Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član sydrah

Upisao:

sydrah

OBJAVLJENO:

PROČITANO

1221

PUTA

OD 14.01.2018.

Dvije čuvaju mozak, a tri smanjuju grudi

Dvije čuvaju mozak, a tri smanjuju grudi
Jedna šalica kave snižava krvni tlak, dvije šalice čuvaju mozak od demencije, a šest šalica smanjuje rizik od pojave raka kože. To su dobre vijesti o kavi. Ali, postoje i neke manje privlačne.

                                                          Prava dilema

                     Dvije čuvaju mozak, a tri smanjuju grudi

 Jedna šalica kave snižava krvni tlak, dvije šalice čuvaju mozak od demencije, a šest šalica smanjuje rizik od pojave raka kože. To su dobre vijesti o kavi. Ali, postoje i neke manje privlačne.

Prošli tjedan objavljena je i švedska studija u kojoj se tvrdi da žene koje piju pet šalica kave ili više na dan smanjuju rizik od pojave agresivnog oblika raka dojke.

Međutim druga istraživanja pokazuju da velike količine kofeina mogu biti štetne za
zdravlje. Koliko bismo onda trebali popiti kave na dan?



Jedna šalica

Za

Pijete li kavu bez vode - kofein umara i uspavljuje.

Pijete li samo jednu šalicu kave na dan, mogli biste smanjiti krvni tlak, tvrdi se u grčkoj studiji koja je provedena na 485 osoba u dobi od 65 do 100 godina.  

Oni koji su pili od jedne do dvije šalice kave na dan imali su najzdravije arterije.

Osim toga, jedna šalica potiče i rad mozga, pokazala je to studija na Sveučilištu Bristol.

Protiv

Čak i jedna šalica može izazvati nesanicu.

Da bi se kofein sasvim izbacio iz organizma treba proći osam sati.


Dvije šalice

Za
Ova količina bi vas mogla zaštiti od Alzheimerove bolesti, kažu znanstvenici sa Sveučilišta Florida. 

Iako su njihova istraživanja provedena na životinjama, tvrde da 200 mg kofeina, što znači dvije šalice kave, može spriječiti nakupljanje proteina u mozgu koji se povezuju s gubitkom pamćenja.

Neke druge studije uočile su da ispijanje dvije šalice kave 30 minuta prije vježbanja poboljšava elan i osjećaj snage, piše u International Journal of Sports Medicine.

Protiv
Ako ste trudni vaša gornja granica uzimanja kofeina treba biti 200 mg, ili dvije šalice srednje jake kave.

Kofein potiče ispuštanje hormona stresa kortizola i adrenalina, što može povećati rizik od spontanog pobačaja.


Tri šalice

Za
 
Kofein iz tri šalice kave smanjuje rizik od pojave raka jajnika za petinu, piše američki medicinski časopis Cancer.

 Nakon proučavanja više od 122.000 žena, znanstvenici su ustanovili da su koristi još i veće kod žena koje nikad nisu koristile hormonalne kontracepcijske tablete.

 Kod njih je rizik smanjen za 35 i 43 posto.

Muškarci koji piju tri šalice kave imaju 40 posto manje šansi da će dobiti žučni kamenac.

Protiv
 
Oni koji piju tri ili više od tri šalice kave na dan povećavaju rizik od srčanog udara.

Oko treće šalice kave srčani otkucaji se ubrzavaju, a krvni tlak raste.

Bizarno je da ista količina kave uzrokuje smanjenje ženskih grudi, tvrde znanstvenici sa Sveučilišta Lund u Stockholmu.


Četiri šalice

Za

Tu se već nađe 400 mg kofeina koji pružaju optimalnu količinu antioksidanata koji se bore protiv pojave bolesti poput raka.

 Znanstvenici s američkog Sveučilišta Utah dokazali su da ljudi koji piju četiri šalice kave na dan imaju 39 posto manje šansi da obole od raka usta i grkljana.

