KAPLJICA I PAPICA NAŠIH STARIH

             Pij malo, pij provjereno, staro, tradicijsko i zagrebačko. Živjeli! I u slast na oblizekima!

U tako formuliranoj zdravici, s čašicom «Badelovog» pića u ruci, nazdravili smo više nego dugoj tradiciji alkoholnih pića s kojom Zagreb može podičiti. Jer gotovo da i nemamo sličnog primjera tako duge tradicije i kontinuiteta u gospodarstvenom Zagrebu. Iste 1862., kad je otvorena prva tvornica alkoholnih pića i likera, a na koju se, uz «Pokornyja», «Patrie» i «Arka», naslanja današnji «Badel 1862», od značajnijih proizvođača grad ima samo Kožaru, Paromlin, a upravo se gradi Gradska plinara. Iste godine Zagreb, u to doba još mali, blatnjavi Šenoin gradić s jedva devetnaest tisuća duša, tek dobiva priključak većim europskim središtima, i to željezničkom prugom koja je prvi put zajuškala u Zagrebu, nagovještavajući tako razdoblje novog procvata i rasta grada.

Prometno povezivanje Zagreba pospješuje veći i brži dotok ljudi, roba, kapitala i ideja, što je vjerojatno i razlog da gradonačelnik Vjekoslav Frigan uspijeva riješiti mnoge goruće gradske probleme, koje mu je u nasljedstvo ostavio njegov prethodnik na gradskom kormilu i prvi zagrebački gradonačelnik (izabran 1851., nakon spajanja Gradeca i Kaptola u jednu cjelinu) Janko Kamauf. Gradonačelniku Friganu bilo je jasno da je temelj za razvitak grada podići razinu higijenskih uvjeta života u gradu, pa zato smjesta s istočne strane Harmice (na mjestu današnje Glavne pošte i Kurelčeve ulice) odstranjuje staru biskupsku klaonicu i sanira južnu stranu Trga po kojem još gaca stoka do marvinskog placa na današnjem Zrinskom trgu. Držeći se regulacijskog plana, koji je odmah dao izraditi i koji je imao zadaću omogućiti plansko širenje grada prema jugu, Marvinski će plac pretvoriti u park Zrinjevac, a od glavnog trga do Zrinjevca probit će ulicu Marije Valerije (Praška), te na zapadnom dijelu Ilice prema jugu - današnju Gundulićevu ulicu.

Na komunalnom i životnom planu takvog grada, koji još nema ni jedan javni kulturno-povijesni spomenik (Fernkornov Jelačić bit će postavljen četiri godine kasnije), naravno da će novinski oglas, koji svojim sadržajem i stilom pripada samim počecima marketinškog duha, što nam prodire iz velikih gradskih središta Austrougarske, izaziva malu senzaciju i veliko zanimanje kod dijela pismenih Zagrepčana u onih nekoliko starih kavana koje drže novine na bambusovim stalcima ili ti zeitungschtenderima.  

«Javljajući potpisani štovanom obćinstvu i ovdašnjem i vanjskom da smo visokim poglavarstvom povlašćeni da u Zagrebu uredimo i otvorimo tvornicu likera, rozalia, ruma i octa (kvasine), dajemo uljudno na znanje da smo ju, ne bojeći se nikakvog nadmetanja, zbilja otvorili u Vlaškoj ulici br. 106, gdje smo i skladište za izvoz uredili»...

          Tek što je prva hrvatska tvornice likera, preteča današnjeg Badela 1862, otvorena, na taj se prvorazredni gradski događaj osvrće, u to doba popularni, Krešićev časopis “Naše gore list”, koji donosi uistinu dojmljiv opis:

         «U Zagrebu, stolnom hrvatskom gradu idjahu neke nedjelje u Jurjaves (Maksimir op.a.) na šetnju Laškom ulicom (Vlaška, naravno) dva surkaša njemački se razgovarajuć; prolazući mimo kuće gdje su gg. Mihić i Sabljić otvorili tvornicu likerah, ruma, vinovca itd.

