Galileo Galiei

 

“Priroda je neumoljiva, slijedi isključivo svoje zakone… nikada ih ne kršeći… i pri izboru putova i načinu djelovanja prirodu ne zanima da li ih ljudi razumiju ili ne…”

(Galilei: Iz pisma vojvotkinji Kristini)

Danas “znamo” da je Zemlja okrugla i da se istovremeno vrti oko svoje osi, i oko Sunca.

Stoga lako shvaćamo izmjene dana i noći, i promjene godišnjih doba.

Ali uz mnoštvo novina koje nas obasipaju, to nam se i ne čini nekom naročitom spoznajom.

I bez obzira što svojim očima nikada nismo vidjeli naš planet iz svemira, u to smo toliko čvrsto uvjereni da nas čak ni vlastite oči, gledajući u ravan horizont ili u Sunce koje neumorno kruži iznad nas, ne mogu u tome pokolebati.

Međutim, ako se prisjetimo ne tako daleke prošlosti – kraja srednjeg vijeka – prepoznat ćemo isto tako čvrsta uvjerenja, ali u sasvim suprotno.

Ne samo među slabo upućenim, običnim ljudima, nego i u velikom dijelu učenog svijeta.

Možemo samo pokušati zamisliti koliko su truda, strpljenja i hrabrosti, riskirajući pritom i vlastite živote, morali uložiti oni koji su uspjeli nadići opća uvriježena mišljenja, kako bi pomaknuli Zemlju, ali i čovjeka iz središta svijeta na njihov prirodni položaj.

Galileo Galilei zasigurno jest jedan od takvih.

MATEMATIKA I MEHANIKA

Rođen je 15. veljače 1564.godine u Pisi u Italiji, u punom zamahu renesanse, kao prvorođeni sin obitelji Galilei.

Otac mu je bio vrstan glazbenik, širokog obrazovanja i raznolikih interesa.

Svome sinu je, uz ljubav prema glazbi, usadio i neovisan karakter i vrlo borben duh.

Sa sedamnaest godina upisuje se na Medicinski fakultet, međutim, u devetnaestoj otkriva veliko zanimanje za matematiku.

 Oduševljenje matematikom ohrabrilo ga je na dalekosežnu odluku: napušta medicinu i prelazi na studij matematike u Firenzi.

 Profesori su mu bili strastveni proučavatelji radova antičkih geometara, a najviše Arhimeda i njegovog matematičko-eksperimentalnog načina mišljenja, koje je i sam Galileo prihvatio.

Tako njegova ljubav prema matematici nikada neće biti odvojena od želje za promatranjem prirode, za mjerenjem i crtanjem: matematika će mu se već od samog početka ukazati kao najmoćnije sredstvo za upoznavanje prirode i njezinih najdubljih tajni.

To je kasnije u svom djelu Il Saggiatore ovako opisao:

“Filozofija je zapisana u onoj velikoj knjizi koja je vječno otvorena pred našim očima: a to je Univerzum međutim, ne možemo je čitati sve dok ne naučimo njen jezik, dok se ne sprijateljimo sa znakovima kojima je napisana.

Pisana je jezikom matematike, a znakovi su joj trokuti, kružnice i drugi geometrijski oblici, bez njihova poznavanja nemoguće je razumjeti iz nje i jednu jedinu riječ”.

Do svog prvog otkrića iz fizike – o neovisnosti perioda titranja njihala o amplitudi – došao je već na početku studija.

Nakon završenog studija, vraća se u Pisu gdje postaje profesor matematike, ali samo zakratko, pošto ga je vlastita obitelj iskorištavala i uznemiravala te je morao drugdje potražiti za istraživanja toliko potreban mir.

1592. godine dobio je željeno imenovanje na Sveučilištu u Padovi, gdje ostaje osamnaest godina.

Na redovitim predavanjima podučava Euklidovu geometriju i Ptolemejev geocentrični sustav, tada još uvijek prevladavajuću sliku svijeta.

Sudeći prema njegovim pismima, 1597. upoznaje se s Kopernikovim učenjem objavljenim pola stoljeća ranije i postaje njegov poklonik.

 Međutim, tek kasnije, započevši s astronomskim ispitivanjima, javno iznosi i brani njegova učenja.

Među svojim mnogobrojnim istraživanjima u tom razdoblju, glavninu je posvetio mehaničkim pojavama, primjenjujući matematiku ne samo na statičke pojave, već i na dinamičke.

