Narav samog fluora i njegovog djelovanja na karijes može se usporediti s naravi kemoterapije na stanice raka. Sudeći da se čak i koristi u tu svrhu, svaka poredba je suvišna.

Piše: Robert Marinković

Priča o fluoru nije ona o teoriji zavjere, već praksi zavjere. To je doista stara tema o kojoj milijuni ne znaju mnogo, pa čak ni onaj dio ledenog brijega što viri iznad vode.  
Što su, doista, fluor i fluoridi, čemu služe, gdje se sve nalaze, zašto ih ljudi ''višom'' voljom svakodnevno unose u organizam u kojem se talože i kakav utjecaj vrše na nas?
Fluor je element koji se sastoji od atoma sa 9 pozitivno nabijenih protona koji ne dobivaju dovoljnu zaštitu elektrona. Kao takvi, neuravnoteženi su i opasni ''grabežljivci'' koji uzimaju elektrone drugih elemenata kako bi otpustili napetost vlastite jezgre. Ogromna ''glad'' za elektronima objašnjava zašto fluor reže čelik kao maslac, agresivno reagira s većinom organskih materijala te je reaktivan više od svih drugih elemenata. U dobro proračunatoj Majci Prirodi fluor, na sreću, najčešće dolazi u spojevima. No i spojevi fluora (fluoridi) kemijski su vrlo potentni. Sudeći kako je istina uvijek zaokružena cjelina i ne gleda sa smiješkom na onaj analitički pristup koji elemente promatra kao posve izolirane sustave, valja istaknuti kako fluor budi najgore i u drugim kemikalijama. Fluoridi predstavljaju jedne od najotrovnijih i najagresivnijih kemijskih spojeva, što je znanosti odavno poznato.
Spojevi fluora kao posebno moćne kemikalije postali su ''sveta krv'' moderne industrije te svakodnevno protječu kroz brojne tvornice, rafinerije i mlinove. Koriste se kao otrov za štakore, za proizvodnju visokooktanskog benzina, topljenje metala poput aluminija, čelika i berilija, za obogaćivanje urana, tj. izradu atomske bombe, pripremanje nervnog plina sarina,  kompjutorske spojeve i matične ploče, pesticide, ski-vosak, freon, teflonsku plastiku, tepihe, vodootpornu odjeću, gravirano staklo, cigle, keramiku i brojne - uvjetno rečeno – lijekove, poput Prozaca i Ciproa. Također, što najbolje znamo, koristi se kao prevencija za karijes te ga dajemo djeci kao prvu stvar ujutro i zadnju stvar na večer.   

UTJECAJ FLUORA

Još početkom 20. stoljeća brojni znanstvenici povezali su fluor s čitavom lepezom bolesti središnjeg živčanog sustava, respiratornih bolesti te mnoštvom tzv. artritisnih mišićno- skeletnih poremećaja. Učinkovitost njegove razorne moći očituje se u invazivnoj metodi ''liječenja'' raka sa supstancom nazvanom 5-FU, koja ubija cijele stanice tijela nedugo nakon što spoj prodre u molekulu DNK. Ionizirani (negativno nabijeni te gubeći ili uzimajući elektrone) fluoridi ometaju funkciju i anatomiju molekula - poput proteina ili DNK-  te formiraju veze s vodikom, uplićući se u normalno tkivo bioloških molekula.
Američki Nacionalni institut za sigurnost i zdravlje radnika 1977. godine je objavio: ''Fluor i neki njegovi spojevi primarno iritiraju kožu, oči, sluzokožu i pluća. Termička ili kemijska opeklina može nastati kontaktom.  Čak i kada je u pitanju malo tjelesno područje (manje od 3%), može uzrokovati cjelokupni efekt trovanja putem apsorpcije fluorida kroz kožu. I kratkotrajno izlaganje fluoru putem udisanja uzrokuje bolno grlo i bol u grudima, nepovratnu štetu na plućima i smrt. Gastrointestinalni simptomi su mučnina, povraćanje, difuzni trbušni grčevi i dijareja. Veće doze proizvode djelovanje na centralni živčani sustav s trzanjem i grčenjem mišićnih skupina te komom.''   
