Frane Petrić

Renesansna su se zbivanja odrazila i na našim prostorima, koji su tijekom Srednjeg vijeka bili na mnoge načine vezani uz europske gradove.

Sinovi uglednih domaćih obitelji svoje su obrazovanje stjecali učeći na europskim sveučilištima, koja su postajala žarišta jednog novog pogleda na svijet.

Najpoznatiji od filozofa renesanse poteklih s naših prostora vjerojatno je Crešanin Frane Petrić.

Ostao je zabilježen kao jedan od najvatrenijih zastupnika ponovnog buđenja interesa za Platonovu filozofiju.

Njegovo istraživanje uključivalo je mnoge tradicionalne “sestre – filozofije”, kako ih je on nazivao, među kojima i one drevne: iransku, egipatsku, a osobito grčke – prije Aristotela, kao i novoplatoničku.

U povijesti filozofije, Petrićevo ime vezano je upravo uz stav da službena crkvena filozofija mora proširiti svoje vidike, prihvaćajući bogatu filozofsku ostavštinu prošlosti, čiji je najsvjetliji predstavnik, po Petriću, veliki antički filozof Platon.

Tijekom renesanse odvija se ono što povijest naziva “borbom autoriteta”, tj. pristalica Aristotelove i pristalica Platonove filozofije.

Ta borba nije, kako se možda danas čini, imala čisto akademske razloge.

 

Motivirana je potrebom čovjeka tog doba da kroz novi pogled na svijet koji bi mu omogućio slobodnije razmišljanje, pronađe istinske odgovore na velika životna pitanja.

Život Frane Petrića protječe pustolovno.

Rođen je na Cresu 1529. godine. Već s devet godina kreće na svoje prvo putovanje – i to prateći strica na galiji koja je sudjelovala u ratu Mletaka i Turaka.

Nakon toga, putuje u Bavarsku, pa u Italiju, gdje stječe osnovno obrazovanje i uči grčki.

U Padovi počinje studirati medicinu, no uskoro spoznaje da je filozofija ona koja ga uistinu privlači.

Nakon studija, Petrić ponovno kreće na putovanja, iz kojih se vraća osiromašen, da bi mu od 1577. život krenuo mirnijim tokom.

Te godine, posredstvom prijatelja, dobiva na Sveučilištu u Ferrari katedru za platonsku filozofiju.

Do tog doba napisao je već brojna filozofska djela, od “Sretnog grada”, mladenačkog rada u kojem daje savjete za osnivanje idealnog grada,

preko “Poetike”, “10 dijaloga o povijesti”, “10 dijaloga o retorici”,

“Peripatetičkih rasprava”, te brojnih drugih djela u kojima govori o vojnoj strategiji, matematici, geometriji i medicini.

Petrića također odlikuje ona renesansna širina interesa zbog koje su njeni najizrazitiji predstavnici bili prozvani Homo Universalis.

Svoje najpoznatije i najobuhvatnije djelo, “Nova sveopća filozofija”, u kojem je, kako on kaže “…pet filozofija …koje sam doista s velikim trudom izvukao iz ruševina, sabrao u jedno, osvijetlio i rasporedio po njihovim znanstvenim postavkama.”, dovršio je 1591. godine, kada je i tiskano u Ferrari.

U tom djelu, Petrić sintetizira ponovno otkrivena znanja starih kultura Irana, Egipta i Antike.

 Okrenuvši se izvorima kulture, on u svom djelu pokušava pokazati kako je sveobuhvatno znanje kojim je čovječanstvo raspolagalo u prošlosti, moguće saživjeti s kršćanskim naukom, bez nekih bitnih kontradikcija.

U tom se poduhvatu nazire njegova životna težnja – on želi biti dobar sin Crkve, ali ne može ugušiti svoje filozofsko nagnuće k traženju istine vlastitim razumom.

Stoga on djelo posvećuje i preporučuje papi Grguru XIV i svim budućim papama, uz molbu da štite i promiču njegovu filozofiju.

Najveća je Petrićeva težnja zapravo da se Platonova filozofija uvede u gimnazije i sveučilišta, te da se u njenom duhu odgajaju mladi ljudi.

Djelo “Nova sveopća filozofija” sastoji se od četiri knjige: Panaugia – o Svesvjetlu Panarchia – o Prapočelu i hijerarhiji svih bića Panpsychia – o Duši i Sveduši Pancosmia – o Prirodi.