Držeći o njima mnoga zanimljiva predavanja i razmjenjući sa zainteresiranima polemička pisma, ubrzo je stekao visok ugled, ne samo u znanstvenom, nego i u širem kulturnom svijetu.

Znamenito otkriće o slobodnom padu spominje već 1604., ali ga objavljuje tek u zadnjim godinama svoga bogatog pronalazaštva.

Njegov dar za praktične pronalaske ubrzo ga je proslavio i među poduzetnim Mlečanima.

U svojoj maloj radionici izrađivao je različita tehnička pomagala, poput termometra u obliku tanke staklene cijevi, zatim osjetljivu hidrostatsku vagu za ispitivanje gustoće skupocjenih tvari, prema Arhimedovim načelima.

Zatim “vojni kompas” zasnovan na razmjernim veličinama.

Zbog stalnih novčanih poteškoća bio je primoran na davanje privatnih poduka studentima.

Sve te aktivnosti kočile su ga u njegovim istraživanjima te je s čežnjom razmišljao o promjeni svog položaja: “… moja prava želja bila bi da dođem do toliko slobodnog vremena i mira, da bih, prije nego umrem, mogao dovršiti tri velika djela što ih imam u rukama”.

GALILEOV TELESKOP: ZVJEZDANI GLASNIK

Potkraj 1608. godine nizozemski optičari su izradili prvi primitivni dalekozor s trostrukim uvećanjem, namijenivši ga za vojne i trgovačke svrhe.

Vijest o ovom izumu doprla je do Galileja nakon dva mjeseca i odmah je nagnala njegov nemirni duh na razmišljanje i akciju.

Kao kruna njegove praktične vještine bio je dalekozor s trideseterostrukim povećanjem, koji je zapravo predstavljao prvi teleskop.

Njegov je motiv ovaj puta bio posve drukčiji negoli pri izradi prijašnjih tehničkih pomagala.

Želeći potvrditi svoja astronomska uvjerenja, upravio ga je prema zvijezdama.

Uočivši prekrasne, dotad neviđene pojave, prekinuo je svoja istraživanja o mehaničkim gibanjima i započeo iscrpna promatranja nebeskih tijela.

Rezultate tih promatranja odmah je objavio (1610. godine) pod naslovom Sidereus Nuncius – Zvjezdani glasnik.

Zbog ovog djela moderna ga znanost smatra jednim od svojih utemeljitelja: koristio je jednu napravu kao mjerni instrument, obavio “pokuse” i nakon toga objavio rezultate.

Zamijećene pojave poslužile su mu ne samo za potvrđivanje vjere u Kopernikov sustav, nego i za rušenje Aristotelove fizike u cijelosti, koja je bila temelj srednjovjekovnih učenja.

Jedna od ključnih ideja Aristotelove fizike bila je postavka o potpunoj različitosti nebeskih i zemaljskih pojava.

Zemaljska gibanja mogu biti kaotična, dok se nebeska tijela gibaju prema vječnom redu, po pravilnim kružnicama.

Tijela na Zemlji su nepravilnih oblika, dok su nebeska savršene kugle.

Nebeska tijela emitiraju svjetlost, dok je Zemlja siva i mračna.

Svojim teleskopom Galileo je jasno vidio Mjesec i opazio da on nije savršena kugla, pošto se na njemu nalaze planine.

Ustvrdio je da Mjesec ima površinu vrlo sličnu površini Zemlje, s tom razlikom što na njemu nema života “jer nema ni kopna, ni mora, a također nema ni oblaka”.

Čak je i poklonicima Kopernikova heliocentričnog sustava, a pogotovo protivnicima, ovo otkriće bilo začuđujuće: tako značajan planet kao što je Mjesec ne vrti se oko Sunca, već oko Zemlje!

Primijetio je i svjetlo na tamnoj strani Mjeseca, ispravno zaključivši da ono potječe od Zemlje koja odražava svjetlost Sunca.

Zbog toga je i njegovo otkriće Jupiterovih mjeseca bilo vrlo značajno, jer tako postoji još jedan planet koji ima ne samo jedan, nego čak četiri mjeseca.

Time je dao i pregledan model Sunčevog sustava: kao što se mjeseci kreću oko Jupitera, tako se i planeti kreću oko Sunca.

