Socijalna isključenost sve je aktualnija tema u razvijenim i tranzicijskim europskim zemljama, u kojima je mnogi smatraju jednim od najznačajnijih problema suvremenog doba. Koncept socijalne isključenosti širi je od pojma siromaštva, tj. on osim siromaštva uključuje i deprivaciju koja je posljedica slabljenja solidarnosti i veza između pojedinca i društva.

U zemljama Europske Unije socijalna se isključenost definira kao neuspješnost ostvarivanja integracije u jednom ili više socijetalnih sustava - demokratsko-pravnom, radno-tržišnom, sustavu socijalne dobrobiti, te obiteljskom sustavu i sustavu lokalne zajednice. 

Pojava isključenih

U zemljama Europske Unije pojam socijalne isključenosti češće se koristi od početka 1990-ih godina, iako se sam termin socijalna isključenost i isključeni pojavio sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Francuskoj. Profesor dr. sc. Zoran Šućur s Pravnog fakulteta u Zagrebu smatra da je upravo vrijeme prve uporabe termina ključno za njegovo shvaćanje.
"Odjedanput imate rast nezaposlenosti, rast ekonomskih nejednakosti, također rast nejednakosti u ovim zemljama. I te zemlje su se dičile time da su zapravo države ili društva blagostanja, koje su osigurale podmirenje osnovnih potreba većine ili gotovo svih svojih građana. I u toj situaciji se pojavio problem sa nekim skupinama koje nisu živjele u siromaštvu, ali koje se nisu uspjele integrirati dovoljno u zapadnjačka društva."

Iako ne postoji jedinstvena definicija socijalne isključenosti, isključenima se većinom nazivaju oni pojedinci koji ne samo da su siromašni, već su i reducirali svoje socijalne veze i kontakte. Oni na taj način gube svoje mjesto u društvu, te ne sudjeluju u središnjim političkim i kulturnim vrijednostima tog društva.

Za razliku od siromaštva, koje je jednodimenzionalan fenomen, socijalna isključenost je višedimenzionalan problem, napominje prof. Šućur.
"To znači da pojedinci mogu biti isključeni dakle ne samo iz posjedovanja materijalnih dobara, nego i iz participacije u obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti, kulturnim vrijednostima, poštovanju, i tako dalje. Jednostavno je riječ o jednoj spirali socijalnog isključivanja kada isključenost iz jednog područja često povlači za sobom isključenost iz drugog područja."

Prve isključene skupine bile su uglavnom migranti, dok danas pak najveći problem stvaraju zabrinjavajući procesi na tržištu rada, gdje raste tzv. dugotrajna nezaposlenost, u kojoj su nezaposlene osobe bez posla više godina, o kojima prof. Šućur kaže sljedeće:
"Kod takvih pojedinaca se često događa da nakon nekog vremena, obeshrabreni ili frustrirani, dakle prekidaju veze sa tržištem rada. Dakle povlače se sa tržišta rada, postaju neaktivni s jedne strane, no s druge strane dugoročna nezaposlenost dovodi do ne samo snižavanja primanja i pogoršavanja materijalnog statusa, nego u pravilu reducira socijalne mreže ili socijalne kontakte takvih pojedinaca. Da biste vi održavali socijalne mreže ili interakcije, vi morate ulagati, bilo materijalno ili nematerijalne resurse. Nezaposleni koji smanjuju svoje financijske resurse, nisu u mogućnosti toliko ulagati u takve socijalne mreže."

Osim migranata i trajno nezaposlenih, još je nekoliko skupina koje imaju povećan rizik od isključivanja. To su redovito Romi, invalidi, mladi koji su ispali iz sustava obrazovanja, te starije osobe koje žive samačkim životom ili u udaljenim područjima gdje se javlja problem socijalne izolacije.

Eurocentričan koncept

Iako se socijalna isključenost smatra isključivo konceptom vezanim za europsko područje, ta problematika svoje mjesto na svjetskoj razini dobila je još 1995. godine na Svjetskom summitu o socijalnom razvoju u Kopenhagenu, nakon čega je održana i međunarodna konferencija o tom problemu. Helsinšku konferenciju organiziralo je Vijeće Europe u suradnji s finskim vlastima, a države članice Vijeća sudjelovalo je na konferenciji putem svojih delegacija, koje su sastavljali predstavnici sveučilišnih institucija, vladinih i nevladinih organizacija, zaklada, sindikalnih organizacija i lokalnih vlasti.

Budući da je socijalna isključenost isključivo eurocentričan problem Europska Unija donijela je poseban model borbe protiv njega. Prema tom modelu otvorene koordinacije, zemlje članice i one koje tek pristupaju Uniji moraju izraditi zajedničke memorandume o socijalnom uključivanju prioritetno isključenih grupa. Takva politika borbe protiv isključenosti mora uključivati niz koordiniranih mjera između različitih socijalnih sustava i tijela, kao što to čini Program UN-a za razvoj, svjetske mreže Ujedinjenih naroda koja u 166 država zagovara promjene i povezivanje država sa znanjem, iskustvom i potencijalima kako bi se stanovnicima omogućilo da izgrade bolji život.

