FILON ALEKSANDRIJSKI (30. g. pr.n.e. – 40. g. n.e.)

Aleksandriju, intelektualno središte na glasu mnogo prije pojave kršćanstva, možemo usporediti s posudom za taljenje u kojoj se stapaju doprinosi različitog podrijetla, a dolaze iz Egipta, Grčke i iz židovske tradicije; živo je ostalo nasljedstvo primljeno od predsokratovaca, od Platona, Aristotela i stoika. Najveći je predstavnik tog nasljedstva Filon. Taj židovski pisac, školovan u duhu helenizma, izvest će plodan susret židovske misli s grčkom misli. Zahvaljujući njemu, Starom zavjetu bit će dana simbolička dimenzija, on će dobiti svoje mjesto u filozofiji. Mitovi i priče što su nam ih namrli Homer, Ksenofont i, pogotovo, Platon više se ne čitaju kao jednostavne pripovjetke, jedno i drugo odgovara razini drukčijih struktura i sadrži pouke koje svatko može shvatiti prema stupnju svoga poimanja. Zbog toga je u njima duboka simbolika i po tome su čak i nešto sveto. Zahvaljujući Filonu, grčki će oci (crkveni) ozakoniti poganske tekstove i njihovim će se posredovanjem o njima razmišljati tokom srednjeg vijeka. Tako, i zahvaljujući Filonovu tumačenju, crkveni otac Bazilije (oko 330-379) u Odiseji otkriva duhovne simbole.

Filon će svoje suvremenike, a potom sve egzegete i mistike, naučiti kako treba čitati Sveto pismo. Alegoričnost, već omiljena stoiku Kornutu (Cornutus), s Filonom postaje metoda koja omogućuje razumijevanje Biblije. Filonovo je gledište vrlo značajno, ako se ljudi od njega odmaknu, odmah padaju u najteže i apsolutno nijekanje, a ako ga prihvate, onda sva poglavlja Svetog pisma daju pouke, dapače, i više od toga, ona otvaraju svoje tajne. Doslovno tumačenje Svetoga pisma ne samo što nije dovoljno, nego znači i obeščašćenje; biblijske osobe, pa i same riječi, imaju dubok smisao koji treba pounutarnjiti. Na primjer, kad Mojsije spominje kakav bunar, pogrešno je pri tome zamišljati materijalni bunar, nego treba zapamtiti simbol bunara, simbol koji pripada dubokoj i gotovo nepristupačnoj znanosti (De somniis, I, 6-11). Slika je samo poziv na otkrivanje one dimenzije koju opisani oblik može samo sakriti. Nije riječ o tome da se nešto protumači, nego da se u samome sebi ozbilji, da se u najdubljem jastvu intenzivno proživi ono što određena riječ znači kad se shvati u njezinoj zbiljskoj vrijednosti. Tako se čitanje Svetog pisma može usporediti s otkrivanjem. Uvodeći Bibliju u zapadnu civilizaciju, Filon unapređuje mudrost koja je koliko židovska, toliko i grčka, a kojom će se nadahnjivati kršćanski pisci. Primjena takvog načina tumačenja dopušta da se shvate veze između Starog i Novog zavjeta, omogućuje da se u licima Starog zavjeta prepoznaju preobražene osobe Novog zavjeta. Ta alegorična metoda, bogata simbolima, čini očitom božansku pedagogiju: Bog hoće biti ljubljen i otkriven, on prebacuje mostove, on govori čovjeku i potiče ga na istraživanje samoga sebe. Otkrivanje uzeto u njegovu doslovnom smislu ne izvlači čovjeka iz njegove tmine, ono ga poništava, a samo duh kao izvor svjetlosti omogućuje pristup božanskome, pročišćena inteligencija poima na ispravnoj razini smisao simbola i alegorija. Sveto pismo ne pripada nijednom određenom vremenu, ono sadrži povijesnost, ali je i nadmašuje, i to je razlog zbog kojega kršćani svih razdoblja mogu za sebe govoriti da su Kristovi suvremenici. Biblijski događaji označavaju etape koje valja proći na putu prema Bogu. Povijest, vrijeme i prostor pobijeđeni su.