Osnovna ideja Panaugie – Svesvjetla, transcedentna je ideja najvišeg Dobra iz kojeg sve potječe, a koje ujedno sve obuhvaća.

To je ideja Jedinstva koje se u procesu manifestiranja pokazuje kroz brojne razine, sve do osjetilne stvarnosti.

Petrić ističe načelo transcendentnog Svjetla kao prvobitno.

Iz Svjetla potječe Svjetlost koja oživljava i održava Univerzum, a toplina, kao jedan aspekt Svjetla, jest univerzalna stvaralačka sila koja pokreće i oživljava.

Svesvjetlo u sebi sadrži sve oblike i suština je svih stvari.

Hijerarhiju bića Petrić razlaže u drugom dijelu, Panarchiji.

Sve potječe od prvotnog Uma, netjelesnog Svesvjetla, a sam je svemir odsjaj tog Svjetla.

Ovdje Petrić govori o “prvenstvu Duha koji stoji ispred svake stvari”.

Poredak bića po njemu izgleda ovako: iz Jednog potječe ono Prvo (Bit), kao poredak svega što Jest, što znači da je svo mnoštvo sadržano u Jednom kao mogućnost.

Zatim hijerarhijski slijedi Život, Inteligencija, Duša, Priroda, Kvaliteta, Oblik, i na kraju, Tijelo.

Ovdje možemo prepoznati učenje o emanaciji, kako su ga prenosili novoplatoničari, čiji je utjecaj na Petrića vidljiv.

U trećem dijelu, Panpsychiji, govori se o principu Duše.

Petrić razlikuje ljudsku dušu “anima” i Dušu Svijeta, “animus”.

Ljudska duša predstavlja dio Svjetske duše, koja prožima sve stvari.

Duša je u poretku bića smještena na posredničko mjesto, te povezuje ono što je više s onim što je niže, kako u makrokozmosu, tako i u čovjeku.

 Mogli bi reći da Duša nosi odraz Duha, kojim obasjava niže, tjelesne aspekte Kozmosa, oživljava ih i pokreće.

Ovdje Petrić jasno iznosi ideju da tijelo (materija) samo po sebi ne može postojati, te da ga od mrtve građe sastavlja, produševljava i pokreće Duša, kao odsjaj prvobitnog Duha.

U posljednjem, četvrtom dijelu, Pancosmiji, Petrić slijedi izložena načela te prelazi na proučavanje tjelesnih pojava kao što su prostor, svjetlost, toplina, vlažnost govori o matematici i geometriji, te o primjeni iznesenih filozofskih načela na znanstveno istraživanje prirode – kroz primjere iz astronomije i oceanografije.

Osnovna ideja koju želi dokazati jest nepromjenjivo načelo reda i harmonije u Svemiru, koji se skriva iza mnoštva pojedinačnih pojava.

Po Petriću, otkriće tog zakona uloga je znanstvenika.

“Nova sveopća filozofija” nije, usprkos Petrićevoj posveti, naišla na razumijevanje crkvenih autoriteta, te se ubrzo našla na Indeksu zabranjenih knjiga.

Od okrutnije sudbine Petrića su spasila poznanstva sa visokim crkvenim dostojanstvenicima, kao i njegova težnja da filozofiju pomiri s teologijom.

1592. godine, Petrić dobiva katedru za Platonovu filozofiju na rimskom sveučilištu Sapienzi, te tu ostaje do svoje smrti 1597.godine.

Nije doživio da mu djelo bude skinuto s Indeksa, te da se filozofija, za koju se zalagao, ustoliči kao vladajući način mišljenja.

No, njegov je doprinos renesansnim kretanjima velik.

Upravo ta težnja ka sintetiziranju znanja zbog koje je marljivo prevodio i približavao suvremenicima izgubljena djela tradicionalne filozofije, najveći je Petrićev doprinos čovječanstvu.

Kao i kod njegovih duhovnih preteča, novoplatoničara iz Aleksandrije, njegov je pogled na svijet bio eklektički, te je za budućnost sačuvao u jednom djelu – “Nova sveopća filozofija” – pristup znanju pomoću kojeg u jednom povoljnom povijesnom trenutku, ponovno može početi renesansa.

 

http://nova-akropola.hr