 Nov velikim pismeni udaren natpis udari im u oči, jedan od njih zapita: ‘Wos izdten tos tvornica, na što mu drugi brzo kao vještak odgovari: ‘Die Beidinung mit liqer?»…

         Na svečanom otvorenju prve hrvatske Tvornice alkoholnih pića i likera nazočan je, naravno, i sam gradonačelnik Frigan koji će za sedam godina svoga načelnikovanja (1861.-1868.) ne samo nazočiti, nego i pokrenuti, organizirati i ostvariti za grad više važnih gospodarstvenih, civilizacijskih ili čisto psiholoških pokreta i promaknuća. Tako će 1864. organizirati Prvu hrvatsku gospodarsku izložbu na tadašnjem Sajmištu, kasnije Kazališnom trgu, danas Trgu maršala Tita. Izložba je gospodarstveno i politički širega opsega i značaja, a što sugerira i njen službeni naziv – Prva dalmatinsko-hrvatsko-slavonska izložba, a imala je, kako kronike bilježe, «32 odjeljenja i oko četiri tisuća eksponata». Među izložbenim eksponatima, uza svu silu fotografija, slikarskih mapa, dokumenta i crteža, čak i skladateljskih partitura (prva hrvatska opera «Ljubav i zloba»), potom živeži i stoke, strojeva i prehrambenih proizvoda, bili su izloženi i uzorci likera Tvornice likera iz Vlaške ulice. Ne treba ni spominjati da je za uzvanike i goste upriličena i degustacija naših likera.

         Dvije godine kasnije Zagreb i Hrvatska nazdravljaju velikom kulturološkom i političkom događaju: cijeli Zagreb, predvođen gradonačelnikom Friganom, te deputacije iz raznih hrvatskih krajeva i cijela hrvatska vlast na čelu s banom Pejačevićem, svečano otkrivaju prvi zagrebački umjetnički spomenik, Fernkornovog Jelačića na konju s isukanom sabljom, događaj koji je ovjekovječen na prvoj masovnoj fotografiji Zagreba i Zagrepčana jednog od prvih zagrebačkog fotografa Franje Pommera.

Iste 1866. godine Zagreb obilježava još jedan civilizacijski događaj: proradio prvi gradski zubar. Prije toga zube su u bolnici na Jelačićevu trgu liječili liječnici opće prakse, a vadili ih kirurzi, što, naravno, nije odgovaralo načinu modernijeg zubnog liječenja, koje se primjenjivalo u ostalim većim i naprednijim gradovima Monarhije. Prvi zagrebački zubar zvao se Josip Hafner, čiju tehnologiju vađenja zubi kroničar ovako opisuje: «Naravno da se zub nije vadilo pomoću kokaina da ne boli, i onako, sjedni na stolac, a Hafner ti tobože pregledava bolesni zub, nevidljivo bi na njega položio svoje mrzlo željezo – zubarska kliješta i dok si samo zajauknuo zub je već bio vani… Rana se, naravno, ispirala rakijom ili jakim likerom»…

Na najvišoj razini s čašicama zagrebačkog likera kucnuli su se hrvatski akademici prigodom svečanog otvorenja JAZU-a (danas HAZU) 27. srpnja 1867. u Dvorani Narodnog doma u Opatičkoj 18. Svečanosti je prisustvovao i gradonačelnik Vjekoslav Frigan, koji je u toj istoj dvorani 1862. – koje li podudarnosti s početkom proizvodnje zagrebačkih alkoholnih pića! - zamalo bio svrgnut s gradonačelničkog stolca. Na nekoj zabavi s plesom u spomenutom gornjogradskom Narodnom domu, gdje se točila i žestica tek otvorene i u novinama reklamirane prve zagrebačke Tvornice likera, na gradonačelnika se Frigana, naime, obrušila skupina nazočnih hrvatskih muževa zato što je plesnu večer dopustio otvoriti njemačkim časnicima, i to njemačkim plesom zvanim - walzer! Gradonačelniku nije preostalo nego da posegne za bocom likera, što ga je mjesec dana prije dobio na poklon prigodom svečanog otvorenja Tvornice u Vlaškoj ulici, a koju su osnovali već spomenuti Mihić i Sabljić…          