Vjeran Platonovu naučavanju, Filon ističe opreku između materijalnosti tijela i djelatnosti nousa, tj. opreku između percepcije (opažanja) osjetilima i razumnog poimanja. Bilo je vrijeme, govorio je Filon, kada duh nije imao nikakve veze s osjetilima, pa je čak bio lišen bilo kakvog odnosa s osjetilima. Tim je riječima Filon htio izraziti što u Knjizi Postanka (I, 27) piše o prvom stvaranju. Ali Bog je, želeći omogućiti čovjeku Adamu da se domogne materijalnih tijela, učinio kraj duši dodavši joj još i “drugi dio”, kome je dano ime “žena”, Eva, simbol osjetilne percepcije (De Cherubim, 60). Tako, dakle, u nekom slikovitom smislu – a Filon se više puta vraća toj temi – “žena” označava osjetilnu percepciju, a odatle proistječe i nužnost da se od nje odvojimo kako bismo se ponovo našli u prvotnom stanju duha (isto, 40). Ta osjetilna percepcija, ta Eva, strahovito je opasna. Ona iskrivljuje spoznaju, ona duh čini zarobljenikom zablude. Njezina se djelatnost može protegnuti samo na red osjetilnih stvari, njoj nedostaje moć prisvajanja nevidljive zbilje; makar se i trudila izraziti ono što prelazi njezinu moć, ona to izobličuje. Duh simboliziran u Adamu prilazi Evi, a ona ga zatim lovi kao kakvu divljač; vanjski svijet poprima tada veliku dimenziju i nameće se osjetilnim organima. Eva zatrudni, a duh ostaje smućen. Čovjek odmah postaje plijen nepostojanosti i dvojstva: i, eto, on je uznemiren i potčinjen. Pogreška prvoga čovjeka bila je, po Filonu, u tome što je prionuo uz stablo spoznaje dobra i zla. Prije toga umno je promatranje bilo prirodno i spontano, a potom čovjek postaje plijen suprotnosti, i on je podijeljen. Adam je prednost dao dijadi, a ne monadi (De somniis, II,70), zbog toga on i tone u smrt.

Po svome duhu čovjek je slika Božja i njemu je sličan, on pripada besmrtnoj prirodi; po svome tijelu on ovisi o smrtnoj prirodi i o dvojnosti. Um je čovjeku ono što je svijetu Bog, odatle pojmovi mikrokozmosa i makrokozmosa koji će kasnije zavladati. Tako je u čovjeka dvostruk lik: po svome duhu on simbolizira Logos, a po svome tijelu on je upućen na materijalni svijet. Ovdje je izvor njegove razdrtosti, njegova raskola između osjetilnoga i razumnoga, koji ga uznemirava. Njegova dvojnost proistječe iz njegove srodnosti s Bogom i njegove srodnosti sa svijetom. “Kad se duh udaljuje od viđenja Boga, uz koje bijaše i lijepo i korisno prionuti, moguće ga je usporediti s brodom na moru u času kad ga silnom snagom udaraju vjetrovi, pa se valja tamo-amo, i sva je njegova kuća i njegova domovina u uznemirenom gibanju, što je točno suprotno postojanosti duše” (De Cherubim 13). Držati se u postojanosti, stabilnosti, znači približavati se Bogu, jer je božansko nešto nepokretno, dok je sve što je stvoreno već po svojoj prirodi zavjetovano promjenama (isto 18). Čovjek može ponovo naći izgubljenu postojanost, ali prije toga mora odbaciti osjetilno, odbaciti ono po čemu je srodan s tijelom; treba da shvati da sve pripada Bogu, da ništa ne smije posjedovati za samoga sebe, jer ništa i nije njegovo vlastito dobro. Vanjska osjetila, koja Filon uspoređuje s nerazumnim krdima, samo su prilika za nastajanje zabluda; ako se čovjek oslobodi osjetila, on će naći spoznaju oslobođenu oholosti i tašte uobraženosti; i, napokon, neka ostavi svoju Evu.

