Georgije Ivanovič Gurdjieff (1877 – 1949) je jedan od najpoznatijih ruskih metafizičara. Slijede bilješke sa nekih njegovih predavanja:

"Govorio sam prije o sudbini i slučajnostima u životu čovjeka. Sada ćemo malo detaljnije ispitati značenje ova dva pojma”.

(…)

"Sudbina stvarno postoji, ali ne za svakoga. Većina ljudi su odvojeni od svoje sudbine i žive samo pod uticajem Zakona Slučajnosti. Sudbina je rezultat planetarnih uticaja koji su u odgovarajućoj vezi sa tipom čovjeka. Govorićemo o tome kasnije. U menuvremenu morate shvatiti jednu stvar. Čovjek može da ima sudbinu koja odgovara njegovom tipu ali u praksi, on je nikada nema. To je usljed toga što se sudbina čovjeka odnosi samo na jedan njegov dio, tj. njegovu suštinu (istinsko Ja).

[Da bi se ovo razumjelo trebalo bi pogledati šta kaže Moravjev (“film”) na temu - Reinkarnacija]

"Mora se razumjeti da se čovjek sastoji iz dva dijela: suštine i ličnosti. Suština u čovjeku je ono što je stvarno njegovo. Ličnost u čovjeku je ono što ‘nije njegovo’.

'Nije njegovo' znači da je to došlo iz vana, što je on naučio, ili što on odražava, svi tragovi vanjskih impresija ostavljeni u njegovoj memoriji u njegovoj osjetilnosti, sve riječi i pokreti koji su naučeni, svi osjećaji stvoreni uz pomoć oponašanja- sve to ‘nije njegovo’, sve je to ličnost.”

"S tačke gledišta obične psihologije, podjela čovjeka na ličnost i suštinu je teško pojmljiva.

Bolje rečeno, ovakva jedna podjela uopšte ni ne postoji u psihologiji.”

~***~

[Sada ćemo pogledati šta kažu Kasiopejci na ovu temu (čaneling seansa):

Pitanje: (L) prije nego što je Fred stigao, V__ i ja smo diskutovali na temu fizike i psihologije. Koliko sam ja razumjela na osnovu svog istraživanja ove tematike i ličnog iskustva, emocije u smislu onoga što mi pod njima podrazumjevamo, nalaze se u odrenenoj vezi sa fiziologijom, sa hemijskim supstancama i one mogu biti kontrolisane uz pomoć misli. Stoga, ako želimo da promjenimo svoje emotivno stanje, mi treba samo da promjenimo naš način razmišljanja. Da li je to tačno?

Odgovor: Djelomično.

P: (V) To što kažeš je tačno, ali koliko je ljudi u stanju to da učini?

(L) Ne baš puno. Manje od jedan posto. (V) Dobro, kakva onda definicija…...

O: Ne radi se o tome.

P: (L) Pa, o čemu se onda radi?

O: Karma.

P: (L) Da li emocije koje se prenose karmički imaju odrenenog uticaja na ljudsko tijelo u smislu hemijskog djelovanja...

O: Mogu imati.

P: (V) Znači, Laurina pretpostavka da sve emocije potiču od hemijskih supstanci ne mora da bude potpuno tačna?

O: Okay.

P: (L) Da li naša duša ima svoje vlastite emocije?

O: Otprilike.

P: (L) Kakve emocije doživljava duša?

O: To je kompleksno.

P: (L) Da li duša na nekom apsolutnom nivou može da osjeća npr. mržnju?

O: Nije isto stanje.

P: (L) Dobro, kada se neko bavi psihologijom, šta je najbolji pristup... šta je to istinski aspekt jednog bića kojeg treba dotaći da bi se pristupilo liječenju?

O: Podsvjesni um.

P: (V) Da li je tačna tvrdnja da psihologija proučava emocije?

O: Ne. Podsvijest je ista bilo u tijelu ili izvan njega.

P: (V) Podsvijest je dio duše?

O: Jedno te isto.

P: (V) Da li je ‘više Ja’ isto što i duša i podsvijest?

O: Da.

P: (V) Molim vas da mi definišete istinsku psihologiju?

O: Polu duhovnost. [...]

P: (L) I šta je onda istinska psihologija? Da li je to istraživanje podsvijesti?

O: Psihološki usmjereno proučavanje uma.

P: (L) Djelovanje fiziologije na um, hormoni, nivo šećera u krvi, djelovanje raznih organa, sve to ima uticaja na proces razmišljanja, da li je to tačno?

