Ekologija: lijek suvremenog svijeta?

 

U postindustrijskoj etapi zapadne civilizacije, sve više vlada mišljenje da je tzv. ekološka svijest presudna za daljnji razvoj civilizacije i neophodna za održanje čovjekovog života na planetu.

Pojam ekologija postaje pravilo ponašanja pogotovo u gradskim sredinama.

Kroz odgoj i obrazovanje, medije masovne komunikacije, potiče se novi, ekološki pristup kao zahtjev kulture življenja danas.

Na prvi pogled u tome nema ničeg lošeg.

Međutim, kroz ekologiju se običnom čovjeku nameće previše isključivosti i utopije.

Ona postaje čudesan lijek za bolesti suvremenog svijeta.

To može biti klica nove ideologije koja ima namjeru očišćenja od svega što “zagađuje”.

Zloupotreba i isključivost mogu ekologiju učiniti lijekom gorim od bolesti.

Rušenjem berlinskog zida označen je poraz primijenjene ideologije komunizma koji je početkom prošlog stoljeća nudio svoje utopijsko rješenje, kao lijek za sve socijalne bolesti i nepravde.

S druge strane nacizam se također negativno iskazao svojim “čišćenjem” i pokušajem svog načina rješavanja problema.

Nakon ovih dviju velikih ideologija dvadesetog stoljeća, moderni svijet uvodi pojmove antirasizam i humanizam kao pravila moderne civilizacije.

To je, na žalost, bilo uglavnom deklarativno, dok u stvarnosti u najrazvijenijim zemljama Zapada jača ksenofobija i rasistička misao, a humanizam postaje način izražavanja milosrđa i društvene solidarnosti kroz humanitarnu pomoć, često puta u hrani i lijekovima s isteklim rokom trajanja.

Uz antirasizam i humanizam, pojmove koji u svojim različitim oblicima služe kao isprika onima koji sprovode njihova suprotna značenja, javila se ekologija kao pojam koji se od samog početka masovne uporabe krivo interpretira.

Naime, u modernom svijetu ekologija se rodila kao biološka disciplina.

Danas je interdisciplinarna znanost koja proučava međusobni odnos živih bića i njihovu interakciju s okolišem.

 Ona govori o cjelovitom poimanju prirode i njenih živih bića.

Ekologija uvodi pojam jedinstva života koji se manifestira u malom i velikom, ekosustavu i biosferi.

To je globalni moderno-znanstveni pojam života, što je u stvari suvremena verzija onoga o čemu su sve civilizacije i kulture na svoj način govorile.

Dakle, ekologija u okviru svog globalnog promatranja prirode, proučava odnose živih bića i prirodne zakonitosti.

Glavni problem kojeg ona postavlja nije problem zagađenja, nego tih odnosa unutar i prema prirodi.

Zbog toga, saniranje zagađenja i očuvanje okoliša nisu primarno pitanje ekologije, nego znanstvene discipline koja se naziva zaštita prirode.

Shvaćanje ekologije kao čišćenje od zagađenosti koju je čovjek prouzročio tijekom ovog stoljeća, iskrivljena je interpretacija ekologije.

Takvo njeno prikazivanje u javnosti ima za cilj zamagljivanje viđenja pravog problema koji je vezan uz uzrok zagađenja, a ne saniranje već zagađenog.

Javnosti nije dovoljno poznato da upravo oni koji najviše zagađuju drže u svojim rukama medije masovne komunikacije i većinu ekoloških pokreta i organizacija u svijetu.

Oni ih financiraju i na taj način kontroliraju.

Osim malobrojnih časnih izuzetaka koji nemaju dovoljno sredstava za sprovođenje svojih ekoloških projekata, sva ostala svjetska ekologija je više ili manje instrument za ostvarenje gospodarskih i političkih ciljeva najvećih svjetskih zagađivača.

Oni ne žele zaštititi prirodu, već nastoje boljim mehanizmima zaštititi svoje interese.

Ono što je nakon Drugog svjetskog rata učinjeno s antirasizmom i humanizmom sada se čini s ekologijom.

Vratimo se na temeljni zadatak ekologije kao znanosti, odnosno njeno cjelovito poimanje prirode.

 Ovdje također nailazimo na niz problema jer je upravo ekologija kao interdisciplinarna znanost promijenila pozitivističku sliku prirode i otkrila prirodne zakone i principe koji su u suprotnosti s temeljnim hipotezama pozitivne znanosti.

Ona to čini brisanjem oštre granice između živog i neživog, svojim zaključcima animira (oživljava) prirodu kao cjelinu i pojam života promatra od općeg prema pojedinačnom …

Za jasnije uočavanje biti problema koje znanstvena ekologija uvodi, potrebno se osvrnuti na prošlost naše zapadne kulture i neke njene uporišne točke.

