Ivanjski krijesovi

 

Lep nam Ivo kresa loži,
Kresa loži, šaltvo igra.
Šaltvo igra, milo tuži.
Milo tuži, ljubo pita:
- Kog si, ljubo, ti ljubila?
- Ljubila sem svoga braca.

Lep nam Ivo kresa loži
na ivanjsko navečerje,
na ivanjsko navečerje.

(zapisano 1978. g.
u Bukovici, Podravina)

Ivanjski krijesovi običaj su paljenja vatri 23. lipnja uvečer, uoči Ivandana.

Riječ je o običaju iz pretkršćanskog razdoblja koji pripada grupi običaja vezanih uz prirodne praznike (zimski i ljetni suncostaj, proljetna i jesenska ravnodnevnica).

Etnolozi navode da na njega nailaze diljem Europe.

Na našim prostorima, staroslavenska predaja govori o bogu Jarilu (Jarovitu) koji hoda kroz godinu.

 Zbog održavanja harmonije svijeta i godišnjih doba on mora prijeći cijelo stablo svijeta.

Iz Velesovog podzemnog svijeta najprije donosi ljudima proljeće, a u doba ljetnog suncostaja dolazi u Perunove dvore, navrh stabla svijeta, gdje upoznaje Perunovu kćer, lijepu Maru.

Ivanje je noć njihove svadbe.

S pojavom kršćanstva proljetnog Jarila zamjenjuje sv. Juraj, u narodu “Zeleni Jura”, a ljetnog Jarila sv. Ivan Krstitelj.

Jaše Ivo na konjiću,
Na gizdavom svom vrančiću.
Njega srete lepa Mara,
Lepa Mara progovara:
- Oj, Ivane, Ivaniću, stani malo, divanit ću.
- Nije meni do divana, ni mom konju do stajanja.

Da je meni čaša vina
I mom konju šaka sina, konj bi io, ja bi pio
I sa tobom divanio.

(zapisano 1979. g. u Grabrovnici, općina Pitomača)

U narodu se krijesovi još nazivaju kres, kris, krijes (Slavonija), koleda, svitnjak (Dalmacija).

Staro etimološko značenje riječi je praslavensko, i ne označava krijes nego dan ljetnog suncostaja (21. lipanj).

Riječ krijes izvodila se od glagola (o)kretati, i označavala dan ljetnog Sunčevog obrata.

Nova etimologija riječi krijes izvodi se iz indoeuropskog glagola *kre-s-i što znači rasti, hraniti.

Paljenje krijesova bio je običaj i kod drugih praznika, npr. Jurjevo, Vidovdan, Ilindan, Dan sv. Petra i Pavla.

Simbolički je uvijek bilo vezano uz nebesku vatru Sunca i smatra se ostatkom Sunčeva kulta.

Kod obrednih krijesova za vrijeme ljetnog suncostaja namjera je bila tu vatru zadržati i produžiti joj moć, zbog njene pročišćavajuće, preporađajuće i oplođujuće snage.

 Naši stari vjerovali su da ove vatre imaju moć rastjerivanja zlih sila, bolesti i štetočina, dok istovremeno donose pročišćenje i božanski blagoslov.

Za krijesove se najviše skupljalo suhe grane borovice, a paljeni su na raskrižjima, povišenim mjestima, ponegdje uz svaku kuću, ulicu ili zaselak.

Uz krijes su se okupljali seljani, ponajprije mladež, te pjevali krijesne pjesme i plesali kola.

 Ivanjske pjesme pjevale su se uz pratnju frula, gajdi i gusli.

Neke od tih pjesama sačuvale su mitske motive, dok ih je većina kristijanizirana.

U nekim dijelovima Dalmacije ivanjske je krijesove cijelu noć pratila zvonjava crkvenih zvona.

 Kako je vatra dogorijevala, okupljena mladež preskakivala je krijes, i to često u parovima zbog vjerovanja da će se tako zaštititi od zlih sila i sačuvati zdravlje i plodnost.

Zbog ovog se vjerovanja drugog dana preko zgarišta prevodila stoka, a pepeo raznosio na obrađena polja.

Osim paljenja krijesa, na Ivanje su se vatre palile još i u obliku baklji (lučeva) napravljenih od usitnjenog smrekovog, hrastovog ili drugog drveta.