Prvu tvornicu likera pokrenula su i otvorila, dakle, dvojica zagrebačkih poduzetnika, Gracijan Mihić i Eugen Sabljić, ali proslavit će je Frajno Pokorny, ime kojega će postati sinonimom zagrebačke i hrvatske proizvodnje alkoholnih pića i vina, a na kojoj će izrasti nekoć moćna i slavna tvornica Arko, te nakon drugog svjetskog rata «Marijan Badel», i danas njegov nasljednik Badel 1862. Pokorny je svoju tvornicu likera uredio u uzornoj klasicističkoj zgradi s posebnim proizvodnim pogonima na uglu Maksimirske i današnjeg Kvatrića, a gdje je danas - tradicija je tradicija! – “Mc Donald’s”. Pokorny je svakako najmarkantnije ime u cjelokupnoj zagrebačkoj povijesti proizvodnje žestokih alkoholnih pića i vinarstva, čovjek koji je malu neuglednu tvornicu uzdigao do najvećeg hrvatskog izvoznika pića. Putujući svijetom i prateći suvremena dostignuća, Pokorny sa svojih putovanja donosi najmodernija tehnološka rješenja, utemeljujući visoke standarde poslovanja i kakvoće proizvoda.

Pokorny, dakle, putuje, uči od drugih naprednijih, istražuje, izlaže, ali i poučava i druge potiče u svojim brojnim napisima. Na jednom mjestu piše: «U naših vinogradih zakopano je golemo blago i obilato vrelo dobrostanja»...

Kao uvaženi građanin i stručnjak, Franjo Pokorny rado je viđen gost u najotmjenijim zagrebačkim kućama i palačama zagrebačkih plemenitaša, gdje se u Šenoinom Zagrebu šezdesetih i sedamdesetih godina odigrava cjelokupni društveni život grada.

Tamo gdje je Franjo Pokorny, kao pionir domaće proizvodnje žestokih pića, stao, nastavio je Vladimir Arko, ali još većim koracima ili, kako se za gradonačelnika Vjekoslava Heinzela dvadesetih godina govorilo, da Zagreb gazi «upravo amerikanskim koracima». Školovan, obrazovan, europski orijentiran, i sam ponikao iz obitelji u kojoj je proizvodnja alkoholnih pića obiteljska tradicija (otac mu je na Kaptolu držao, doduše, malu i primitivnu. destileriju), Arko je u Vlaškoj ulici uspio stvoriti najveću i najuspješniju tvornicu alkoholnih pića koja je opskrbljivala tadašnju Jugoslaviju. Uspješan, bogat i utjecajan, vlasnik vlaškouličke tvornice alkohola, Vladimir Arko je, kako bi se to današnjim političkim rječnikom reklo, participirao u društvenom, gospodarskom i političkom životu Zagreba i države, pa je tako bio i na čelu Hrvatske gospodarske komore. Drugi svjetski rat, međutim, kraj je i negdašnjeg industrijskog carstva Arko, ali i njegova vlasnika Vladimira Arka osobno (izvršio samoubojstvo).

                    Izrastao na tako bogatoj tradiciji u proizvodnji alkoholnih pića, Badel 1862. nastavio je tamo gdje su njegovi slavni prethodnici završili, pronoseći tako kroz pokoljenja zagrebačkih i hrvatskih uživalaca i potrošača (tu valja pribrojiti, naravno, i izvoz) legendu i zaštitni znak, a u koji je ugrađen poslovni moto, pače, filozofska setenca - Pij malo, pij dobro - a što se dosad, kao što znamo, uvijek višestruko vraćalo.

