"U posljednjoj velikoj epohi ljudske povijesti, ljudi na Zapadu u potpunosti su zaboravili da nije dovoljno poznavati tajne fizike, matematike i kemije, te posve suprotno, prvi objekt čovjekova izučavanja trebao bi biti sam čovjek, otkrivač svih tih tajni.

Dok je njegova pozornost bila usmjerena na stvari izvan njega, on je zanemario gledati unutra i postaviti pitanje "Tko sam ja?

Ovaj propust je imao ozbiljne posljedice: dok se tehnološki razvoj sve više usavršavao, sam čovjek postajao je sve više i više nesavršenijim. 

Istovremeno dok je tehnologija poboljšavala čovjekov komfor, njegova duša je tonula sve dublje i dublje u nezadovoljstvo i bijedu.

Osoba koja je sebe izgubila izgara nemirom, a rezultat unutarnjeg nezadovoljstva, tragedije u čovjeku, uvijek je rat, razaranje, kozmičke katastrofe.

Čovječanstvo uranja u bijedu iz istog razloga kao što i čovjek koji traži sreću izvan sebe, umjesto na jednom jedinom mjestu gdje je može naći, unutar sebe!

Patnja se čini da raste i buja, i konačno nas prisiljava da skrenemo našu pozornost od stvari prema čovjeku koji pati - sebi! 

Prije ili kasnije moramo naučiti da je pravi razlog naše patnje naš nemjerljivi nedostatak samorazumijevanja i samokontrole.

Čovjek jednostavno ne poznaje vlastitu dušu i načela i sile na djelu duboko u njemu.

On ne zna izvor svojih misli ili svojih želja, te tako prikovan ovim nepoznavanjem vlastitog bića, ne može kontrolirati ni sebe niti svoju sudbinu.

Na isti način na koji slijepo slijedi svoje životinjske instinkte i porive, tako ga sudbina baca tamo-amo poput broda bez kormila u oluji.

S druge pak strane, kad netko nauči prepoznati različite razine odvijanja života unutar sebe samoga, i nauči sebe kontrolirati, onda je u stanju kontrolirati i svoju sudbinu. 

Silu, koja upravlja našom sudbinom, čovjek nije stvorio za patnju, već za sreću. 

Samo sljepoća ga gura u patnju. "

Elisabeth HAICH