I zato žena – takvo ćemo tumačenje otkriti u mnogim drugim tekstovima, pogotovo u Evanđelju po Tomi – služi kao točno određeni znak, lišen svakog odnosa sa ženskošću shvaćenom biološki. To tumačenje – koje nalazimo, na primjer, i u Bernarda iz Clairvauxa – zaboravit će pustinjski oci i mnogi drugi asketi i mistici srednjega vijeka. U brojnim raspravama i vjerskim pravilnicima (statutima) samostanskih redova Eva je znak za ženu; u još dubljem smislu, kod Filona, Eva se nalazi u samom čovjeku: svaki čovjek je i Adam i Eva, on je istodobno i jedno i drugo, duh i osjetilna percepcija (opažaj). Taj osjetilni opažaj može i prestati biti zamka koja će duh zapletati u svoje uzice; kad se duša sjedini s Bogom, nered prestaje, uspostavlja se novi red. Filon je govorio da čovjek, ako od djevice učini ženu time što se s njom sjedini, i “kad Bog počinje da se druži s dušom, pa od onog što je prije bila žena on ponovo učini djevicu”, on u njoj uništava sve što ju je učinilo ženstvenom (isto, 50). Nije riječ o tome da se odbace vanjska osjetila, da se čovjek njih odrekne, nego da s njima postupa kao s nečim stranim, kako bi, što se njih tiče, mogao postići savršenu slobodu.

Spoznaja samoga sebe, svog Adama i svoje Eve, baca jasno svjetlo na ništavnost ljudskog stvorenja. Spoznavši samoga sebe, čovjek pada u očaj nad samim sobom, a taj ga očaj vodi k “Onome koji jest” (De somniis, I, 60). Svaki put prema Bogu iziskuje, po Filonu, da čovjek najprije upozna samoga sebe. Odatle i njegov savjet: “U svako vrijeme spoznavaj samoga sebe, kao što je i Mojsije više puta poučavao, govoreći: ‘Pazi na samoga sebe’ (De migratione Abrahami, 8).” Čovjek tako uči “da je Bog” i da mora odbaciti prolazna dobra. On više ne prebiva u organima osjetilnosti, on “samo nastava unutarnjost svoga ja” (isto, 195). Kad su osjetila usmjerena prema nevidljivome, ona poprimaju novu oštrinu. Ljudi udubljeni u razmišljanje “zatvaraju oči i začepljuju uši, odbacuju impulse drugih osjetila” (isto, 191), oni izabiru samoću i tminu, tako da oči njihovih duša ne dođu u opasnost da ih kao koprenom zastru osjetilni dojmovi. Duša je, zna se, dom Božji, pa se dolikuje čuvati ga kako bi bio dostojno mjesto. “Da li dom od kamena ili od drva? Šutnja. I sama puka činjenica da se govori pravo je oskvrnuće… Samo je jedan dom dostojan njega, duša koja živi prema njegovoj volji” (De Cherubim, 100). Filon daje savjete o tome kako će se sagraditi takav dom. Vrline su u dnu temelja, ispravne djelatnosti jednako su tako nužne kao što su stablu nužni korijeni. Asket se mora usmjeriti na dobro, na proučavanja koja su ukras duše. Gramatika služi kao vodič, geometrija unosi u dušu ritam, a retorika daje točan smisao izrazima, dajući jeziku i glasu potrebnu pravilnost. Dok gradi svoj dom, čovjek mora znati da sve pripada Bogu po pravu vlasništva i da on čovjek, prima samo predujam. Naziv “sluga Božji” jedina je njegova slava, on je “dragocjeniji od slobode, od bogatstva, moći… Čovjek je gost prolaznosti, on je stranac” (De Cherubim, 102-107, 121).

Poznavanje Boga izvor je sreće. Postizanju sreće prethodi želja, a ona proistječe iz žarke ljubavi koja traži da spozna ono što ljubi. Razumno umovanje nije sposobno obuhvatiti, samo intuicija – neka vrsta proricanja – zahvaća ono što izmiče razumu. Bijeda ljudskih sposobnosti… ne dopušta da se spozna Bog. Samo on zna samoga sebe. Da bi se on mogao spoznati, trebalo bi postati Bog. U svom najvišem dometu intuicija postiže viziju, nepostojanu po svojoj biti, te zato on ne može uspostaviti neko stanje. Zbog svoje slabosti i nemoći, čovjek može “spoznavati” samo fragmentarno, a i takva spoznaja kratkotrajna je; probijaju je bljeskovi shvaćanja i dubokog poimanja, a kad ti bljeskovi prođu, spoznaja se vraća na svoje uobičajeno sljepilo. Filon se ovdje poziva na Knjigu Izlaska (33,18-28): Mojsije moli Boga da mu se ukaže. Gospodin odgovori da će ispred njega proći u svemu svome sjaju, ali da lica njegova ne može vidjeti; Bog će ostati nevidljiv, svojom će ga rukom zakloniti, i Mojsije će s leđa gledati njegovu slavu. Tako će mistik Mojsije promatrati Boga bez posrednika, ali ipak mu neće moći gledati u lice, tj. shvatiti njegovu bit. Bog je nevidljiv, sinajska tmina omogućuje Mojsiju da bude svjestan Božje nevidljivosti; Bog je ovdje, ali nije viđen. Na svome putu duša shvaća da joj je prijeko potrebno proći kroz tminu s razloga transcendentnosti Božje biti. Spoznavanje Boga zbiva se na tom prolazu kroz tminu, u tom traganju kojemu nikad nema kraja. H.A. Wolfson je nepobitno dokazao da nauk crkvenih otaca o neshvatljivosti božanske biti potječe od Filona.