Ispijanje fluoridirane vode (kao i konzumiranje svih proizvoda koji ga sadržavaju) dopušta fluoru ulazak u krv i kosti, gdje se taloži i šteti cijelom organizmu, a po novim istraživanjima, bez utjecaja na prevenciju karijesa. Uništavajući enzime zubnih bakterija te sprječavajući karijes isključivo površinskim nanošenjem, fluor čini isto i drugim tjelesnim enzimima. Uništavajući te vitalne kemijske ''glasnike'' koji reguliraju gotovo sve tjelesne funkcije organizma, fluoridi su prijetnja na gotovo svim frontama zdravlja.
  Kaj Eli Roholm, bivši svjetski vodeći znanstvenik za fluor, koji je 1937. napisao najveću znanstvenu studiju (s reference na 893 članka o fluoru) o toksičnosti fluora objavljenu do danas, u Danskoj je proučavao intoksikaciju radnika u tvrtkama kriolita (rude u kojoj je preko 50% fluora). Bilježio je brojne degenerativne bolesti, podvevši ih pod kategoriju ''fluoridne intoksikacije'', koje se vidno odražavaju na zubima i zubnoj caklini:
''Nekadašnja pretpostavka kako je fluor nužan za kvalitetnu caklinu postavljena je na nedostatnim osnovama. Naše sadašnje znanje najodlučnije ukazuje kako fluor nije nužan za kakvoću toga tkiva već posve suprotno tome: caklina je posebice osjetljiva na pogubno djelovanje fluora'' - slažući se s prijašnjim nalazima istraživanja kako je fluor posebice opasan za djecu te oslabljuje caklinu. Preko leđa tvorničkih radnika, trajno izlaganje fluoridu uzrokovalo je i uznapredovalo medicinsko stanje nazvano ''skeletna fluoroza''.
Vrhunska je ironija da, osim nervnom sustavu, fluor najviše šteti upravo kostima i zubima u kojima se konstantno taloži jer polovica njegovog dnevnog unosa ostaje u organizmu. Na zubima djece i odraslih izloženih jačem utjecaju fluora javlja se propadanje cakline, očitovano vidljivim pjegastim naslagama na zubima. Ova bolest, tj. simptom mnogo ozbiljnijeg stanja organizma nazvan je ''zubna fluoroza''.   
Jedna od autoriteta za fluor Darlene Sheller, proučila je više od 1000 članaka o fluoru (datiranih od 1935. do danas) te je zaslužna što je Michigan prva država u SAD-u koja je uspjela dobiti pravo glasanja protiv obveznog fluoridiranja, tj. dodavanja fluora pitkoj vodi. Kao glasnogovornica protiv fluoridiranja, Darlene je brojnim radovima raskrinkavala ''lošu volju'' i bestidnost viših instanci te pisala o negativnom utjecaju fluora na sintezu kalcija, koja uzrokuje osteoporozu i artritis.    
Pozivajući se na mnogobrojne studije o fluoru, Vodeća istraživačka grupa iz Washingtona sakupila je i prikazala mnoštvo zastrašujućih nalaza istraživanja, od kojih neke navodimo:
fluoridi ometaju sintezu kolagena, što dovodi do njegovog razlaganja u kostima, tetivama, mišićima, koži, hrskavičnom tkivu, plućima i bubrezima; ometaju rad eritrocita te čak onemogućavaju njihovo stvaranje, sabotirajući imunološki sustav; ometaju rad štitnjače; pospješuju rak kostiju; uzrokuju preuranjeno starenje organizma; unošenje fluora kroz vodu, pastu za zube i tekućinu za ispiranje usta iznimno je štetno za razvoj djece, životni vijek te opće zdravstveno stanje. Jedna puna zubna pasta svojim sadržajem može usmrtiti dijete do 12 kilograma, što je, na žalost, bilo i prijavljeno jednom prilikom u državi Ohio 1991. godine. Naveli su kako se fluor također koristi i za prilagodbu ponašanja ljudi, uz slabo poznatu činjenicu da se fluor dodavao vodi židovskih zatvorenika za vrijeme 2. svjetskog rata te u sovjetskim logorima u Sibiru. Godine 1990. dr. John Colquhoun s Novog Zelanda potjeran je u ranu mirovinu nakon što je objavio nalaze studije provedene na čak 60 000 školske djece, pronašavši kako nema razlike u propadanju zubi između fluoridiziranih i nefluoridiziranih područja, a naknadno je otkrio kako znatan broj djece u fluoridiziranim područjima pati od ''zubnog fluorosisa''.
