Rijetki su oni koji mogu sami, prije svega da okupe, a zatim i da zabave sve razmaženiju publiku.Uvijek im je netko od kolega potreban za popunu praznine u zvuku a i na sceni. U društvu je sve lakše pa i sviranje. Shodno tome električari formiraju bendove, akustičari sastavljaju zanimljive unplugged grupe, čak i istaknuti pojedinci (solisti) okupljaju oko sebe prateće sastave kako bi dio svojih vokalno-instrumentalnih prenijeli na njih.
No, jedan od njih je sam sebi dovoljan. Prava bijela vrana među glazbenicima, okorjeli individualista, slobodni strijelac na instrumentima, usamljenik i otpadnik od glazbenog stada. Fanatik i zakleti glazbeni gerilac. Sve ga je manje na sceni, sve se rjeđe viđa na ulicama, pa bi ga kao egzotične životinje i stara zdanja, trebalo zakonom štiti i pomagati. Nema ga na naslovnim stranama i rijetko snima, o njemu se ne piše, ali njega to mnogo ne zabrinjava.
Antizvijezda po prirodi, entuzijast i monoman - sva njegova čula opsjednuta su glazbom. Kad svira svi nervi mu drhte u ritmu u kojem svira a glazbom je prožet od glave do pete. Sav je za glazbu a glazba mu je sve.
On je pravi glazbenik a zovu ga Jedan čovjek orkestar.
Jedan čovjek orkestar (One-man-band) nije pojava novijeg datuma. Još se u srednjem vijeku, u Europi, sreću putujući glazbenici koji istovremeno sviraju sviralu prateći se lupanjem u tabor (vrsta doboša). U Boliviji je poznata slična kombinacija (panova svirala i bubanj) a u Americi se sve do polovice prošloga stoljeća djelovao je kao – čovjek koji svira usnu harmoniku prateći se istovremeno na bendžu. Pop glazbenici, prije svega pjevači protestnih pjesama, šezdesetih, zamijenili su bendžo gitarom i time je jedan starinski način sviranja bio rehabilitiran. Osamdesetih, otišlo se dalje, Jedan čovjek orkestar se okitio mnogim novim (elektronskim) instrumentima, koji funkcioniraju na bazi MIDI priključaka.
U najkompliciranijoj varijanti, klasični Jedan čovjek orkestar svirao je potpuno sam (skoro da čovjek ne povjeruje dok ne vidi svojim očima) slijedeće instrumente:
- gitaru sa 6-12 žica, kojom su mu zauzete lijeva i desna ruka odnosno šake,
- usnu harmoniku, kažu i razne svirale (trubice) koje mu na posebnom žičanom okviru stoje oko vrata,
- def (tamburin), koji je privezan za lakat njegove lijeve ruke i koji u ritmu udara o rebra,
- činjelu, čiju pedalu gazi nogom ili su mu njeni gornji i donji dio vezani za unutarnje strane nogu pa ih sastavljajući noge udara jednu o drugu,
- bubanj, koji mu je na leđima ili na zemlji a čiji je bat vezan za petu njegove cipele kojom daje takt i aktivira mehanizam bata,
- jednom od slobodnih noga gazi po specijalno konstruiranom nožnom basu koji je u osnovi sličan pedalama orgulja.
Pod današnjim terminom, Jedan čovjek orkestar, podrazumijeva se, svestrani glazbenik i pjevač koji nema strogi uvjet da svira istovremeno više instrumenata, već obvezu da zvuči kao orkestar. Pripremljena ritmička pratnja je dopuštena ali nikada ne smije biti u središtu pažnje.
Držeći se načela "sve svoje nosim sa sobom", Jedan čovjek orkestar više nalikuje na pokretnu prodavaonicu glazbenih instrumenata nego na glazbenika. Samo pobrojiti instrumente koje svira problem je a kako li je tek snaći se u svemu tome.
Instituciju Jedan čovjek orkestar, u klasičnom obliku resila je neobična vještina. To je bila njegova osnovna i jedina prednost nad svim ostalim glazbenicima. Slušati ga sa gramofonskih ploča ili današnieg CD-a, bilo bi dosadno ali slijediti njegov nastup u uličnom ambijentu, pravi je spektakl. On je žongler-glazbenik, mali pokretni cirkus u kojem je glavni i neprikosnoveni zabavljač – samo i jedino on. Svaki pokret treba da mu je odmjeren a opet, svaka kompozicija zahtjeva drugačiju usklađenost svih dijelova tijela.Grešaka ne smije biti jer jedna povlači za sobom drugu pa čitava mašina iskače iz pogona (takta).Još uvijek ga možemo naći na manjim trgovima velikih svjetskih gradova. Uvijek je oko njega gužva. Među svim putujućim sviračima koji sviraju iz entuzijazma i za pokoji novčić (ako se smilujete) on je najatraktivniji i najbolji. Obučen u jeans ili neku otrcanu uniformu, pretrpan instrumentima, sav koncentriran na ono što radi. On je pravi narodni glazbenik. Živi fosil nekadašnjih vremena kada su glazbenici išli od mjesta do mjesta, svirali i zabavljali narod, usput se prehranjujući svirkom. Uz dva, tri izuzetka, što samo potvrđuju pravilo, nijedan od njih nije postao slavan niti se obogatio.

www.javno.hr