Uzdravlje za sve lijepo i vrijedno što se u starom Zagrebu događalo. A od 1892. možemo podići i čašu ili kriglu zagrebačkog piva, jer je upravo te godina (Zagreb iste godine dobiva velebnu zgradu Glavnog kolodvora i tvornicu kave «Franck»), svečano otvara i Zagrebačka pivovara u Ilici, prvo industrijsko postrojenje za proizvodnju piva, preteču danas popularne «Ožujače» iliti «Žuje». U Zagrebu se piva proizvodi mnogo prije otvorenja iličkog industrijskog kompleksa, čak se i jedna gornjogradska ulica zove Pivarska (danas Basaričekova), ali o kakvoj je proizvodnji riječ, najbolje će posvjedočiti opis iz starih novina (Antonija K. Cvijić u «Jutarnjem lisru» 1924.): «I Pivarska ulica ima svoju prošlost. Bilo je to godine 1740. Domaći su plemići doveli iz Požuna pivo-kuhara, majstora Franju Tobasija Hosza, a taj je nedaleko župnoga dvora uredio malu pivovaru. No posao mu nije uspijevao, možda nije bila zgodna zdenačka voda, a zacijelo nisu zagrebačke čuvene gorice, koje su davale plemenito vino. Godine 1774. odlučila je zagrebačka općina da za 950 forinti prekupi pivovaru… Neko vrijeme bio je upraviteljem pivovare varoški komornik Franjo Fabijanec. Kad je on imenovan gradskim senatorom predao je godine 1753. upravu u ruke novog komornika Adama Sirotnika. Tom prigodom je Franjo Šmidt, koji je već bio promaknut do varoškog kapetana, te ima na brizi svu varošku imovinu, sastavljao potpun inventar koji je u zemaljskom arkivu sačuvan, pa nam daje sliku o toj varoškog pivovari. Oba se sastojala od gostionice, kuhinje, tavana (gornja bolta) i podruma (donja bolta). Dašto da nije bilo hrvatske nomenklature, pa se predmeti zabilježili grotesknom nijemštinom, a neke opaske latinštinom. To su bile: mere iz pleha, trakurah vekših i manjših, šarajzlina za molcanje pšenice, plehnate flaše»…

Nakon više starih primitivnih pivovara na Gradecu, Zagreb napokon dobiva i prvu modernu industriju piva – Zagrebačku pivovaru u Ilici 224. O tom velikom događaju za Zagreb «Obzor» 13. srpnja 1892. izvješćuje: «Jučer poslije podne otvorena je svečanim načinom nova pivovara. Cijelo su poslije podne, a osobito pod večer, vozila bezbrojna tramvajska kola općinstvo do nove pivovare. Prostrani vrt, jedan od najvećih u Zagrebu, bio je dupkom pun građanstva iz svih slojeva glavnoga grada. Pod večer bilo je toliko navala općinstva da je trebalo mnogo napora da si mogao doći do čaše piva, jer su guste hrpe okruživala mjesta gdje se je točilo pivo. Vidjelo se da uprava pivovare nije očekivala tako mnogobrojni posjet pa o kakvoj podvorbi nije bilo ni govora, već si svatko sam morao sve priskrbljivati. Vrlo mnogo općinstva ne našev mjesta vraćaše se u grad. U večer bilo je na tisuće ljudstva u vrtu, a sav posjet od dva sata poslije podne do dva sata u noći računa se više od 8000 ljudi. U vrtu je u posebnom paviljonu svirala vojnička glazba domaće pukovnije po izboru komande. Nije u redu što su joj programi, koji su se dijelili, bili njemački tiskani, isto tako ne bi smjelo biti da konobari i sluge, što su kod točenja piva, nepotrebno 'dajčare'. Nadamo se da će ih uprava poučiti o njihovoj dužnosti. Novo domaće pivo mnogo se je hvalilo. Vještaci i nevježe zadovoljno isticahu njegove vrline i prednosti pred tuđim pivima, što se u Zagrebu toče. Zadovoljstvo i radost zrcalila se je na svačijem licu što je naš domaći proizvod tako dobro uspio. 'Izvrsno', 'jako dobro' i 'baš je tečno', 'oslasno' odazivalo se gotovo kod svakog stola. Bilo je pače mnogo vještaka optimista koji su posve ozbiljno tvrdili da je ovo pivo bolje od svakog drugog piva, pače i od mnogo hvaljenog plzenjskog. Uopće se može reći da je domaće pivo sve zadovoljilo i da je prvi pokus izvrsno uspio»…