O: Blizu.

P: (L) I to je jedna polovina svega. Šta još?

O: Duh je polovina koja tu nedostaje. (…)]

~***~

"Jedno malo dijete još uvijek nema ličnost. Ono je ono što ono stvarno jeste. Ono je suština. Njegove želje, ukusi, ono što ono voli ili ne voli, sve to izražava njegovo biće onakvim kavo ono jeste.”

"Menutim, čim se počne sa njegovim tzv. ‘obrazovanjem’, ličnost počinje da raste. Ličnost se obrazuje dijelom namjernim uticanjima drugih ljudi, odnosno, ‘obrazovanjem,’ a dijelom i spontanim oponašanjem njih od strane samog djeteta. U obrazovanju ličnosti veliku ulogu igra i ‘pružanje otpora’ ljudima iz svoje okoline u pokušaju da se očuva ono što je stvarno ‘svoje’ i što je ‘istinsko’.”

"Suština je istina u čovjeku; ličnost je laž. Proporcionalno sa razvojem ličnosti, čovjekova suština se manifestuje sve rjene i rjene i često se dogana da ta njegova suština zaustavi svoj razvoj u veoma ranom dobu tako da više ne raste.

"Vrlo često se događa da suština jednog odraslog čovjeka, čak i onog koji je veoma inteligentan u onom smislu koji se pod tim danas podrazumjeva, veoma obrazovanog čovjeka, prestane sa svojim rastom na nivou djeteta starosti od 5 do 6 godina. To znači da sve što mi u tom čovjeku vidimo, nije ‘njegovo lično.'”

"Ono što je stvarno njegovo lično svojsvo, tj. njegova suština, ona se obično manifestuje samo u obliku njegovih instikata i najednostavnijih emocija. Menutim, postoje slučajevi kada se čovjekova suština razvija paralelno sa njegovom ličnošću. Ovi slučajevi predstavljaju vaoma rijetke izuzetke, pogotovo u okolnostima civilizovanog života.”

"Suština ima više šanse da se razvije kod ljudi koji žive bliže prirodi, u teškim životnim uslovima i koji se nalaze u jednoj stalnoj opasnosti i bitci za opstanak.

[U vezi ovog poslednjeg navoda, mislim da u sadašnjim uslovima čovjek ima šansu da razvije svoju suštinu.]

"Menutim, po pravilu, ličnost kod takvih osoba je veoma malo razvijena. Oni imaju više onoga što je njihovo lično od onoga što ‘nije njihovo’, tj. fali im obrazovanje i kultura.

"Kultura stvara ličnost i istovremeno je produkt i rezultat ličnosti. Mi ne možemo da pojmimo da je cijeli naš život, sve ono što nazivamo ‘civilizacijom’, sve ono što smatramo pod naukom, filozofijom, umjetnošću i politikom, stvoreno od strane ljudskih ličnosti, tj. od strane onoga u njima, što u suštini ‘nije njihovo’.

"Taj elemenat tj. ono što ‘nije suštinski njihovo’, razlikuje se od onoga što ‘jeste njihovo’ po samoj činjenici da se ono može izgubiti, izmjeniti ili oduzeti od njih, na vještački način.

[Ljudima se može uništiti ličnost a podložni su i re-programiranju!]

"Postoje načini da se eksperimentalno verificira veza izmenu ličnosti i suštine. U istočnjačkim školama postoje metode uz pomoć kojih je moguće odvojiti čovjekovu suštinu od njegove ličnosti. Za te svrhe oni ponekad koriste hipnozu, nekad specijalne narkotike ili odrenene vrste vježbi. Ukoliko se ličnost i suština čovjeka razdvoje neko vrijeme, na ovaj ili onaj način, u njemu se onda formiraju dva bića, koji pricčaju različitim glasom, imaju potpuno različite ukuse, ciljeve i interesovanja a za jedno od ta dva bića često se ispostavlja da se nalazi na nivou malog djeteta.

"Nastavljajući dalje s ovim eksperimentom, moguće je takone uspavati jedno od ova dva bića, ili sam eksperiment može započeti tako što se uspava čovjekova ličnost ili se uspava njegova suština. Odreneni narkotici imaju ta svojstva da uspavaju čovjekovu ličnost a da njegova suština istovremeno ostane budna. Tako nakon odrenenog vremena poslije uzimanja takvog narkotika, čovjekova ličnost nestaje, dok ostaje samo njegova suština.