U srednjem se vijeku slika svijeta temeljila na tri osnovna pojma: bog, čovjek, priroda.

Krajem srednjeg vijeka kršćanska teologija je isključivala prirodu kao subjekt, tj. kao onu koja posjeduje dušu.

Dakle, moderno shvaćanje prirode kao objekta u stvari je prekarakterizirano, židovsko-kršćansko nasljeđe.

Od perioda renesanse nastali modernizam isključuje Boga kao subjekt i čovjeka čini jedinim priznatim subjektom, središtem prema kojem se prosuđuju svi ostali pojmovi.

U tako postavljenoj predodžbi svijeta gdje su priroda i Bog objekti, rađa se pozitivizam, tj. moderna znanost.

Današnji radikalni i romantični ekolozi stavljaju u središte, umjesto prirode, čovjeka i njihova predodžba o svijetu više nije ona iz modernizma.

Međutim, privilegirajući prirodu, oni se služe istom logikom isključivosti kao i njihovi prethodnici i postavljaju podjednako ograničavajući sustav vrijednosti.

U nepunih tisuću godina povijesti, europski čovjek je prvo u ime Boga, a zatim u ime čovjeka, počinio užasne zločine.

Upravo zato, današnje postavljanje prirode nad pojmovima Boga i čovjeka može biti podjednako pogubno u svojoj isključivosti.

Dobro je da pojam prirode zadobije svoje davno izgubljeno i zasluženo mjesto, ali njegova samodovoljnost u odnosu na pojmove Boga i čovjeka, bila bi utopija.

Isto tako, današnje potenciranje nove, ekološke slike o prirodi, a pritom zadržavanje stare egocentrične slike čovjeka i materijalističko negiranje Boga, stvara plodno tlo za nicanje nove ideologije.

U tome leži opasnost današnjeg sakraliziranja prirode nakon perioda potpunog omaložavanja nje same.

Sve što uočavamo u prirodi ne znači da je ujedno i dobro za čovjeka.

Mi jesmo prirodna, ali i kulturna bića.

Ne može se život čovjeka, pod isprikom prirodnosti, svesti na ponašanje životinje.

Između ostalog, prirodni tok stvari vodi trošenju, raspadanju, silini, divljem i ne-ljudskom.

Animalno je prirodno, ali nije uzor ljudskosti. Iako biološki ima tijelo sisavca, čovjek nije životinja.

Apsurdno je da civilizirani čovjek s jedne strane omaložava viđenje svijeta koje su imala tradicionalna “primitivna” društva, dok on sam više puta mijenja svoje viđenje istog, pri čemu svaki puta negira prethodno.

Danas znamo da stari Egipćani, na primjer, prirodu nisu smatrali savršenom.

Govorili su da ništa nije stečeno jednom za svagda i da je potrebno svakog dana, po cijeni napora karakterističnog za čovjeka, “raditi na obnavljanju Sunca”.

Za njih priroda nije bila samo materijalna.

Ona je i energija.

Naseljena je duhovnim entitetima koji joj daju dušu.

Ipak, to ne znači da zato što priroda ima dušu, čovjek joj se treba potpuno podvrgnuti.

Američki Indijanac se ne srami i ne osjeća se krivim što lovi, obara neko stablo, što koristi prirodu da bi zadovoljio svoje potrebe.

Prema njegovom shvaćanju i vrednovanju prirode, on s njom stvara kontakt duhovnog tipa.

On poštuje biljku i životinju koje će upotrijebiti i s njima uspostavlja odnos koji mu osigurava stanje odgovornog dostojanstva.

On im objašnjava zašto će ih upotrijebiti, kako će one poslužiti nečemu drugom osim sebi samima.

 Na taj način plodovi prirode bivaju transcendentirani i stječu kvalitativnu dimenziju koja ih čini dostojnim poštovanja i učinit će od njih nešto više od obična drveta ili mesa.

U tome ne postoji odnos prinude, nego osjećaj veze i suradnje s prirodom.

U najstarijim obredima, prilikom lova se istodobno vršio ratnički obred za posvajanje životinje koju se htjelo ubiti i obred za kontaktiranje kolektivnog duha skupine životinja kojem je ona pripadala.

Takvim odnosom lovac je smanjujući veličinu stada, svjesno podupirao njegovu plodnost i rast.

On nije narušavao ravnotežu prirode, nego je aktivno sudjelovao u njenom održavanju i razvoju.

Većina tradicionalnih naroda nikada nije mislila da je sve božansko ili sveto u prirodi.