Tako su na području Požege, oko sela Velika, poznati “bakljari”, koji su na Ivanje hodali i pjevali po brežuljcima mašući upaljenim bakljama, stvarajući tako čaroban noćni prizor leta krijesnica, da bi ih na kraju obredno bacali u krijes uz pjesmu i svirku.

U Podravini su bakljari bili poznati kao “ljilji”.

U mnogim hrvatskim krajevima djevojke su o Ivanju plele vijence od cvijeća i zelenila.

Najčešće su to bili vijenci od paprati za koju je u narodu postojalo vjerovanje da liječi glavobolju. Osim estetske uloge u vijencu, paprat je imala i jako simboličko značenje.

Vjerovalo se da cvjeta u ivanjskoj noći i to tako kratko da odmah rodi plod.

Govorilo se, tko ima sreće i te noći pronađe čaroban cvijet i ubere sjeme, dobiva iznimne moći, kao što je npr. razumijevanje govora životinja, i sl.

Sličnim vijencima ovjenčavalo se rogovlje i vratovi stoke. Krovovi kuća i staja također su kićeni cvjetnim vijencima.

Stara predaja govori i o običaju velikog čišćenja i obrednog kupanja na Ivanje.

Vjerovalo se da obredno kupanje donosi zdravlje ne samo ljudima, nego i stoci koju se na taj dan obredno pralo.

Lipi Ive kris nalaže

Lipi Ive kris nalaže,
kris nalaže, venac plete.
Stare majke bud’te kćerke,
da se ćerke zorom staju,
da počešu plave kose
i umiju belo lice
i pometu bele dvore,
bele dvore i komore
i oriblju žute stole,
žute stole javorove,
i donesu bistre vode
i naliju čiste lonce.
Stari ćaćke bud’te sinke,
da se sinki zorom staju,
da izrenu riđe vole,
riđe vole u lugove,
i napasu riđe vole
i posiju belo žito.
Dajte, dajte, stare majke,
ako li nam niš ne date,
vi nam dajte lipog Ivu,
izpeljajte pod jabuku,
pod jabuku crljeniku,
da mi s njim se poigramo,
poigramo, potancamo,
i lipo ga nakitimo
z rožicami ivanjskimi
i k sebi ga odpeljamo.
Mi ćemo ga dobro ranit
suvim sirom i pogačom,
belim mlikom i šećerom.
Ajdmo sada, lipi Ivo,
ajdmo sada pjevajući:
Daj nam, Bože, dobro leto,
dobro leto i proliće
o Ivanju i Štefanju.
(Karlovačka okolica)

Na kraju, spomenimo i “ladovanje” koje je u mnogim krajevima bilo neizostavan dio ivanjskih svečanosti.

Ladarice, ladekarice, kresovaljke, krisnice, ivančice i sl. su uz pjesmu i ples ophodile selo.

Bila je to povorka od najčešće četiri do osam svečano odjevenih djevojčica, dok su im glave bile ukrašene cvjetnim vijencima od zelenila, cvijeća i žitnih klasova.

Često su im u pratnji bili jedan ili više dječaka u ulozi zaštitnika, najavljivača ladarica i skupljača darova u košarice.

Ladarice su “ladovale”, odnosno pred seoskim kućama naizmjenično pjevale ladarske pjesme, tijolkarice, uz uzvik “Lado!”, te plesale kola oko košarica ukrašenih raznobojnim i mirisnim ivanjskim biljem.

Ivanjske svečanosti obično su trajale po nekoliko dana. Bili su to dani slavljenja radosti, zdravlja, ljepote, ljubavi i rada, Života u svojoj punoj manifestaciji, a kako ladarska pjesma kaže, sve na slavu Ivaneka!

Podajte nam Ivaneka,
Oj lepa Lado, Lado, Lado!
Znesemo ga na vulico,
Na vulico pod lipico,
Kaj se bomo ž njem igrale,
Po poteku, po praheku,
Znesemo ga na vulicu,
Na vulicu, pod lipicu,
Pak mu bomo ruže brale,
Sve na slavu Ivaneka!

(okolica Koprivnice)

Lada Ilić Puharić
Iz: časopisa Nova Akropola, broj 60