Iako se na takvoj koordinaciji u Hrvatskoj počelo raditi, nema preciznih pokazatelja koliko je ovaj problem ovdje uopće raširen. Profesor Šućur ističe da je to teško reći ponajprije zbog toga što podaci ovise o definiranju isključenih osoba.
"Ako polazimo od toga da je socijalna isključenost kombinacija materijalne i nematerijalne deprivacije, dakle da je kombinacija činjenice da netko nema dovoljno sredstava za život, a s druge strane da je socijalno izoliran, onda u tom slučaju možemo govoriti da je socijalna isključenost karakteristična za relativno male skupine i u hrvatskom društvu, a tako i u zemljama Europske Unije. Ali s druge strane, ako socijalnu isključenost definirate kao kombinaciju siromaštva, nezaposlenosti i socijalne izolacije, onda bismo mogli kazati da otprilike desetak posto Hrvatske, tj. 1/10 hrvatskog stanovništva jest izložena povećanom riziku od socijalnog isključivanja."

Mijenjanje stanja u Hrvatskoj

Prema istraživanju 'Nezaposlenost i socijalna isključenost: longitudinalna studija' Šverko-Galić-Maslić Seršić s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, iz 2005. godine, pokazalo se da produljena nezaposlenost u Hrvatskoj osiromašuje i socijalno izolira one koji su joj izloženi. Tijekom samo nešto više od godine dana, praćeni pojedinci koji su ostali nezaposleni, pokazali su znatan pad svojih materijalnih mogućnosti i povećanje socijalne izoliranosti, dok su oni koji su pronašli posao popravili svoje financijsko stanje i socijalnu integraciju.

Također, u djelu istraživanja koje se odnosilo na vjerojatnosti zapošljavanja osoba različitih socio-demografskih obilježja potvrdile su se hipoteze ispitivača, što su oni protumačili kao rezultat interakcije različitih faktora i procesa. Naime, "privlačnost" osobe koja traži posao ovisi o njezinoj aktivnosti (npr. među osobama koje su dugotrajno nezaposlene ima više obeshrabrenih koji odustaju od odlučne i intenzivne potrage za poslom, i tako smanjuju svoje mogućnosti da ga nađu), o resursima s kojima raspolaže (siromašni ne mogu kupovati oglasnike), ili o funkcionalnim karakteristikama (osobe manjkavog obrazovanja ne odgovaraju zahtjevima ponuđenih poslova).

Ipak, presudnu ulogu imaju odluke poslodavaca i njihove koncepcije o poželjnim karakteristikama posloprimaca, koje često mogu biti pod utjecajem predrasuda, kao što je primjerice misao da osobe iznad 45 godina ne mogu biti uspješni radnici. Ali u svakom slučaju pokazalo se da je proces zapošljavanja izrazito diskriminativan prema nekim kategorijama nezaposlenih osoba. Najugroženiji pojedinci, oni čija je vjerojatnost zapošljavanja ispod 0.30, su osobe starije od 45 godina, manjkave naobrazbe, siromašne, dugotrajno nezaposlene i pojedinci narušenog psihičkog i/ili fizičkog zdravlja. Svaka kombinacija tih svojstava praktički onemogućava zapošljavanje u Hrvatskoj i predodređuje pojedince za položaj socijalno isključenih, pa bi upravo prema njima trebale biti usmjerene mjere socijalne politike.

Hrvatska je trenutačno uključena u program Europske Unije Phare , koji je primjerice na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje započeo s projektom "Aktivne mjere zapošljavanja za skupine kojima prijeti socijalna isključenost", a čija vrijednost iznosi 2.250.000 eura, te se sastoji od tehničke pomoći i darovnice (tzv. grant scheme). Sveobuhvatni cilj ovog projekta je ojačati ekonomsku i socijalnu koheziju najosjetljivijih skupina u hrvatskom društvu na način da se poveća razina njihove zapošljivosti. Također će se ojačati sposobnost različitih aktera na hrvatskome tržištu rada u provođenju mjera aktivne politike zapošljavanja namijenjene skupinama kojima prijeti socijalna isključenost. Time će se olakšati pristup tržištu rada nezaposlenim osobama kojima prijeti socijalna isključenost putem korištenja mjera aktivne politike zapošljavanja kreiranih upravo prema njihovim potrebama. 

Od samog projekta se očekuje temeljita evaluacija mjera za poticanje zapošljavanje, osmišljavanje nove palete mjera koje će uključiti one stare mjere koje su nakon evaluacije ocijenjene kao učinkovite i nove mjere, veća stručna spremnost zaposlenih u HZZ kod kreiranja i provođenja aktivne politike zapošljavanja i povećana razina zapošljivosti skupina kojima prijeti socijalna isključenost. Dio proračuna tog projekta, u iznosu od 1.000.000 eura, s kojim će biti financirano 11 projekata, predviđen je za dodjelu sredstava bespovratne pomoći, a trenutačno je u tijeku posljednja faza ocjenjivanja projektnih prijedloga u sklopu Grant Scheme te provedba aktivnosti iz ostale tri komponente.

Uz onih 10% hrvatske populacije koji se procjenjuju kao socijalno isključeni, i dodatnih 5% kojima prijeti isključenost, treba imati na umu da nisu ugroženi samo oni već i njihove obitelji i djeca koja već ili jesu ili će tek biti pogođena socijalnom isključenošću, ako se nešto ozbiljno ne poduzme. Pružanje jednakih mogućnosti i osnaživanje osjetljivih društvenih skupina uvelike će povećati njihove izglede da aktivno i produktivno sudjeluju u društvu, čime će oni, ali i samo društvu na kraju, profitirati.

www.FunkyMEM.com