Intuicija napreduje utoliko ukoliko se čovjek, usavršavajući se, sve više približava Bogu. “Oko za misli” postaje sve oštrije jer se očišćuje od osjetilnog svijeta; “oko duše” okreće se od mračnog svijeta i otvara se svijetu razumijevanja, a od njega prelazi zatim na duboko razmišljanje o onome koji je začetnik svega. Zacijelo, duša srlja u opasnost da bude zatočenica svojih zabluda, ona u slici može gledati savršen uzorak, poput onoga koji bi sliku sunca zamijenio samim suncem (Quaestiones in Gen., III, 34). Svedena na vlastite granice, duša nije podobna da primi svjetlo, pa joj ono ostaje nešto strano; ako ga i primi, to će svjetlo modelirati dušu u njezinoj totalnosti; ako duša i dođe do istinskog svjetla, neće moći održati sav njegov sjaj. Međutim, ona ga pokušava zadržati u posjedu, što ovisi o sposobnosti koju će razviti duša. Tako duša mudraca postaje mjesto Božje, “boravište Božje”, ona je “Božji nosilac” (isto IV, 47). Iz takvih misli rađa se tema o pustinji, draga Filonu, simbolizirana u dugom putovanju Židova prema Obećanoj zemlji. Bog proglašava svoj zakon u “dubini pustinje”, daleko od gradova punih svakojakih smutnja i zala (De sacrificiic Abelis et Caini, 50). Onaj tko traži Boga mora oponašati ne samo Abrahama, nego i Mojsija koji u pustinju vodi stada svoga tasta. “Oni koji traže Boga i čeznu za tim da ga nađu ljube samoću” (De migratione Abrahami, 85. i d.), koja je prijeko potrebna dubokom razmišljanju.

Ulaženje u Boga bit će označeno “sabatom”, jer samo Bog počiva (De Fuga, 174). Taj izraz ne znači nerad, nego postojan, stalan rad oslobođen patnja. Zvijezde, kaže Filon, u kretanju su i u tom smislu one trpe, godišnja doba svjedoče o vlastitom mijenjanju i o svom umoru (De Cherubim, 88). Ono što je podvrgnuto promjeni – drugim riječima, sve stvoreno – na svoj način podnosi krajnju zamorenost koja leži na stvorenju.

Izbjegavanje te težine zemaljskoga čin je kontemplativnog života, onoga koji ljudima koji se ne mire s podjelom između svijeta i Boga omogućuje da se odaju samo služenju božanskom. Takav je život terapeuta, tih samotnika o kojima s udivljenjem govori Filon u djelu De vita contemplativa i koje on ponekad spominje i u drugim svojim djelima, ne navodeći im izričito imena. Te riječi u nama neminovno bude analogiju sa životom kršćanskih samostanaca, pogotovo s redom karmelićana, osnovanim u 9. st. Terapeuti njeguju i liječe strasti, oni žive daleko od gradova, sasvim posvećeni molitvi, proučavanju i razmišljanju. Asketi su, hrane se ponajviše kruhom i solju, žive, povučeni od svijeta, potpuno osamljeni (De vita contemplativa, 73). Oni sami grade svoje kuće, sa dvije ili tri prostorije, u jednoj mole, u drugoj jedu, a treća im služi za odmor; oblače se u bijelu odjeću.

