Autor: Ljubica Šaran

Matrix World

Ljudsko biće se najčešće može identificirati s onim bićima koja su mu najsličnija. Zbog fizičkih i nekih psihičkih sličnosti lako se možemo poistovjetiti s drugim ljudima ili određenim životinjama, dok nam biljke i njihov čudnovati svijet komunikacije i međusobne suradnje ostaje gotovo u potpunosti skriven.

Skriveni život biljaka

Kada su znanstvenici sa Sveučilišta Wageningen u Nizozemskoj otkrili način na koji neke biljke komuniciraju s kukcima, postalo je jasno da mi jako malo znamo o neverbalnoj komunikaciji zelenog pokrova planete.

Slika je vasništvo: Nina Fatouros – Bugsinthepicture.com

Zapravo nizozemska studija je po prvi put uspjela dešifrirati kemijsku komunikaciju između biljki i kukaca predatora kako bi se zaštitila od nametnika. Drugim riječima, malene neugledne biljke poput crnog hrena znaju kako dozvati upomoć parazitske ose kada sa na listovima hrena počnu pojavljivati jajašca nametnika – leptira kupusara. Ovo je nevjerojatan primjer neverbalne komunikacije zasnovane na kemijskom jeziku i to među različitim vrstama koje na prvi pogled izgledaju potpuno nekompatibilne.

Nepoznata anatomija biljaka

Nedavno su znanstvenici u Brazilu otkrili kako philcoxia minensis ima ljepljive listiće ispod zemlje s kojima lovi malene kukce. Do sada se smatralo kako su listovi kod biljaka organi koji su predodređeni isključivo za fotosintezu.

Philcoxia minensis, neobičan predator koji lovi podzemnim listićima.

Ova interesantna biljka i njeni rođaci, hvata podzemne crviće i čim ih oblijepi sa svojom sluzi počne s probavom plijena. Primjer philcoxia minensis je pokazao kako mi nedovoljno poznamo varijacije anatomije biljaka te da biologija još uvijek ima brojne skrivene primjere o kojima mi ne znamo baš ništa.

Komunikacija između biljaka

U prošlogodišnjoj studiji koju je objavilo Sveučilište Zapadne Australije je otkriveno kako su biljke razvile kompliciranu kemijsku komunikaciju s drugim biljkama, životinjama biljojedima i parazitima, no znanstvena zajednica je ostala poprilično zbunjena otkrićem još jedne vrste komunikacije koje biljke vrše uz pomoć zvučnih signala.

Naime mlade biljke kukuruza međusobno „razgovaraju“ uz pomoć kliktaja koje stvaraju u korijenskom području. Ne samo da biljke tako razgovaraju već jedne druge pažljivo slušaju, kada bi znanstvenici korijenje kukuruza potopili u vodu, to korijenje bi se brzo okretalo prema izvoru „govora“ drugih biljaka.

Riža ima gene osjetljive na zvuk.

No čini se da kukuruz nije jednina biljka koja ima takve sposobnosti, tim korejskih znanstvenika s Nacionalnog Instituta za Poljoprivredu i Biotehnologiju u Suwonu, je otkrio da sadnice riže imaju dva gena koja stvaraju osjetljivost na zvuk. Znanstvenici su pokušali aktivirati odaziv biljaka uz pomoć puštanja klasične muzike, no reakcija je izostala sve do trenutka dok kroz laboratorijske zvučnike nisu pušteni tonovi od 125 do 250 hertza. Nakon toga su se u riži aktivirala oba dva gena za zvuk (rbcS i Ald). Aktivnost gena je opala kada su se zvukovi prebacili na frekvenciju od 50 Hz.

Najviše je čuđenje donijelo otkriće istog tima kada se saznalo da se i drugi rižini geni mogu aktivirati na zvukove. Njihova studija je pokazala kako se biljke mogu genetski kontrolirati sa zvukom umjesto površnim kemijskim utjecajem.

Plemenita stvorenja?

Jako je teško napraviti komparaciju između ljudskih bića, životinja i biljaka. Ne postoje standardi po kojima bi se neke životinje klasificirale kao dobre ili loše, ljudi obično identifikacijom i usporedbom djelovanja životinja dodaju prefikse „dobar“ ili „loš“ pojedinoj životinji. Na primjer u slučaju da je neka životinja, čak i slučajno ozlijedila ljudsko biće, takva životinja će se nazvati lošom.