Stablo, životinja, planina, smatrani su predstavnikom, tj. inkarnacijom identiteta cjeline i prijenosnici su svetog zato što postaju nositelji nečeg drugog osim samog sebe, onoga što nadilazi njih i neposrednu materijalnu funkciju.

Tradicionalni se čovjek bez ikakvog ustručavanja upuštao u korištenje prirode, zato što je to činio kao aktivan i odgovoran sudionik nje same.

Kad je, na primjer, konstruirao neki grad, gradio je suženi model univerzuma poštujući prirodne zakonitosti i tako uspostavljao skladnu vezu između pojedinačnog i globalnog.

Ta veza nije bila samo s manifestacijama prirode, nego još dublja, s različitim faktorima koji mu omogućuju život: svjetlom, okretanjem oko Sunca, odnosom s onim što se događa na Nebu, a manifestira se na Zemlji.

Moderni čovjek prvo treba riješiti pitanje isključivosti u shvaćanju prirode.

On s jedne strane ima sliku humanizirane prirode u službi ljudskog bića i sliku prirode džungle, divljine u službi nje same s druge strane.

On mora pomiriti te dvije krajnosti.

Povratak prirodnom, gdje se stečenom (kulturnom) jednostrano suprotstavlja urođeno (prirodno), vodi divljaštvu.

Nasuprot tome, urođenom jednostrano suprotstaviti stečeno, odvaja nas od korijena prirodnosti u nama.

Čovjek je plod osvješćivanja i odnosa koji je gradio tijekom milijuna godina između urođenog i stečenog u kojemu je prirodni tok oplemenjivan kulturom.

Priroda i kultura ne smiju se suprotstavljati.

Njihova međusobna veza omogućuje razvitak čovjeka.

Ekologija nam može pomoći da ponovo pronađemo tu vezu i uspostavimo sklad između naše duhovnosti, ljudskog i prirode.

PORUKA INDIJANSKOG POGLAVICE BIJELOM ČOVJEKU

Kako se može kupiti ili prodati nebo i toplina zemlje?

Takvo što sasvim nam je strano.

Mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, pa kako da ih prodajemo?!

Svaki je dio ove zemlje svet mome narodu.

Svaka blistava borova iglica, svako zrnce pijeska na riječnom sprudu, svaka maglica u tami šume, svaka najsitnija buba sveti su u mislima i u životu moga naroda.

Sokovi što kolaju drvećem nose sjećanje na crvenog čovjeka.

Kad bijeli čovjek ode u šetnju među zvijezde, zaboravlja zemlju koja mu je podarila život.

Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju svoju prelijepu zemlju jer ona je njihova mati.

Mi smo dio zemlje i ona je dio nas.

 Mirisave trave naše su sestre jelen, konj, veliki orao, braća su nam.

 Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplo ponijevo tijelo i čovjek – jedna su obitelj.

Kad Veliki poglavica iz Washingtona pošalje svoj glas da želi kupiti našu zemlju, traži od nas previše.

Veliki poglavica poručuje da će nam pronaći mjesto na kojem ćemo moći lijepo živjeti.

On će nam biti otac, mi njemu djeca.

Razmotrit ćemo tu ponudu, ali to neće biti lako.

Jer ova je zemlja nama sveta.

Ova blistava voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka.

Prodamo li vam ovu zemlju, morate se sjetiti da je ova voda sveta, morate reći svojoj djeci da je sveta i da svaki odraz u bistrom jezeru kazuje događaje i uspomene iz života moga naroda.

Žubor vode glas je oca moga oca.

 Rijeke su naša braća, utažuju nam žeđ.

Rijeke nose naše kanue, hrane našu djecu.

Prodamo li vam ovu zemlju, morate se sjetiti i učiti svoju djecu da su rijeke naša i vaša braća.

Rijekama morate pružiti dobrotu kakvu biste bratu pružili.

Mi znamo da nas bijeli čovjek ne razumije.

Njemu je jedan dio zemlje isti kao i bilo koji drugi.

On je stranac što dolazi noću i uzima od zemlje sve što mu treba.

Zemlja mu nije brat već neprijatelj i kada je pokori, on kreće dalje.

Za sobom ostavlja grobove svojih otaca ne mareći mnogo zbog toga.

 Oduzima zemlju svojoj djeci i nije ga briga.

Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa ostaju zaboravljeni.

 Prema majci-zemlji i bratu-nebu odnosi se kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati ili prodati poput stoke ili sjajnog nakita.

 Njegova će pohlepa uništiti zemlju i ostaviti za sobom samo pustoš.

Ne znam.

Naš se način života razlikuje od vašega.

