To ne znači da su svi putevi zatvoreni za takve ljude. Put fakira i put monaha, koji ne zahtjevaju neki intelektualni razvoj još uvijek im ostaju dostupni. (…)

"Tako je evolucija za kulturnog čovjeka podjednako teška kao i za nekulturnog čovjeka.

"Kulturan čovjek živi daleko od prirode, daleko od prirodnih uslova egzistencije, u vještačkim životnim okolnostima i on tako razvija svoju ličnost na račun svoje suštine.

"Manje kulturan čovjek živi u normalnijim i prirodnijim uslovima, te tako on razvija svoju suštinu na račun svoje ličnosti.

"Uspješan početak rada na sebi zahtijeva jednu srećnu okolnost, gdje su ličnost i suština kod čovjeka podjednako razvijeni. Iz takve jedne okolnosti može da proistekne najveći uspjeh.

"Ako je njegova suština veoma malo razvijena, onda će čovjeku trebati jedan duži pripremni rad i taj posao će biti skroz besplodan ukoliko je čovjekova suština trula iznutra ili ima neka nepopravljiva oštećenja. Takvi slučajevi se dešavaju veoma često. Kod jednog abnormalnog razoja ličnosti često se dešava da se razvoj suštine zaustavi u jednoj veoma ranoj fazi, tako da ona ostane veoma mala i deformisana. Od neke male i deformisane stvari ništa se ne može napraviti.

"Što je još gore, vrlo često se događa da suština umre u čovjeku dok su njegova ličnost i tijelo još uvijek živi. Značajan procenat ljudi koje svakodnevno susrećemo na ulicama velikih gradova su ljudi koji su prazni iznutra, tj. oni su, u stvari, već mrtvi.”

[Ovo sto Gurnijev ovdje reče, trebalo bi nam odnekud biti poznato!? Pogledaj temu: Organski Portali]

"Na svu našu sreću, mi to nismo u stanju da vidimo i znamo. Kad bi mi znali koliko ljudi je stvarno mrtvo i koliko mrtvih ljudi upravlja našim životima, mi bi poludjeli od užasa.

"Stvarno se i dešava često da ljudi polude zato što su saznali nešto slično, a da prethodno nisu bili pripremljeni za to, tj. vidjeli su nešto što nisu trebali da vide.”

"Da bi čovjek vidjeo bez opasnosti po sebe, on mora već da se nalazi na putu. Ukoliko čovjek, koji nije u stanju da išta učini, vidi istinu - onda će on sigurno poludjeti. Menutim, to se rijetko dešava. Obično, sve je tako aranžirano da čovjek ne može ništa da vidi prije vremena.

"Ličnost vidi samo ono što ona voli da vidi i što nema uticaja na njen život. Ona nikada ne vidi ono što ne želi da vidi. To je istovremeno i dobro i loše. Dobro je ukoliko čovjek želi da spava, a loše – ukoliko želi da se probudi."

Na jednom od njegovih predavanja neko je postavio Gurnijevu sljedeće pitanja: "Ukoliko je čovjekova suština predmet uticaja sudbine da li to znači da je u porenenju sa podložnošću igri slučaja, sudbina ipak poželjnija za čovjeka?" "I da li sama sudbina može da nagna čovjeka da se posveti radu na samom sebi?"

"Ne, ne radi se uopšte o tome, sudbina je bolja od igre slučaja u smislu da se ona može uzeti u obzir, moguće ju je predvidjeti; moguće je se i pripremiti za ono što slijedi.

"U vezi sa nekim slučajem čovjek ne može ništa da zna. Sudbina može da bude neprijatna ili teška. U tom slučaju, postoje načini da se čovjek izoluje od svoje sudbine. Prvi korak ka tome sastoji se od toga da se on mora da izoluje od dejstva generalnih zakona. Isto kao što postoje individualni nesretni slučajevi tako postoje i kolektivni nestretni slučajevi. Isto tako, postoji individualna sudbina, a postoji i opšta ili kolektivna sudbina. Kolektivnim nesretnim slučajevima i kolektivnom sudbinom upravljaju generalni zakoni.

"Ukoliko čovjek želi da stvori svoju vlastitu individualnost, on se mora prvo osloboditi od generalnih zakona. Generalni zakoni nisu ni u kom slučaju obavezni za čovjeka; on se može osloboditi od mnogo njih ukoliko se oslobodi od svojih ‘odbojnika’ i fantaziranja. Sve to je povezano sa oslobananjem od ličnosti.

"Ličnost se hrani fantazijama i lažima. Ako se smanji količina laži u kojima čovjek živi i ako se smanje njegove fantazije, ličnost će uskoro početi da slabi i čovjek će početi da biva kontrolisan ili od strane sudbine ili same prirode rada na samom sebi koja je opet kontrolisana od strane volje jednog drugog čovjeka; to će ga voditi sve dok se kod njega ne formira njegova vlastita volja, sposobna da se odupre oboma, kako igri slučajeva, tako i njegovoj sudbini, ukoliko je to potrebno."

Hrana za Mjesec

(Iz knjige U Potrazi za Čudesnim; P.D. Uspenski):

G. je uvijek govorio o planetama i mjesecu kao o živim bićima koja imaju odrenenu starost kao i odrenen period života, pa time i mogućnosti razvitka i tranzicije na više ravni postojanja. Iz onoga što kaže možemo vidjeti da on ne podrazumijeva mjesec nikakvim “mrtvim” planetarnim tijelom, nego nasuprot tome, planetom koja je u “fazi rananja”, odnosno, jednoj veoma ranoj fazi svog razvoja i koja još uvijek nije dostigla “stepen inteligencije koju posjeduje naša planeta zemlja”:

"Ali Mjesec raste i razvija se i jednom će, vjerovatno, doseći isti nivo kao i zemlja. Onda će se u njegovoj blizini pojaviti novi mjesec a zemlja će postati sunce. Nekada davno je i sunce bilo slično zemlji a zemlja mjesecu."

