Više od 30% ukupne iranske radne snage zaposleno je u javnom sektoru u Teheranu, od čega barem polovica njih radi za razne vladine službe. Većina ostalih zaposlenika plaću zarađuje u tvornicama, trgovini i transportu. Stranih tvrtki i nema previše zbog relativno slabih odnosa sa Zapadom, no prije Islamske revolucije mnoge američke i europske kompanije imale su svoja predstavništva u Iranu i igrale važnu ulogu u regiji. U blizini grada nalazi se i velika rafinerija nafte, koje Iran ima u enormnim količinama. Samim je tim i cijena benzina za iranske državljane (vlada subvencionira gorivo) izrazito niska; litra bezolovnog benzina stoji oko 1,5 kn!

U samome gradu nikako ne biste smjeli propustiti obilazak mnogobrojnih bazara, džamija i svetišta (Shahr-e-Ray, Abdulazim, grob imama Homeinija…), Nacionalni muzej, s primjercima nekih od najznačajnijih izložaka iz perzijske povijesti (poput arheoloških predmeta iz Perzepolisa i Pasargadea, Hamurabijevog zakonika i sličnog), Muzej islamske umjetnosti, Muzej suvremene umjetnosti (koji čuva i neka poznata djela velikana poput Muncha, Fride Kahlo i Diega Rivere, Warhola, Lichtensteina, Miróa, Gottlieba, Picassa i mnogih drugih), kompleks Saad Abad (ljetna rezidencija šaha Reze Pahlavíja), palaču Golestān i Muzej perzijskih tepiha. U muzeju tepiha izloženi su najistaknutiji primjerci tepiha iz čitave zemlje, a može se i mnogo toga naučiti o načinu izrade tog najpoznatijeg iranskog izvoznog proizvoda (osim tepiha, Iran najviše izvozi pistacije, datulje i naftu).

Perzijski tepisi su prilično skupocjeni, a cijena im ovisi o materijalu (pamuk, vuna, svila…), dimenzijama, broju čvorova te uzorcima. Cijene najskupljih tepiha dosežu i 15.000 eura, a takvi su primjerci rađeni strogo prema standardnim uzorcima i tkaju se isključivo po narudžbi, neki čak za nekoliko godina unaprijed. Izrada jednog takvog tepiha traje 10-12 mjeseci, a njegovom izradom bavi se obično čitava obitelj, kojoj to nerijetko predstavlja jedini izvor prihoda i preživljavanja.

800 teheranskih parkova

U cijelom Iranu posebno su me fascinirali parkovi – u samome Teheranu ih je oko 800, a svaki slobodan komad zemlje zasađen je travom, cvijećem, drvećem i grmljem. Iranci obožavaju svoje parkove i rado ondje provode slobodno vrijeme, opuštajući se uz predstave i koncerte na otvorenom, baveći se sportom, šećući ili priređujući obiteljske piknike. Naravno, troše i ogromne količine vode za zalijevanje tih zelenih površina, kao i na rad brojnih fontana. Iran je naime, uz naftu, bogat i vodom. Iako se radi uglavnom o pustinjskoj zemlji, planine na sjeveru obiluju velikih zalihama kvalitetne pitke vode, koja se nemilice troši.

Parkovi su i omiljena okupljališta djevojaka i mladića – prostori na kojima najčešće dolazi do prvih ozbiljnijih upoznavanja – jer je na svim ostalim mjestima segregacija neizbježna. Tako su na primjer na moru plaže odvojene: postoje plaže za žene i plaže za muškarce, a žene se na ženskim plažama moraju kupati u odgovarajućoj odjeći za kupanje (klasičan kupaći kostim nije dozvoljen). Zbog različitih i bezbrojnih ograničenja ženski rod nema previše mogućnosti za bavljenje sportom, pa stoga ne čudi podatak da se već prilično rano u žena pojavljuje problem fizičke neaktivnosti, što rezultira zdravstvenim tegobama.

Priču o Iranu nemoguće je početi i/ili završiti bez spominjanja islama, šerijatskog zakona i strogog državnog aparata koji vlada u toj zemlji. Perzija je nekad bila velika svjetska sila, dok Iran danas gotovo da živi u izolaciji. Optužuje ih se da njihovi vođe podržavaju terorizam i islamski fundamentalizam, vlast u Iranu smatra se zaostalom i neljudskom, a zemlja se redovito uvrštava među one koje ne poštuju osnovna ljudska prava, posebice prava žena. Iran je, međutim, teško shvatljiv zapadnjacima naviklim na sasvim drukčija mjerila. Teško je objasniti cijeli jedan sustav vrijednosti – nastajao tijekom tisuća godina civilizacije – u samo nekoliko riječi. Iranci često vole naglašavati da su upravo oni bili prvi u povijesti koji su naglašavali ljudska prava i izradili dokument koji ih definira, još šest stoljeća prije Krista, pod vodstvom perzijskog kralja Kira Velikog! Ponosni su i na multikonfesionalnost (u Iranu, kazat će, skladno žive muslimani, kršćani, židovi, zoroastrijanci i bahá’í).

- nastavlja se -