Također se otkrilo kako uopće ne postoje dokazi da su tekućine za ispiranje usta na bazi fluora i tablete fluora sigurne za konzumaciju. Znanstvene studije dr. Hildebrota na 6 000 i dra. Johna  Yiamouyiannisa na 39 000 djece također niječu bilo kakav pozitivan utjecaj natrij-fluorida na zube. Otkriveno je i da u kombinaciji s aluminijem (od kojega se do nedavna proizvodila većina tuba za pastu) natrij-fluorid ima još štetnije djelovanje na eritrocite te da ono pojačava djelovanje fluora na njihovu brojnost i pokretljivost.


PRAKSA ZAVJERE I TEORIJA INTERESA  
    
Svojom agresivnošću fluor je oduvijek bio velika ekološka prijetnja i potencijalni otrov u radnim postrojenjima. U vrijeme 2. svjetskog i hladnoga rata znanstvenici sponzorirani od vojske i korporacija, koji su prvi promovirali korištenje fluorida u stomatologiji te pitkoj vodi, povezujući tu kemikaliju s boljim zdravljem zubi - pomogli su promijeniti imidž fluora od teškog otrova do spasonosnog lijeka za dječje zube. Priča o tome kako je fluor dodan pasti za zube i vodi za piće vrlo je neobična, gotovo fantastična priča. Ona uvelike sliči onima vezanim za olovo, azbest i duhan, a čiju su grozomornu istinu znanstvenici financirani od  industrije, zajedno s vladom, također držali desetljećima sakrivenom od javnosti. Možete samo zamisliti uz koju cijenu.
Neki stomatolozi još uvijek nisu svjesni da je mnogo fluorida, dodavanih vodi u SAD-u,  industrijski otpad, ''izriban'' s dimnjaka mlinova u tvornicama za fosfatna gnojiva na Floridi kako bi se spriječila šteta na radnicima, lokalnoj stoci i usjevima. U vrlo ''povoljnom ugovoru'' fosfatne tvrtke su pošteđene troška eliminacije te silne fluoridne kiseline u odlagalište toksičnog otpada. Umjesto toga, otrov je prodan proizvođačima, poslan u gumenim tankerskim cisternama do rezervoara posvuda u sjevernoj Americi te ubrizgan u pitku vodu kao prevencija za nastanak karijesa.
Kako je detaljno opisano u knjizi Christophera Brysona o prevari zvanoj fluor, u trenucima krize u Alcoi, jednoj od tvrtki odgovornih za trovanje okoliša, stoke, usjeva i ljudi, Francis Frary, kao voditelj istraživanja, podmitio je Geralda Coxa, istraživača na Mellon institutu. Njemu je predloženo da, unatoč dokazima o štetnosti na zube, u svoja istraživanja o propadanju zubi uključi upravo fluor. Tada je počela velika preobrazba imidža fluora u očima javnosti. 1936. godine istraživač s Mellona dao je laboratorijskim štakorima nešto te kemikalije i objavio kako je upravo ona taj misteriozni ''faktor'' koji čuva zube. Sljedeće dvije  godine, zajedno s još jednim znanstvenikom, objavio je detalje njihovog ''otkrića'' u znanstvenom tisku te u časopisu Američkog medicinskog društva. I tako je, gotovo preko noći, par potplaćenih glasovitih znanstvenika s uglednog instituta te ogromni interes korporacija i Američke stomatološke udruge (a samim tim i vlade) ušminkalo sliku fluora iz radnog, bojnog i ekološkog otrova u sliku nade i bisernih zubi na nasmijanim dječjim licima.   
No do svega toga ne bi tako lako došlo da tadašnja društvena klima u SAD-u nije bila izrazito pogodna za okretanje leđa od odgovornosti, zataškavanje i represiju po pitanju fluora. Glavne industrije (kao financijska leđna moždina društva) koje proizvode struju, aluminij, hladnjake, pesticide, kao i sve druge koje koriste fluor, bile su suočene s velikim rizikom zbog tužbi za ljudske i ekološke žrtve koje su uzrokovale. Amerika je također bila suočena s velikom dilemom jer vojne snage nisu mogle funkcionirati bez oruđa i oružja rata, a koja koriste i ispuštaju fluor u okoliš. I pod ovakvim je okolnostima zaživjela velika prijevara o fluoru, čiji branitelji do danas vješto i po svaku cijenu odbijaju sve informacije koje su usmjerene protiv tog otrova, uništavajući zdravlje sviju u ime industrijskog profita i lobija. Godine1972. od Akademskog stomatološkog društva objavljeno je kako u flouridiranim gradovima stomatolozi ostvaruju 17% više profita nego u onima koji nisu. I danas se još uvijek  zanemaruju brojni dokazi o šteti uzrokovanoj fluorom i nepostojanju bitne razlike u pogledu zdravlja zubi između država sa i bez fluoridirane vode.