Nakon malko pretjerane uživancije u «Pokornome», «Patriji», «Arku», «Badelu» i Zagrebačkoj pivovari, kao naručena za mamurluk i vađenje fleka, doći će nam šalica vruće kave. I to, naravno, zagrebačke kave, koju u iličkom susjedstvu od iste 1892. proizvodi prva zagrebačka tvornica kave i kavovine «Hinko Franck».

         Kava je u Zagreb, istina, došla mnogo prije «Francka», koji će postati sinonimom zagrebačke kave. Još u osamnaestom stoljeću, točnije 1756. u Zagrebu se spominje «caffearius», tj. kavanar, imenom Valentius Horro, kojega se podrijetlo ne zna, a poznato je samo da je u Zagreb došao iz Europe, kao i svi ostali kavanari koji su u osamnaestom i devetnaestom stoljeću poslovali u Zagrebu. Mahom su to bili Austrijanci, Nijemci, Belgijanci i Moravci, pa je to vjerojatno razlog što naši preci dugo nisu prihvaćali tursku kavu, u kojoj su uživali naši istočni susjedi. «Još početkom 20. stoljeća turska se kava kuhala samo na sajmovima i pili su je uglavnom seljaci. Građanstvo je u kavanama pilo bijelu kavu i kapuciner….» (K. Kovačić). I to, naravno, «Franckovu» kavu, koja je na zagrebačkim stolovima prisutna stotinu i sedamnaest godina.   

«Henrik IV, kralj francuski, želio je svome narodu takvo blagostanje da nedjeljom bude na svačijem stolu kokoš u loncu. Tvornica Hinko Franck Sinovi d.d. nema doduše farmu, ali je svojim trudom postigla da je sada u svakom domu barem jednom na dan šalica bijele kave na stolu»…Tako se u jednom letku s početka 20. stoljeća reklamira ilički «Franck», koji i bez reklamnog pretjerivanja, postaje sinonimom za sve generacije kavopija do naših dana. Ta njemačka tvrtka, nakon tvornica u Austriji, Italiji, Češkoj, Švicarskoj i Rumunskoj, a prije nego u SAD i Mađarskoj, otvara u Zagrebu. Zagrebačka tvornica «Hinko Franck Sinovi d.d. – kako se sve do 1945. zove – nekoliko puta je u međuvremenu modernizirana, ali svaki put uglavnom otpisanim strojevima iz većih sestrinskih tvornica u Europi, ali je unatoč tome bila i ostala najveća i najmodernija tvornica kave na jugu Europe. Danas je «Franck» moderna industrija s oko tisuću uposlenih, u godini proizvede više od dvadeset tisuća tona različitih proizvoda, koji su svojim asortimanom prilagođeni tržištu i znatno premašuju osnovnu proizvodnju kave i kavovina. Osim što je glavni opskrbljivač domaćeg, a pogotovo zagrebačkog tržišta, «Franck», koji je devedesetih godina uspješno privatiziran, jedan je od naših najsigurnijih i najznačajnijih izvoznika.

Nakon obilne konzumacije zagrebačkih likera, vina, piva i kave, nije naodmet prigristi tradicijski zagrebački keks, karamelu ili rebarce čokolade.  