Izgled vaših gradova bol je za oči crvenom čovjeku.

Možda je to zato što je crveni čovjek divlji i što ne razumije.

U gradovima bijelog čovjeka nema mirnog kutka.

Nema mjesta na kojem bi se osluškivalo otvaranje lišća u proljeće ili drhtaj krilca mušice.

 Možda zato što sam divlji naprosto ne shvaćam.

Buka mi vrijeđa uši.

Što li vrijedi život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari?

Ja sam crveni čovjek i ne razumijem mnogo…

Indijanac voli meki zvuk vjetra što se poigrava površinom močvare i miris povjetarca osvježen podnevnom kišom ili borovinom.

Zrak je najveće blago crvenog čovjeka.

Sve živo dijeli isti dah – životinja, drvo, čovjek.

Svima je taj dah potreban.

Bijeli čovjek kao da ne opaža zrak koji udiše.

Poput čovjeka koji polako umire, on je otupio na smrad.

Prodamo li vam svoju zemlju, morate se sjetiti da je zrak dragocjen i da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji održava.

Vjetar što je mome djedu dao prvi dah, prihvatit će i njegov posljedni uzdah.

Ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto na koje će i bijeli čovjek moći doći da udahne vjetar zaslađen mirisom poljskog cvijeća.

Razmotrit ćemo vašu ponudu da kupite zemlju.

Odlučimo li pristati, zahtijevat ću da ispunite ovaj uvjet: prema životinjama ovog kraja bijeli se čovjek mora ophoditi kao prema svojoj braći.

Divlji sam i ne razumijem drugačiji život.

Vidio sam po prerijama na tisuće bizona koje je bijeli čovjek ostavio, ustrijelivši ih iz jurećeg vlaka.

 Divljak sam i ne razumijem kako željezni konj iz kojeg suklja dim može biti važniji od bizona kojeg mi ubijamo samo da bismo preživjeli.

Što je čovjek bez životinja?

Kad bi životinje nestale, čovjek bi umro od velike usamljenosti duha.

 Što god zadesi životinje, ubrzo snađe i čovjeka.

Sve je na svijetu povezano.

Morate naučiti svoju djecu da je zemlja pod njihovim nogama pepeo naših djedova.

Da bi poštivali zemlju, reći ćete im da smo sa zemljom u srodstvu.

Morat ćete učiti svoju djecu isto što i mi učimo svoju – da je zemlja naša mati.

Što snađe zemlju, snađe i njenu djecu.

Pljuje li čovjek na zemlju, pljuje na sebe sama.

Zemlja ne pripada čovjeku.

Čovjek pripada zemlji.

Mi to dobro znamo.

Sve je u međusobnoj vezi, poput obitelji sjedinjene krvlju.

Sve je povezano.

Čovjek ne tka tkivo života, on je samo vlakno u njemu.

Što čini tkanju, čini i sebi samome.

Čak ni bijeli čovjek, čiji Bog kroči i govori s njime kao prijatelj s prijateljem, neće izbjeći zajedničkoj sudbini.

Možda smo, na kraju, ipak braća.

 Vidjet ćemo.

Jedno znamo zasigurno, a to će i bijeli čovjek jednom morati shvatiti: naš Bog je isti Bog.

Možda mislite da i njega možete posjedovati, kao što se spremate uzeti cijelu našu zemlju, ali ne, njega ne možete posjedovati.

On je Bog ljudi i njegova je milost jednaka za crvenog i za bijelog čovjeka.

Ova je zemlja njemu sve i oskvrnuti je, isto je što i prezreti njenog stvoritelja.

Bijelih će ljudi nestati možda čak i prije nego ostalih plemena.

Prljajte samo svoj ležaj i jedne ćete se noći ugušiti u vlastitom smeću.

U svome ćete nestajanju plamtjeti u ognju Boga koji vas je doveo ovamo i nekom neobjašnjivom nakanom dao vam vlast nad ovom zemljom i nad crvenim čovjekom.

Takva se sudbina nama čini smiješnom.

Ne razumijemo zašto se ubijaju bizoni, zašto se krote divlji konji, zašto je u dubini šume toliko ljudskog vonja, zašto je pogled na zelene brežuljke rasječen žicama što govore?

Gdje su guštici?

Nema ih više.

Gdje je orao?

Otišao.

 

Istinskom življenju je kraj.

Počinje borba za opstanak.

Ovo je pismo godine 1854. indijanski poglavica Seattle uputio Predsjedniku SAD kao odgovor na ponudu da država od Indijanaca kupi njihovu zemlju i za uzvrat im ponudi rezervat.

Andrija Jončić
Iz: časopisa Nova Akropola, broj 6