"U kakvom je odnosu inteligencija zemlje sa inteligencijom sunca?" pitao sam ga.

"Inteligencija sunca je božanske prirode," rekao je G. "Ali i zemlja može postati to isto; samo, to naravno nije garantovano, jer zemlja može i da umre i tako da ne postigne ništa."

"Od čega to zavisi?" pitao sam ga.

G.-ov odgovor je bio nejasan. "Postoji jedan odrenen period," rekao je, "da se učini odrenena stvar. Ukoliko se do jednog odrenenog vremena ne uradi ono što treba da se uradi, zemlja može da propadne i tako da ne ostvari ono što je mogla da ostvari."

"Da li je poznat taj period?" pitao sam ga.

"Da, on je poznat," odgovorio je G. "Menutim, nema nikakve koristi ako bi to ljudi znali. Čak bi bilo još gore. Jedni bi vjerovali u to, drugi ne, a treći bi tražili dokaze. Nakon toga bi počeli da se međusobno čupaju za kose. Tako sve završava kada su ljudi u pitanju."

[Možda bi bilo bitno za zapamtiti ovo što je G. rekao: "Postoji jedan određen period, da se učini određena stvar. Ukoliko se do jednog određenog vremena ne uradi ono što treba da se uradi, zemlja može da propadne i tako da ne ostvari ono što je mogla da ostvari."

Čini se da nam ovdje Gurđijev priča o "razvoju mjeseca," ili OPS verziji budućnosti zemlje. Mjesec možemo smatrati “planetom drugog denziteta,” koji je sam po sebi oblast Organskih Portala.

Organska bića OPD tipa koja su trebala biti “most” izmenu materije i duha su izmanipulisana od strane OPS entiteta, tako da ona ne obavljaju tu funkciju. U jednoj od seansi, Kasiopejci su rekli sljedeće:

O: Čak kada brzina svjetlosti ili još “veća” ne bi bila moguća, ne postoji razlog zašto neka vanzemaljska rasa ne bi konstruisala svemirski brod, i živjela na njemu tokom nekoliko generacija.

Oni su možda prevalili velike razdaljine u vremenu i prostoru tražeći pogodan svijet za osvajanje.

Nakon što su našli jedan takav, oni mogu instalirati taj brod na jednu propisno udaljenu orbitu, izgraditi baze na nekim tvrdim površinama u tom solarnom sistemu, a onda strpljivo nastaviti sa manipulacijom odabrane civilizacije sve dok ona ne izgradi jednu podesnu tehnološku infrastrukturu. A onda, nakon sprovonenja u djelo jednog dugotrajnog, sporog i grandioznog projekta programiranja uma te populacije, jednostavno se ušetati i preuzeti je, kada situacija za tako nešto bude najpovoljnija.

Sada ćemo nastaviti dalje sa materijalom iz gorenavedene knjige.]

Jednom prilikom, G. je pričao o jednoj jedinstvenoj vezi koja vlada izmenu svega u ovom univerzumu:

"Prema naučnim tumačenjima, organski život je neka vrsta slučajnog izraštaja koji narušava integritet jednog mehaničkog sistema. Ta vrsta znanja ga ne dovodi u vezu ni sa čim, niti izvlači bilo kakve zaključke iz njegove egzistencije. Menutim, treba da razumiješ da ne postoji ništa što je slučajno u prirodi; i da nikada neće ni biti; sve ima svoju funkciju; sve ima razlog za svoje postojanje.”

"Tako je organski život nešto kao jedna nezamjenljiva karika u lancu svijetova, koji ne mogu da egzistiraju bez njega, isto kao što ni on ne može bez njih.”

" Prethodno smo već rekli da organski život prenosi na zemlju raznovrsne planetarne uticaje i da to služi da bi se hranio mjesec kako bi mu se omogućilo da naraste i ojača. Međutim, i zemlja raste; ne u smislu njene veličine nego u smislu rasta njene svijesti. Planetarni uticaji koji su za nju bili dovoljni u jednom periodu njene egzistencije postali su nedovoljni; zemlji sada trebaju finiji uticaji.

Da bi se takvi uticaji prihvatili, takone je potreban i jedan mnogo finiji, odnosno, senzitivniji aparat.

Odatle, organski život mora da evoluira kako bi se prilagodio tim potrebama planeta i zemlje.

"Tome slično, i mjesec se može neko vrijeme zadovoljiti hranom koju mu daje organski život jednog odrenenog kvaliteta, menutim, kasnije donu vremena kada prestane da se zadovoljava sa tom vrstom hrane, ne može više da raste uz njenu pomoć te počne da biva gladan. Organski život mora biti u stanju da zadovolji tu glad, inače, u drugom slučaju, on ne bi odgovarao svojoj namjeni.

To znači, da bi ispunio svoj zadatak organski život mora evoluirati i stajati na nivou potreba planeta, zemlje i mjeseca.

"Moramo upamtiti da je zrak stvaranja, kako smo razumjeli, sve od Apsoluta pa do mjeseca, nešto kao grana drveta – jedna grana koja stalno raste. Vrh te grane, njen završetak iz kojeg se pojavljuju novi izdanci, je mjesec.

[Napomena: ovdje bi trebalo gledati na “mjesec” kao na nešto što simbolizira “svijest pokloništva materijalnom aspektu kreacije”]