                        Već 1897. Zagreb ima svoju tvornicu kandita. Zove se Prva hrvatska tvornica            kandita Lachman. Zapravo je to primitivna radionica u kojoj dvadesetak radnika uglavnom         ručno miješa smjesu za čokoladu i bombone. Dakako da takvom proizvodnjom nije moguće            konkurirati velikim renomiranim tvornicama u Austro-Ugarskoj. Najuspješniji u tom poslu         su Nijemci, Austrijanci i Česi. Jedan od čeških meštara, Julije König, na početku stoljeća             (1902.) osniva u Zagrebu svoju radionicu slatkiša, ali industrijska proizvodnja čokolade i        bombona u Zagrebu počinje tek kad su spomenuti König i Slavoljub Deutsch osnovali       tvornicu Union.

                        Kako je urbanističkim planom u to doba industrijska zona bila predviđena uz  željezničku prugu, tako je i tvornica čokolade Union sagrađena u tadašnjoj Baroševoj       (Branimirova)  godine 1911. A kako je Kraš izrastao na dvjema starim zagrebačkim      tvornicama – Unionu i Bizjaku iz Savske (osnovana 1926.) taj naš renomirani proizvođač, poznat i na svjetskom tržištu, proslavio je 98. obljetnicu. Kraševa bajedere     danas su jedna od najtraženijih poslastica sa svjetskih trgovačkih polica i jedan od  najsigurnijih hrvatskih izvoznih proizvoda.          

                                   BOSANSKI LONAC NA ZAGREBAČKOM JESTVENIKU

                        Stavljam do znanja cijenjenim građanima grada Zagreba i okolice da sam preuredio i otvorio kavanu-restauraciju 'Tri mušketira' (prije Velebit) u Petrinjskoj 79.

                        Tako se oglašava iskusni kavanarski stručnjak Josip Karavia u listopadu 1933., te u posebno tiskanom prospektu dodaje:

                        Ovaj lokal od danas mora postati stjecište naše purgerije i skroz primitivan.

                        To da je lokal skroz primitivan očito je vrlina i mamac, dočim se posebno ističe u reklamiranju novootvorene gradske restauracije. Koliko bismo to danas uvažavali i kako bi Tri mušketira prošla u utakmici za Večernjakove zvjezdice teško je reći. Neosporno je, međutim, da ovaj grad za sobom ima debelu tradiciju dobrog ugostiteljstva i kad danas nazdravljamo ovogodišnjim najuspješnijim ugostiteljima, dobitnicima zvijezda i zvjezdica nije naodmet podsjetiti na prošla vremena, to više što nam je na raspolaganju rijetka i bogata zbirka starih jelovnika iliti jestvenika, kako su ih orije nazivali.

                        Počnimo, dakle, aperitivom, i to na najotmjenijem mjestu u gradu na razmeđu dvaju stoljeća – u hotelu K caru austrijanskom na početku Ilice. Hotel drži kavanu i restauraciju, isto kao i susjedni Grand hotel (prije Kruni Ugarskoj). Jeste li za štamprl Strossmayerove šljivovice? Ako vam je draži konjak, birajte između Martella i Matignona. Neki prije jela vole čašu originalnog Plzenjskog piva, koje, navodno, pospješuje apetit. U jelovniku razglašene iličke restauracije čitam da se narudžbe za objede i večere primaju od četiri krune na više po osobi.

                        Za objed je, međutim, još rano, vrijeme je tek za doručak iliti zajutrak. Predlažem da skoknemo izvan grada, do Savskog mosta, naprimjer, gdje Repuš (u naše vrijeme restauracija K Savskom mostu nudi za jelo... Prije nego odaberemo zajutrak, neće škoditi još jedna čašica domaćeg pelinkovca ili možda bermeta koji je, kako veli gazda Repuš, melem za želudac. A sad birajte između svinjske hladetine i prezvuršta, tj. tlačenice, te kosanih puževa s jajima. Uz puževe ide, naravno, salata, a u ovoj gostionici se, hvala na pitanju, nudi deset vrsta, od endivije, matovilca i radiča, pa do povrtnice i kisele paprike.

