Glavninu od dvije milijarde kuna, koliko će do kraja godine krizni porez donijeti u proračun, država će uzeti najkreativnijem dijelu radnika: visokoobrazovanima koji čine 20 posto zaposlenih – a to je oko 300 000 osoba. Sveučilišni profesor, inženjer, sudac ili liječnik specijalist platit će još oko 2000 kuna solidarnog poreza za spas državnih financija, a otprije se zna da je riječ o grupaciji koja je pod najvećim poreznim opterećenjem. Zbog brojnih izuzeća ljudi s niskim dohocima zapravo ne plaćaju porez, a ne plaćaju ga ni bogataši iz raznoraznih razloga. Ekspresno odustajanje od isplate dividendi, koja se također oporezuje od 1. kolovoza, pokazuje da se vlasnici tvrtki neće zamarati moraliziranjem oko izvlačenja zemlje iz krize te će i dalje držati svoj imetak podalje od državne šape.

Ekonomisti su izračunali da će veći porezi smanjiti godišnji BDP zemlje još 500 milijuna eura jednostavno zato što će se manje trošiti, kredita također nema, a građani će se dodatno zakočiti u strahu od budućnosti. Okosnicu potrošnje čini srednji sloj kojemu je država zahvatila u 4 posto primanja, banke su povećale kamate, a i otkazi tom sloju neprestano vise nad glavom. Da bi se skupilo 2 milijarde kuna koliko će krizni porez “pojesti” od plaća i mirovina, 32 tisuće zaposlenih u državi mora raditi punih godinu dana!

– Ne može se tu govoriti o nekakvoj socijalnoj pravednosti. Krizni porez poslužio je da bi se gasio požar, jer se u nedostatku dugoročnijeg fiskalnog planiranja išlo na rješenje koje će uz malo administriranja brzo donijeti novce. Sva su druga porezna rješenja zamršena i zato se država odlučila na rješenje kojim će najlakše postići cilj – komentira dr. ekonomije Zdenko Babić, docent na Pravnom fakultetu, koji kao ekonomist razumije logiku kojom se vodila vlast, ali nije mu jasno zašto su rezane naknade za nezaposlene, što je izrazito nesolidaran potez.

Kvaliteta života
Pravednost, jednakost svih pred zakonom i nesocijalnost najčešći su termini koje pak sa svoje strane navode pravni stručnjaci u prilog tezama da je porez solidarnosti neustavan, čime struka staje na stranu predsjednika Mesića, koji je zatražio da se Ustavni sud izjasni o zakonu. Da to nije učinio Mesić, na ustavnost bi se pozvao netko drugi, no uvijek je postojala mogućnost otezanja s presudom, a predsjednikova intervencija nalaže ustavnim sucima da se brzo izjasne o svemu.

Sociolog Dragan Bagić, asistent na Filozofskom fakultetu, procjenjuje da će, subjektivno gledajući, kriznim porezom više biti pogođeni ljudi s višim prihodima.

– Njima se uzima apsolutno veći iznos, koji će bitnije utjecati na njihovu subjektivnu kvalitetu života. Oni s nižim prihodima imaju bitno nižu kvalitetu života te su njihova “zadovoljstva” jeftinija pa bi krizni porez mogao manje utjecati na njihov subjektivni doživljaj. To dakako ne znači da su oni objektivno u boljem položaju, niti da one s višim prihodima treba više žaliti! – kaže mr. Bagić.

Srednji sloj u Hrvatskoj predstavlja približno petina zaposlenih i ako se nije ništa bitno promijenilo od posljednjeg popisa u strukturi stanovništva, prototip je obitelji iz srednjeg sloja profesorica u pedesetima, njezin muž tehničar i sin student ekonomije. Obitelj živi u stanu od 60 kvadrata, vozi automobil, druge imovine nema, ali usprkos tome što su s mjesečnim budžetom od 10 i 11 tisuća kuna za državu bogataši, ne znaju kako će u rujnu platiti 6,5 tisuća kuna školarine za iduću godinu fakulteta. Toliko će im višim porezima i država izvući u godinu dana.

Sociolog Bagić upozorava da je termin “srednji sloj”, koji se uvriježio u javnom i svakodnevnu govoru, prilično neprecizan te njegovo značenje uglavnom odstupa od sociološkog termina “srednje klase” iz kojeg je nastao. Životni standard većeg dijela populacije prvo je srušen tijekom tranzicije, a sad ga je ponovno uzdrmala globalna kriza i nesposobnost vlasti da na nju pravodobno reagira.