Promatrao je i Sunce, uočivši na njemu pjege koje se periodično pomiču, iz čega zaključuje da je to zbog Sunčeve vrtnje oko vlastite osi.

Galileo je svojim dalekozorom razriješio i stari spor oko sadržaja Mliječnog puta, koji se “rasuo” na mnoštvo zvijezda.

Sve ove činjenice uvjerljivo su dokazivale da nema razlike između nebeskih i zemaljskih pojava te da je i Zemlja samo jedan planet.

Sva ova opažanja objavljena u Zvjezdanom glasniku izazvala su senzaciju u najširoj javnosti.

Ne samo znanstveni i kulturni svijet, već i obični ljudi, razgovarali su o tim otkrićima, stavljajući ih čak iznad otkrića Novog svijeta.

U međuvremenu, 1610. godine, na veliku žalost i negodovanje Mlečana, napušta Padovu da bi stupio u službu kod Medicija.

Otada nastupa kao prvi matematičar toskanskog vojvode, napokon došavši do toliko željenog mira i podrške za istraživanja, kao i šire razglašenosti do tada otkrivenih pojava.

LAVINA JE POKRENUTA …

Međutim, Zvjezdani glasnik nije izazvao samo oduševljenje, već i nepovjerenje, kao i žestoke kritike.

 U to vrijeme rasplamsavanja “lova na vještice”, neistomišljenici su vrlo lako završavali na lomači.

 Giordano Bruno je 17. veljače 1600. g. spaljen na trgu “Campo di fiori” upravo stoga što je zastupao ideju heliocentrizma, smatrajući pritom da u Univerzumu postoji mnoštvo sličnih svjetova.

Znajući sve to, Galileo se ipak upustio u niz putovanja popraćenih predavanjima koja su obrazlagala njegova otkrića i branila ispravnost Kopernikova heliocentričnog sustava.

No, lavina je već bila pokrenuta: 1616. godine dobiva prvo neformalno crkveno upozorenje da prestane braniti Kopernikov sustav.

 Dvije godine kasnije, knjiga De Orbium Coelestium Revolutionibus, sedamdesetpet godina nakon svog objavljivanja, proglašena je heretičkom i zabranjeno je svako zastupanje i daljnje istraživanje “Sunca kao središta svemira i zemlje koja se vrti oko nje, i svoje osi.”

Galileo se, međutim, s tim ne miri. 1623. godine, odmah nakon što je njegov prijatelj kardinal Berberini postavljen za novog Papu Urbana VIII., započeo je pisati svoje znamenito djelo Dialogo, koje nastoji razriješiti neke načelne postavke heliocentričnog sustava.

 Nadao se da će novi Papa biti sklon promjenama jer je na sličan način i Ptolemejev geocentrični sustav Crkva u V. stoljeću prihvatila kao službenu sliku svijeta.

Knjiga je, unatoč više cenzorskih intervencija, objavljena 1632.

Međutim, odmah je izazvala žestoku reakciju Crkve.

Zabranjeno je daljnje tiskanje knjige, a postojeći primjerci su prikupljani i spaljivani.

1633. Godine, u dobi od sedamdeset godina i teško bolestan, Galileo je, bez obzira na svoje dugogodišnje prijateljstvo s Papom, pozvan pred rimsku Inkviziciju.

Suđenje je, po običaju, bilo tajno i kratko.

Na kraju ipak nije predan “u svjetovne ruke”, ali uz uvjet da javno povuče svoje spoznaje.

On je to i učinio.

Zašto?

Nije na nama da o tome prosuđujemo.

Galileo je osuđen na doživotni kućni pritvor, a posljedice tog procesa i osude bile su velike: učeni svijet je zašutio, a Galileov suvremenik R. Descares se preselio u daleku Švedsku.

Usprkos svemu tome, Galileov duh nije bio slomljen: vratio se istraživanjima iz mehanike.

 Kvalitativno je opisao zakonitost slobodnog pada.

Uveo je pojednostavljivanja u promatranja pojava, tj. u ono što nazivamo idealnim slučajem i napisao Rasprave o dva nova učenja (Discorsi delle due nuove scienze cimu muvet).

Preminuo je 1642. godine, slijep i u potpunoj samoći, ali sudbina kao da je zajedno s njim uzviknula “Eppur si muove!”, jer se te godine, na sam Božić, rodio Isaac Newton.

http://nova-akropola.hr