                        Na Savi bi valjalo ostati i za objeda. Repuš nudi divljega zeca s okruglicama i zečju paštetu, a susjedni Pavelić (danas Grozd) pečene race i pohane kečige. Idemo pak na drugu stranu grada. Gostionica Zaplatić, Maksimirska 7, nudi pečene guske, uz koje, navodno, najbolje ide pleterničko bijelo vino. Restauracija Šarić u Maksimiru, nudi jednostavna jela: restana jetra, mozak s jajima, pohani pilići i sve vrste odrezaka od kojih je najpopularniji, naravno, viner-šnicl.

                        Za predjelo se dvoumim između Lovačkog roga, koji nudi strasburšku paštetu, marinirane jegulje, sleđ iz istočnih mora i povrtnicu s maslacem, te Grand-restauranta Nova pivana, Draškovićeva 24 (na tom mjestu je sad zgrada PTT-a), koji ima također bogatu ponudu: ruska jaja, rotkvice s maslacem, francuska salata, gavrilovićka, oršavački kavijar, praška butina s hrenom, omlet aux framage, dalmatinski pršut...

                        Za objed možete imati stalni abonoman u Varoškoj pivnici, Gajeva 9 (danas Kornat) i za deset dinara izaberite jedan od četiri menua. U toj, kao i u susjednoj varoškoj pivnici Excelsior, Nikolićeva 4, posebno se mole gosti da ne davaju napojnice, jer se umjesto nje zaračunava 10 posto na cijenu.

                        Cijena jelovnika u restauraciji Kolo na Trgu kralja Aleksandra 3 je 12 i 15 dinara, a što je i razumljivo, jer je ta vrtna restauracija na glasu kao cvjetni raj, a reklamira se kao najugodnije sastajalište Zagrepčana i stranaca. Na jelovniku od 19, kolovoza 1938. posebno se nude, izvan menua, patke na ražnju.

                        Za one rafiniranijeg ukusa i dubljeg džepa pobrinula se restauracija Velebit, Mesnička 6 (danas Stari fijaker), koja reklamira svaki dan svježe kamenice po dva dinara komad.

                        Od nacionalnih kuhinja i imena restauracija Zagreb je nekad imao Češko-Buđejevačku restauraciju, zgrada Prve hrvatske štedionice (danas Oktogon), Moulin Rouge, Samostanska (Varšavska) 18, gostionica Avdibegović, Petrinjska 51 i Prva zagrebačka ašćinica, Dolac 9. Ašćinica (vlasnik Abaz Avdagić) nudi bosanski lonac, đuveđ, janjeći paprikaš, burek, zeljanicu i sutlijaš.

                        Kod Moulin Rougea u Samostanskoj, gdje je svake večeri glazba, ili restauraciji Kaptol Vlaška 9 (vlasnik Drago Hranilović), uz pisanicu á la Hranilović i kriglu piva Buđejevečki Crystal ili Kobanya, možemo još raspredati o starim zagrebačkim gostionicama i njihovim jelovnicima ili jestvenicima. Zgodno je napomenuti samo neka imena gostionica, koje za uho ovih današnjih pizza i hamburger pokoljenja odjekuju uistinu kao daleka jeka – Starom vuglenaru, kasnije K našem macanu (Vlaška 71), K janjetu (ugao Gajeve i Nikolićeve (danas Omladinski centar), Zlatna kruna, kasnije Zlatni jelen (Gajeva 12), K trim gavranom (Jurišićeva 6) K Zlati (Vlaška 62), itd.

                        Većina tih restauracija i gostionica, te jela koje one nude, stari jestvenici, tj. jelovnici, što ih u kartonskim kutijama na dnu ormara čuva Drago Mužić u Privrednoj komori grada, vrlo su dojmljivi, često i originalni po svojoj likovnoj i grafičkoj opremi. I prava je šteta da rijetka zbirka nije bila izložena prilikom svečane podjele Večernjakovih zvjezdica. Mogli smo tako na jednom mjestu doživjeti kontinuitet i tradiciju dobroga zagrebačkog ugostiteljstva, tj. papice i kapljice naših starih...