U prvim recima djela De migratione Abrahami Filon citira zapovijed koju je Bog uputio Abrahamu: “Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati” (Post 12,1). Ostavljanje se, kaže Filon, očituje u tri sfere: u zemlji koja simbolizira tijelo, zavičaju koji je simbol osjeta, domu očinskome kao znaku za intelekt i njegova očitovanja upotrebom glasova i riječi. Ostaviti tijelo, osjetilnost i um – to iziskuje od čovjeka da svemu tome bude stranac kako bi uživao život blaženstva. Čovjek vođen ljubavlju za bezvremeno neće se vezati uz osjetilno i uz smrtno, on želi “otići u istinski očinsku zemlju, u zemlju posvećene Riječi” (De migratione Abrahami 28). Bog se voli raskošno davati onome tko se kreće k njemu, i zato on njemu izjavljuje: “Bit ću s tobom” (isto 30). Prema vjernima Božja je milost uvijek obilata i potpuna. Dozivajući u sjećanje proroke, Filon govori da su to “ljudi vizija”, mudrac je vidovnjak (isto 38), a mudrost je gledanje. Kad spominje ta unutarnja osjetila, Filon govori o “sadržajima uha koji najjače zrače i svojim su svjetlom najprozirniji”; asket vidi ono što je prethodno čuo; zamjenjuje slušanje za viđenjem (isto).

Značajna je gorljivost što je Filon pokazuje za život terapeuta, a svjedoči o njegovu temperamentu i o njegovim ukusima i sklonostima. Razdiran između kontemplativnog i aktivnog života, Filon se s nostalgijom sjeća sretnog života kojim je mogao živjeti u samoći prije nego što je na sebe preuzeo teret političkih poslova. Na istu crtu nesavladive nostalgije naići ćemo kasnije kod Grgura iz Nazijanca. Filon govori i o esenima, čiji je način života utjecao na samostanstvo, pogotovo na pahomijsko (Pahomije) samostanstvo. Kao i terapeuti, i eseni bježe iz gradova jer nered u njima može biti opasan za njihove duše. Oni koji traže božansko pripadaju onoj “narijetko posijanoj rasi Božjih prijatelja” (De migratione Abrahami, 63), oni ostavljaju ono što propada za ljubav onoga što je postojano. Od terapeuta Filon uporno zahtijeva odricanje, oni moraju ostaviti svoja dobra i odbaciti sve što posjeduju. Oni odlaze i ne vraćaju se, jer mudrac “nema ni kuće, ni rodbine, a nema ni domovine” (De vita contemplativa, 18). Odlazeći iz svoga zavičaja, oni odabiru put mudrosti; svako “odvajanje obavezuje na koračanje u prazno” (De preamiis, 17-19), kako bi čovjek mogao posve pripadati Bogu. Kontemplativac nije podijeljen čovjek, one ne dopušta – što čini i Josip – da bude “vučen u raznim smjerovima”, vezan uz različite ciljeve egzistencije (De somniis, II, 11). On prevladava privlačnost mnoštva strasti, pa je jedinstvo koje on ostvaruje između vanjskog i unutarnjeg života u njemu samome. Svakako, to je jedinstvo nužno da bi se čovjek mogao posvetiti Jedinome (De migratione Abrahami, 61-62). Upravo zbog toga jedinstva terapeut se odriče braka, jer on tako ponovo nalazi Adamovo stanje prije nego što je stvorena Eva. S tim u vezi A. Guillaumont primjećuje da se pod Simahom (m o n a c o z ) govori o Adamu prije stvaranja Eve. Filon podrobno govori o tome da praoci Zemlje “nisu smrtni, nego besmrtni, da su duša koju ljubi Bog-dječak”, a Otac sije u njih zrake razumijevanja pomoću kojih bi oni mogli razmatrati pouke mudrosti i o njima razmišljati (De vita contemplativa, 68). Da bi se moglo prihvatiti božansko sjeme, duša mora biti “preobražena u čistu djevicu” (De exsecrationibus, 158-160). Temu o “duhovnom braku” Filon naširoko opisuje u djelu De Cherubim (45-52), odakle će ta tema prijeći u duhovni život kršćanskih mistika. Filon, Židov, neće se znati oprijeti braku, njegova je misao u tom pogledu sasvim formalna, prijatelj mudrosti, naime, mora se odreći tjelesnih užitaka, putene plodnosti, kako bi se mogao posvetiti duhovnoj plodnosti. Bog zapodijeva razgovor sa Sarom tek pošto ona odbaci svoju ulogu žene, tako da je “ponovo našla svoj položaj djevice”. Duhovno se djevičanstvo, dakle, može steći čak i onda kada fizičkom djevičanstvu nešto nedostaje. U vezi s tim A. Guillaumont primjećuje kako nije rečeno da je Sara “upoznala” svoga muža; u Svetom pismu više je žena začelo bez čovjekove pomoći. Uostalom, ne zaboravimo simboličnost biblijskih osoba što ih je nanizao Filon. Svako lice, svaki događaj odgovara nekom unutarnjem stanju.