S biljkama je još teže, ljudi većinom smatraju da su dobre biljke ljekovite ili jestive biljke, dok otrovne biljke smatramo lošima. No ovakav način razmišljanja je u najmanju ruku površan ako ne i potpuno pogrešan.

U tekstu koji je nedavno izašao u web tiskovini Io9 je jasno dato do znanja da bi ljudi sami sebe, kao i ostala živa bića na zemlji, trebali cijeniti i ocjenjivati prema altruizmu točnije prema kapacitetu koliko je jedno biće u stanju nesebično pomagati drugima.

Jasno nam je da ovakvo stanovište može izazvati određen otpor, no razmislimo li malo o metafizičkim velikanima poput Gurdjieffa i Ouspenskyog koji su još početkom XX vijeka klasificirali postojanje OPS-a ili osoba koje su koncentrirane na služenje sebi i izvlačenje energije iz drugih u svrhu vlastitog napretka i opstanka (negativne osobe) i OPD-a ili osoba koje su fokusirane na služenje ili pomaganje drugima (pozitivne osobe), tada možemo vidjeti da je Io9 na pravom tragu.

Kućna papiga je usvojila i “odgojila” štakora.

Životinje često znaju adoptirati životinje drugih vrsta, recimo primati znaju hraniti i štititi mačke ili pse, o tom fenomenu se jako puno istraživalo na području Indije i Afrike. Ali nedavno istraživanje je pokazalo kako alturizam biljki prolazi sve poznate granice u ljudskom i životinjskom svijetu.

Žrtvovanje za dobrobit vrste

Profesorica Pamela Diggle je, s timom znanstvenika sa Sveučilišta Colorado, istraživala način na koji se ponaša oplođeno sjeme kukuruza. Sve biljne sjemenke se razvijaju u dva oblika, u jednom dijelu oplođene sjemenka se razvija embrij biljke, dok se u drugim dijelu nalazi endosperma koja će na kraju poslužiti kao hrana za rastući embrij biljke, na takav način se endosperma žrtvuje za rast biljke.

Većinu vremena, kada se oplodi sjemenka, embrij i endosperma imaju istog „oca“ i „majku,“ no u rijetkim slučajevima, ebrij i endosperma će imati istu majku ali ne i očeve. Na takve primjere su se fokusirali znanstvenici iz Colorada, kako bi shvatili jesu li biljke sebične ili alturistične.

Prof. Diggle je željela otkriti hoće li endosperma od različitih očeva žrtvovati svoju ekezistenicju kako bi osigurala hranu za rast embrija iako taj embrij ima potpuno drugačije podrijeklo. U izjavi koju je Diggle dala Io9 stoji:

„Rezultati studije su pokazali kako embriji od istih majki i očeva s istovjetnom endospermom teže više nego li embriji koji imaju endospermu od različitih očeva. Mi smo otkrili kako endosperma od različitih očeva embriju daje manje hrane. Čini se da takva ensoperma nije baš spremna za suradnju, točnije manje surađuje. Naša studija je prva omogućila testiranje nivoa suradnje među biljkama.”

Iako se na prvi pogled čini da su biljke u stvari sebične, to zapravo nije nikakva novost. Evolucija favorizira organizme koji se ponašaju sebično, jer se tako povećava šansa za opstankom u reproduktivnoj fazi.

S druge strane istraživanje znanstvenika iz Colorada je pokazalo kako endosperma ne samo da odustaje od mogućeg nastavka života, već aktivno odabire umiranje kako bi sjeme proklijalo, pa čak i ako ne dijele istu DNK. Po nama je ovo najbolji mogući dokaz alturizma među biljkama.

Ko autor studije, profesor William N. Friedman sa Sveučilišta Harvard je na to izjavio:

„Jedan od fundamentalnih zakona prirode je da alturizam znači žrtvovanje najbližih. Alturizam obično nastaje kada je dobročinitelj u rodu s korisnikom. Kada se endosperma ubija iscrpljujući sebe kao hranu za biljni embrij, i ako oni nisu „u rodu“ tada je to pravi primjer alturizma.“

Studija je objavljena u zadnjem broju PNAS-a i na web stranici Sveučilišta Colorado u Boulderu