Na žalost, voda i pasta za zube samo su dio problema kada je u pitanju izlaganje i taloženje  fluora u ljudima i u okolišu. Pored njih, fluor vreba ljude iz milijuna tona trajnog plina freona izbačenog u okoliš. Freon ili kemijski spoj CFC, stvoren kasnih 1920., masovno je korišten za hladnjake, klima-uređaje, tvorničke toplinske pumpe, pa čak i medicinske sprejeve, a zbog štetnosti je većim dijelom ukinut tek tijekom kasnih 1990-ih. Fluor se također nalazi u većini industrijskih prehrambenih proizvoda, sokovima i hrani te zemlji prskanoj i trovanoj pesticidima, fungicidima i drugim ''idima'' koji sadržavaju fluor. Također, sva galama, sudske tužbe i kontroverze oko teflonskog posuđa upravo su nastale jer je kemijski spoj (PFC) kojim se premazuju posuđe fluorid, te nakon dugotrajnog zagrijavanja posuđa opasna kemikalija biva oslobođena. Notorni PFC (spoj fosfora, ugljika i fluora) poznat je već dugo vremena kao potencijalni zdravstveni rizik, no po pitanju toga nije bilo nedostatka informacija o njegovim utjecajima na zdravlje, već je problem to što istraživanja nisu podijeljena s drugim znanstvenicima, državnim regulama i javnošću. 
Doduše, što je s onim znanstvenicima koji su znali za štetnost fluora, a nisu bili na platnom popisu svih onih koji ga štite? Slično ranije spomenutom primjeru dr. Colquhouna, takvi  znanstvenici bili su otpuštani, izigrani od strane industrije ili ocrnjivani od strane propagande unajmljene od Američke zdravstvene službe, industrijskih i korporativnih znanstvenika te Američkog stomatološkog društva.
Dr. Robert Carlton, bivši EPA-in (Enviromental Protection Agency) znanstvenik, nazvao je fluor najtežim slučajem znanstvene prijevare 20. stoljeća. U knjizi istraživačkog novinara C. Brysona The flouride deception detaljno i čitko je prikazana znanstvena prijevara globalnih razmjera, zataškavanje medicinskih dokaza te krivokletstva koja su bila počinjena kako bi se izbjegla odgovornost za smrti, kao i ogromna šteta po zdravlje tisuća radnika, i zarade velikih korporacija koje su fluor koristile kao jednu od glavnih sirovina u masovnoj proizvodnji. 
Kada je riječ o zubarima, osim interesa i zarade, fluor je dugo vremena bio velika nada stomatološkog društva i profesije, obećavajući riješiti slučaj pokvarenih zubi 19. stoljeća na isti način na koji su antibiotici bili magični metak za doktore u drugoj polovici 20. stoljeća. Nada u ''quick fix'' formulu za loše zube stigla je 1930. kada je stomatološki istraživač dr. H. Trendley Dean objavio kako je našao manje zubnog karijesa u nekim dijelovima Amerike gdje je više prirodnog fluorida u pitkoj vodi. Njegove studije postale su znanstveni poticaj za umjetnu fluoridaciju voda u Americi, koje je počelo u 1940. i 1950. Smanjeno propadanje zubi u iduća dva desetljeća stomatolozi su pripisivali dodavanju fluora vodi i pasti za zube, a T. H. Dean postao je poznat kao ''otac fluoridacije''. Interesantno je kako su isti dobri rezultati bili prisutni i u Europi, gdje se vodi ne dodaje fluor, pa čak i prije nego je bio dodavan i u zubne paste.
Ugledna znanstvenica na čelu odjela za toksikologiju stomatološkog odjela Forsyth, Phyllis Mullenix, bolno se opekla na istini zvanoj fluor. Svojim pokusima otkrila je kako je fluor snažan neuro-toksin, a svoja istraživanja iznijela je Službi javnog zdravstva, tvrtkama koje masovno koriste fluor (poput tadašnje tri najveće: Unilever, Colgate-Palmolive i SmithKline Beecham) i Stomatološkom društvu. Tijekom godina, od istih je bila ignorirana, napadana,  marginalizirana, a na posljetku financijski uništena i poslovno smijenjena. Njena istraživanja nadgledao je i Harold Hodge, prvi upravitelj Društva za toksikologiju, također angažiran na Manhattan projektu te odgovoran, što Phyllis, naravno, nije znala, za monstruozno eksperimentiranje na ljudskim subjektima tijekom 2. svjetskog rata, gdje je ubrizgavao uran, plutonij i fluoride ljudima bez njihova znanja. Američka vojska, tajne službe i brojni  znanstvenici znaju i skrivaju od javnosti već pola stoljeća činjenicu da je fluor snažni neuro-toksin. 