Filon je mistik, on po svojim doživljajima poznaje sjedinjene s Bogom, on poznaje i plodnost duše. On spominje bogatstvo onoga što osvaja dušu, govori o mislima koje obitavaju u duši, a dolaze iz nevidljivoga, “što ide dotle da sam bio svećenik pod moćnim utjecajem božanstva i da više nisam nizašto znao, ni za mjesto, ni za prisutnost nekog drugog, ni za svoju osobu, ni za ono što bijaše rečeno ili napisano” (De migratione Abrahami 35). Filon govori o uživanju u svjetlosti, o viziji koja niče, o prozirnoj jasnoći, o trijeznom pijanstvu. Kada duša prodire u Dobro, sva se gorčina u njoj mijenja i prelazi u blagost, o kojoj će kasnije govoriti Grgur iz Nise i Bernard iz Clairvauxa.

U mistika Filona nema nikakva pesimizma što se tiče materije; kada tvrdi da duhovnu prirodu ne mogu dohvatiti osjetila (De Cherubim, 97), on time želi istaknuti njihovo siromaštvo i potrebu bijega iz njihove zamke. Vjeran stoičkoj doktrini po kojoj nijedna duša nije potpuno lišena klica vrline, svako biće u samome sebi ima sjeme koje dolazi od Oca, tvorca toga sjemena. Isprazne želje mogu učiniti da čovjek zaluta, i ponekad slava Božja propada. Ako i jest istina da je u svim ljudima božanska moć, ipak samo “posvećeni u misterije, kojima su uši očišćene” primaju u svojim dušama, kao dar, shvaćanje, poimanje koje moraju zadržati kao tajnu (De Cherubim, 48); širiti te tajne, prenositi ih onima koji nisu čisti, temeljita je pogreška, jer se za udubljivanje u razmišljanje, za kontemplaciju, iziskuje čistoća.

Velike mističke teme kako ih je prikazao Filon prihvatit će kršćanski pisci. Neprijeporan je, krajem 4. st., utjecaj Filonove mistike na grčke i latinske crkvene oce; teškoća je u tome što ne znamo jesu li dodiri s Filonovom mišlju uspostavljeni izravno ili posredno. U tom pogledu Origenova je uloga osobito važna. Oni koje nadahnjuje Filon rado se s njime upuštaju u raspre, i dok ga Bazilije odlučno napada, Grgur iz Nise s naklonošću navodi njegove misli. Kritike upućene židovskom piscu, što su ih iznijeli kršćani, ni u kojem pogledu ne krnje Filonovu doktrinu, koja je svojom dubinom zacijelo morala odjeknuti u mističkim dušama.

Pounutarnjenje Svetoga pisma, riječi posvećene terapeutima i esenima, izlaganja o kontemplativnom životu, o samoći, ponovo osvojenom djevičanstvu, o pustinji gdje govori Bog – ne ulazeći pritom u borbu sa zlim duhovima, napasnicima, kao u slučaju Sv. Antuna (Velikog) – o hesychia (različitoj od apatheia), svi ti pojmovi učinit će od Filona ako ne uzor, a onda, svakako, primjer koji se može slijediti. Zahvaljujući Kapadočanima, mistici će poći putovima što ih je utrla aleksandrijska filozofija. U tradiciju samostanaca ući će Filonova teorija o sluhu i vidu, o viđenju (viziji) u samoći i kontemplaciji. Znamenitu Plotinovu izreku “sam bježati prema samome” razložio je Filon, taj kontemplativac u kome se sastaju i preklapaju velike grčke i židovske tradicije. Zbog toga on s punim pravom zaslužuje nadimak “prvog oca crkve”, kao se izrazio Michel Amelineau.