Hildegard je rođena u plemićkoj obitelji, koja je služila grofovima von Spanheim, bliskim rođacima vladarske obitelji von Hohenstauffen. Kako je bila deseto dijete, boležljiva od rođenja, kada je napunila osam godina, roditelji su je poslali crkvi kao "desetinu" (vrsta poreza), kako je bilo uobičajeno u srednjovjekovno vrijeme.

BIOGRAFIJA

Hildegard je dodijeljena na odgoj časnoj sestri Juti, blizu samostana Disibodenberg u Njemačkoj. Juta je bila izuzetno popularna i sakupila je mnogo slijedbenika, tako da se samostanski krug oko nje proširio. Nakon Jutine smrti 1136., Hildegard je izabrana za poglavaricu zajednice i preselila grupu u novi samostan Rupertsberg u Bingenu na Rajni.

Od svoje rane mladosti, Hildegard je tvrdila da ima religiozne objave. Primila je proročki poziv Boga pet godina nakon njenog izbora za poglavaricu samostana 1141., koji je od nje zahtijevao "Piši što vidiš!" U početku je oklijevala. Na kraju, nakon što joj je zdravlje popustilo od psihičkog tereta, članovi njenog reda nagovorili su je da piše. Kako su vijesti o njenim objavama postajale poznate, papa Eugen III. je čuo za Hildegard preko Svetog Bernarda. Da bi utvrdio da li su njene vizije zaista bile božanski inspirirane, papa je sastavio komisiju koja je posjetila Hildegard. Komisija je proglasila za stvarnog mistika, umjesto za poremećenu osobu.

RADOVI

Svoje vizije, Hildegard je sakupila u tri knjige: prva i najznačajnija Scivias (Znati put) završenu 1151., Liber vitae meritorum (Knjiga životnih zasluga) i De operatione Dei (O Božjim radovima) također poznatu kao Liber divinorum operum (Knjiga proročkih radova).

U ovim knjigama, napisanim tokom njenog života, ona opisuje svaku viziju a zatim je objašnjava. Opis njenih vizija je bogato dekoriran po njenim instrukcijama, a dekoracije su vjerojatno iscrtale druge časne sestre u samostanu, dok je pomoć u prepisivanju dao redovnik Volmar, sa slikama vizija. Njene interpretacije su obično prilično tradicionalne katoličke prirode.

Njeni živopisni opisi fizičkih senzacija koje su pratile njene vizije dijagnosticirane su od strane neurologa (uključujući popularnog autora Olivera Sacksa) kao simptomi migrene. Drugi su ih vidjeli samo kao živopisne ilustracije prevlađujuće crkvene doktrine njenog vremena koje je podržavala, radije nego kao stvarne vizije.

Knjiga je proslavljena u srednjem vijeku i tiskana prvi put u Parizu 1513.b] Skorašnji porast interesiranja za žene u srednjem vijeku je doveo do popularizacije Hildegard, posebno njene glazbe.

Oko osamdeset kompozicija je sačuvano, što je značajno veći opus od svih poznatih srednjovjekovnih skladatelja. Među poznatijim radovima je Ordo Virtutum (Red vrlina ili Igra Vrlina), vrsta ranog oratorija za ženske glasove, s jednim muškim glasom - glasom Sotonal.

Napisan je, kao i sva ostala njena glazba, da bi ga izvodile časne sestre njenog reda. Tekst njenih kompozicija koristi formu modificiranog srednjevjekovnog latinskog jezika jedinstvenog za Hildegard, za koji je kreirala mnogo novih, sastavljenih ili skraćenih riječi. Sama glazba je monofona, sastavljena za ograničenu instrumentalnu pratnju, koristeći obično panovu frulu i okarakterizirana izuzetnim sopranskim dionicama.

DOPRINOS PRIRODNIM ZNANOSTIMA

Osim glazbe, Hildegard je pisala medicinske, botaničke i geološke traktate, i čak, izmislila alternativni alfabet. Zbog izuma riječi i konstruiranog alfabeta, mnogi je smatraju srednjevjekovnom pretečom.

ZNAČAJ

Hildegard je bila moćna žena za srednjevjekovno vrijeme. Komunicirala je s papama kao što je Anastazije IV., državnicima kao Abbot Suger, njemačkim vladarima kao što je Fridrik I. Barbarossa i poglavarima samostana kao što je bio Sveti Bernard. Oni su često molili za njene molitve za koje se smatralo da su vrlo efektivne, ili su je pitali za mišljenje. Često je putovala, držeći javne govore što je bilo gotovo nezamislivo za ženu u to doba.

Hildegard je jedna od prvih svetica za koje je kanonizacija službeno započeta, ali je proces trajao tako dugo da sva četiri pokušaja kanonizacije (posljednji je bio 1244.) nisu uspjela. Ipak, ona je bila zvana sveticom u narodu i prije nego što je kanonizacija počela. Kao rezultat dugoročne posvećenosti naroda, njeno je ime uzdignuto u rang svetaca u 16. stoljeću bez formalnog procesa kanonizacije.
Njen spomen dan je 17. rujna. Kovčeg s njenim relikvijama čuva se u njenom drugom samostanu u Eibingenu, blizu Rüdesheima na Rajni.

Izvor: http://www.amoic.hr/HILDEGARD-(IZ-BINGENA)/866.aspx