Edward Groth III., iz Odjela za istraživanje okoliša te Nacionalnog istraživačkog centra, napisao je: ''…ispolitizirani fanatici koristili su se taktikom zastrašivanja, profesionalne i financijske represije, pogrdnih osobnih napada i neumorne propagande u javnim odnosima kako bi ušutkali znanstvene kritike, spriječili objavljivanje negativnih dokaza te kako bi učinili politički nedostižnom svaku interpretaciju osim onu službenog pogleda, koja smatra kako je fluor siguran. Mogu li znanstveni dokazi zbilja biti ugušeni u slobodnom svijetu? Lako.''

Dodavati u pitku vodu kemikaliju toliko toksičnu da je služila kao otrov za štakore bila je unikatno američka ideja i američka praksa. Većina europskih zemalja ne dodaje fluor svojoj vodi, a nekoliko je država prestalo s tom praksom sumnjajući u njenu sigurnost i vrijednost. Hrvatska ga također ne dodaje, ali ne zbog visoke prosvijećenosti i humanosti trgovinskih lanaca, već, ironično, jer nam je jeftinije u vodu dodavati klor nego fluor. U običnoj pitkoj vodi, dakako, ima prirodnog fluora u manjim količinama, što možete provjeriti i na deklaraciji bilo koje kupovne flaširane vode.
Fluoridi možda i pomažu zubima (bilo je par indikacija u istraživanjima), ali dokazi za to nisu baš iscrpni te se procjenjuje kako su u idealnim uvjetima (uvjeti koji su davno nestali) zaslužni za 15% manje karijesa. Narav samog fluora i njegovog djelovanja na karijes može se usporediti s naravi kemoterapije na stanice raka. Sudeći da se čak i koristi u tu svrhu, svaka poredba je suvišna. Fluor ugrožava sve na što nailazi, bolesno i zdravo, a njegova prisutnost obilježena je ogromnom toksičnošću i još većom koristi industrijskih konglomerata. Bombardirani smo fluorom iz svih smjerova, a mnoštvo ranih simptoma i bolesti vidimo posvuda na svojim bližnjima i ljudima općenito. Gotovo sve paste za zube koje možete pronaći u svakodnevnim trgovinama, trgovačkim lancima i supermarketima koriste fluor, a stomatolozi ga i dalje koriste u praksi i propagiraju ne znajući ili ne želeći znati istinu. Uzimajući u obzir silnu toksičnost fluora, njegovo trajno taloženje, njegov unos iz velikog broja industrijskih te prehrambenih proizvoda, zraka, vode, zubne paste i tekućine za ispiranje usta, pa čak i tableta fluora koje stomatolozi preporučuju, moj savjet i savjet mnogih znanstvenika i istraživača koji nemaju sukob interesa, profit niti lobi iza sebe jest da izbjegavate svaki umjetni (koji nije iz prirodne vode) unos fluora, a zubnu pastu kupujte u trgovini prirodne hrane i preparata. Možda košta više, ali sumnjam da korištenje jeftinijih proto-plazmičkih otrova, kako su medicinski kategorizirani, spada u racionalnu uštedu. Kevin Trudeau u svojoj knjizi Prirodni lijekovi za koje oni ne žele da vi znate kao čitateljev doušnik priložio je zastrašujuće detaljno anatomiju korporativnog svijeta, objedinjenu jednom jedinom dogmom: sve je u novcu. Istina koju možda svi mi o njima znamo, no malo tko od nas sluti puni opseg strahovitih zbivanja koja jecaju u ime iste. Fluor je samo jedna kap u moru prljavštine, no filtriramo li uporno kap po kap, vjerujem kako ćemo uskoro moći srknuti iz fontane tjelesnog i duhovnog zdravlja. 

Sve ove i mnoge druge informacije te mnogobrojne reference na ovu temu možete naći u knjizi Christophera Brysona The fluoride deception i člancima na stranici http://www.all-natural.com/index.html