Onda se dogana da čovjek koji je bio pun najraznovrsnijih i najuzvišenijih ideja, pun simpatija i antipatija, ljubavi, mržnje, strasti, patriotizma, stremljenja, želja, uvjerenja, odjednom ostane potpuno prazan, bez misli, bez osjećanja, bez uvjerenja i stavova. Prema svemu onome što ga je prije uzbunivalo, on sada postaje potpuno indiferentan.

"Ponekad je on u stanju i da vidi svu izvještačenost i imaginativni karakter svog uobičajenog raspoloženja svojih uzvišenih riječi; a ponekad ih i zaboravi kao da nikada nisu postojale.

"Stvari za koje je svojevremeno bio spreman da žrtvuje svoj život sada mu se čine besmislene i beznačajne, nevrijedne da im se posveti bilo kakva pažnja. Sve ono što on sada može naći u sebi to je samo par instiktivnih težnji i ukusa. Voli slatkiše, uživa kad mu je toplo, ne voli hladnoću, ne voli da misli o poslu ili nasuprot tome, svina mu se ideja o fizičkom kretanju. I to je sve.

[Interesantno je da se mnogi ljudi koji su bili podvrgnuti hipnozi i kojima je data instrukcija da se svega toga sjete, nakon što se probude, nanu zaprepašteni kad saznaju da imaju nešto u sebi što ima skroz suprotne stavove o svemu. U večini slučajeva oni se onda potrude da suzbiju taj aspekt sebe (svoju suštinu) i nastave dalje, po starom, jer je njihova ličnost ta koja dominira i koja naravno ne može sama sebi priznati svu svoju izvještačenost.]

"Ponekad, ali veoma rijetko i kada se najmanje nadamo, ispostavi se da je kod odrenenog čovjeka njegova suština potpuno odrasla i razvijena, čak i u slučajevima kada njegova ličnost nije dovoljno razvijena. U tim slučajevima, ta suština ujedinjava u čovjeku sve ono što je u njemu ozbiljno i istinsko.

"Međutim, to se događa veoma rijetko. U pravilu, čovjekova suština je ili primitivna, divlja, djetinjasta, ili jednostavno - glupa. Razvitak čovjekove suštine zavisi od njegovog rada na samom sebi.

"Kod rada na samom sebi veoma važan momenat je onaj kada čovjek počne da razlikuje svoju ličnost od svoje suštine. Čovjekovo istinsko Ja, njegova individualnost, može jedino da izraste iz njegove suštine. Može se reći da je čovjekova individualnost, - njegova suština u jednom odraslom i zrelom obliku.

"Međutim, da bi se omogućilo suštini da odraste, potrebno je da se prvo oslabi stalni pritisak kojeg ličnost vrši na nju, jer se sve prepreke razvoju čovjekove suštine nalaze u njegovoj ličnosti.

'Ukoliko uzmemo jednog prosječnog kulturnog čovjeka, vidjećemo da je u velikoj većini slučajeva aktivni elemenat u njemu njegova ličnost, dok je njegova suština pasivni elemenat. Unutrašnji rast čovjeka ne može početi sve dok se to ne promijeni. Ličnost mora postati pasivna a suština aktivna. To se može ostvariti samo ako se ‘odbojnici’ otklone ili oslabe, jer su ti ‘odbojnici’ glavno oružje uz pomoć koga ličnost drži suštinu zarobljenom.

"Kao što je prethodno već rečeno, kod manje kulturnih ljudi suština je često razvijenija nego kod onih kulturnijih. Tako bi se moglo činiti da kod njih postoji mogućnost rasta, međutim, u praksi to nije tako jer se ispostavlja da je njihova ličnost nedovoljno razvijena.

"Da bi došlo do unutrašnjeg razvoja, i da bi se moglo raditi na samom sebi, potrebna je jedna određena razvijenost ličnosti isto kao i određena snaga suštine. Nedovoljno razvijena ličnost čovjeka podrazumjeva nedostatak znanja, nedostatak informacija i materijala na kome se mora bazirati rad na samom sebi. Bez odrenenih zaliha znanja, bez određene količine materijala koji ‘nije njegov’, čovjek ne može početi sa radom na samom sebi, on ne može početi da proučava samog sebe, on ne može početi da se bori protiv svojih mehaničkih navika, on jednostavno neće imati ni razloga ni motiva da poduzme jedan takav posao.