Heterogena skupina
– Srednja klasa nije nestala u sociološkom smislu, ona prije svega podrazumijeva više obrazovanu radnu snagu, nemanualne radnike-službenike i tehničare, profesionalce i stručnjake. S pozicije prihoda u Hrvatskoj, ova je skupina relativno heterogena, jer uključuje i nastavnike početnike koji imaju prihode nešto ispod 4000 kuna i profesionalce koji zauzimaju niže i srednje menadžerske pozicije, čije plaće mogu biti i do 15-20.000 kuna – objašnjava Bagić.

– Izgubio se smisao oporezivanja jer je Vlada krenula prikupljati prihode na sve moguće načine. Imali smo sustav u kojemu se dominantno oporezuje potrošnja, ta se linija sada gubi i udara se po svemu: dohotku, potrošnji, imovini – upozorava dr. Danijel Nestić, analitičar Ekonomskog instituta, te dodaje da načinom na koji se spašava proračun država stvara veliku nesigurnost.

Očekuje se da će jesen donijeti porezni udar i na imovinu, u čemu dobar dio političke i ekonomske elite vidi prostor za nove porezne intervencije, no porezni operativci upozoravaju da takav porez nije lako uvesti. Tako i ekonomist Zdenko Babić smatra kako je “kapacitet srednjeg sloja da podnese krizu veći nego što se misli”.

– Oporezivanje imovine bio bi dobar porez kada bi se zaštitio prosječan imovinski standard građana – ističe dr. Babić.

Imovinski porez
Kako se imovinski porez često poistovjećuje s kaznenim porezom na sumnjivo stečenu imovinu, sociolog Bagić upozorava da se porezima ne mogu rješavati tranzicijske nepravde.

– Ako bi se uvodila neka vrsta kaznenog poreza, to bi zahtijevalo jasno i nedvosmisleno prepoznavanje “sumnjivaca”. Iako se to može činiti lakim poslom, uvjeren sam da nije nimalo, pogotovu želi li se poštovati pravna država. Čak i kad bi se moglo prepoznati one koji su se obogatili na “sumnjiv” način, ne bi li bilo razumnije provesti kriminalističku istragu te procesuirati te slučajeve, a po potrebi oduzeti i svu imovinu ako se dokažu kriminalna djela. Ako bismo te “sumnjive” bogataše samo oporezovali, značilo bi da su oni simbolički amnestirani. To bi možda mogao biti izvor novog osjećaja tranzicijske nepravde – ističe Bagić.

Mjereno njihovim financijskim bogatstvom u odnosu prema BDP-u, hrvatski se građani ubrajaju u najbogatije kad je riječ o zemljama srednje i istočne Europe, ali i – najzaduženije. Čak 26 posto stambenog fonda pod obvezom je otplate stambenih kredita, koji su znatno poskupjeli, tvrtke su smanjile plaće, a sad i država udara dodatnim porezima. Pad kupovne moći i osobne potrošnje donijet će nove manjkove u državnoj blagajni, pa ekonomisti tvrde da dizanje poreza dugoročno nije dobro rješenje. Zaduženost građana lani je iznosila 43 posto BDP-a, a hrvatska su kućanstva među najranjivijima u regiji jer njih 27 posto troši više od 30 posto svoga kućnog budžeta na vraćanje dugova, pokazala je jedna analiza bankarske grupacije UniCredito. Samo je u Rumunjskoj veći postotak najzaduženijih kućanstava – 32 posto, a najmanje ih je u Slovačkoj, Sloveniji, Poljskoj i Češkoj – 9 posto ili manje.

Hrvatska se ne doživljava kao zemlja izraženih socijalnih nejednakosti, no ipak, prema posljednjem istraživanju UNDP-a, u nekim je slavonskim regijama 2006. godine i do četvrtine stanovništva raspolagalo s manje od 25 kuna u danu, što je donja crta siromaštva i za afričke kriterije.

– Državi treba novac, a najlakše je bilo zahvatiti u primanja srednjeg sloja. Siromašnima se nema gdje uzeti, imućni je sloj uzak i uvijek pronalazi načine da izmigolji porezima. Jako je loše što su porezi zahvatili i primanja od 3 tisuće kuna, a da istovremeno nije učinjen nikakav napor da se smanje rashodi – upozorava dr. ekonomije Nestić.

www.vecernji.hr