova struktura i boje simboliziraju pojedine etape evolucije: od prvobitne tame (sjeverna rozeta) kroz srednje tonove (južna rozeta), sve do završnog dostignuća (zapadna rozeta).

To su tri faze Velikog alkemijskog djela: crna, bijela i crvena.

Obzirom na svoj položaj u katedrali, vitraji i rozete određuju kvalitetu svjetla u svakom trenutku dana i godine.

Dobro su poznate transformacije boja tijekom dana, ili tijekom godine.

U Strasbourgu, na primjer, na dan proljetnog ekvinocija, jedan prozor baca zelenu zraku svjetlosti na tron.

 Pojava se događa oko podneva i traje svega nekoliko minuta.

Također, ne možemo ne spomenuti vitraje zodijaka Notre Dame u Chartresu, gdje Sunce na izlasku prelazi od jednog do drugog znaka.

Ovo je razlog, obrada stakla je postala neobično važna, posebno u Chartresu, gdje su živjeli najveći majstori.

Čistoća pijeska, združena s metalnim oksidima ili elementima poput zlata oređivala je osnovne boje i tehnike bojanja.

Majstorovo poznavanje alkemije dalo je staklu optičke kvalitete koje je teško ponoviti čak i u današnje vrijeme. metalnih oksida ili organskih tvari.

ČOVJEK-GRADITELJ

Ulogu čovjeka-graditelja možemo najbolje opisati činom zaboravljanja na samoga sebe.

On ne izmišlja ništa, već re-kreira (ponovno stvara) nebeske forme na Zemlji.

Duhovno i praktično jedinstvo je animiralo to mnoštvo ruku, srca i glasova od Majstora Radova koji je postavio planove katedrale i upravljao gradilištem, do najmanjeg člana družbe koji je rezao kamen.

Postavljen kao posrednik između Neba i Zemlje graditelj je ostvarivao božanski plan na zemlji i sakralizirao prirodu.

On je bio svojevrsni duhovni instrument i bio je svjestan da veličina njegovog rada nadilazi njegovu osobu.

Za graditelje hramova-katedrala profana umjetnost nije postojala.

Umjetnost je po svojoj prirodi sveta, jer je njena funkcija da reproducira božanske modele.

Svaki objekt koji dolazi iz ljudskih ruku mora biti integriran u kontinuitet Kreacije.

Ruke i duh graditelja hrama prepoznat ćemo u kamenu dolmena, hramovima Egipta, Indije, Tibeta, pretkolumbovske Amerike, Grčke i Rima, ili u crkvama i katedralama.

 Prepoznat ćemo težnju i sposobnost da se sakralnom arhitekturom oživi zemaljsko boravište čovjeka.

Da se izgradi mjesto u kojem će se spojiti nebesko i zemaljsko, božansko i ljudsko, kao istinsko boravište čovjeka.

I konačno: Tko su bio stvarni graditelj katedrala?…

To je bio, jest i uvijek će biti Čovjek!

http://nova-akropola.hr