Druga istraživanja povezala su ovu količinu kave s manjim brojem raka debelog crijeva i prostate te dijabetesa tipa 2.

Protiv
 
Oni koji piju tolike količine kave imaju dvostruko veći rizik da obole od reumatoidnog artritisa.


Pet šalica

Za
Istraživači iz National Cancer Centera u Tokiju ustanovili su da ispijanje pet šalica kave smanjuje rizik od ozbiljnog oštećenja jetre za tri četvrtine.

Protiv
 
Niz studija pokazuje da je ova količina kave faktor rizika za osteoporozu, jer kofein može ometati apsorpciju kalcija.

 Međutim, mnogi stručnjaci pobijaju ovu tvrdnju, te pri tome dodaju da više od pet šalica ipak nije preporučljivo.


Šest i više šalica

Za
 
Ispijanje šest ili više palica kave navodno snižava rizik od raka kože za 31 posto, pokazuje istraživanje američkog Sveučilišta Wayne State, u Detroitu.

Vjeruju da antioksidanti štite stanice kože.

Protiv
 
Ovako velika količina kave može dovesti do dehidracije.

To ubrzava i izlučivanje minerala i vitamina, posebno vitamina B6 čiji nedostatak povećava rizik od razvoja kamenca u bubregu.

 Osim toga, tijelo može izlučivati hormone koji izazivaju stanje stresa, a to može dovesti do iritabilnog sindroma crijeva, povećanja krvnog tlaka i cirkularnih bolesti.  

http://magazin.net.hr  

KLIKALICE

🔝

KOMENTARI

  • 20.10.2019. 10:21h

    Član emilio-iiMerlin0

    Kada bih ja......

    ......bio na vlasti tada bih morao ulijevati povijerenje i uskračivati/oduzimati ovlasti !?

    Kada za nekoga kažemo da je lud tada i nije važno jesmo li mi normalni nego koliko imamo potkupljenih i instrumentiranih istomišljenika ?

    Kada se slavna slavljenica i u slavnoj vili najede najdelikatesnijega jastoga tada je to njoj puna guzica a nama je prepuno stražnjice ?

    Kada bi "analsex" bio najviši oblik ponižavanja to je kao i da recimo ljubim u haremu a volim nabijati na kolac i uz božju pomoč ?

    Kada političari odaju pijetet žrtvama "posljednjega rata" tada to ide ovako:"Ovdje ležiš ti a stojim ja ali ja ti svečano obečajem da se neču maknuti sa pozicije dok ti ne uskrsneš" ?!

    A'a koliko li su i ovo dvoje popili "kava i kahvi" a opet strahuju pa možda i jer če samo nakratko da Se saberu tojest če "vidjevši kraljevstvo okusiti smrta" ???

    https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/video-ciro-blazevic-dozivio-prometnu-nesrecu-u-centru-zagreba-nakon-sudara-zavrsio-je-u-ambulanti-jos-je-u-soku-ali-opisao-nam-je-sto-se-dogodilo/9509246/

    https://www.jutarnji.hr/magazin/mani-gotovac-tesko-je-bolesna-i-napisala-je-prema-svemu-sudeci-svoju-posljednju-knjigu-kad-odlazimo-otici-cemo-kao-zene/9506198/

    Kao "jebiga sine":*… Otići ću. A ptice će ostati
    pjevajući;
    i ostat će vrt moj sa svojim zelenim stablom
    i svojim bijelim zdencem.
    Svake večeri nebo će biti plavo i spokojno;
    i zvonit će, kao i večeras,
    zvona sa zvonika.
    Umrijet će oni koji su me voljeli;
    i svijet će se obnavljati svake godine;
    a u uglu mog vrta rascvala i okrečena
    lutat će duh moj, nostalgičan…
    Otići ću; i bit ću sam, bez ognjišta, bez stabla
    zelenog, bez zdenca obijeljena,
    bez neba plava i spokojna …
    A ptice će ostati pjevajući. ??

    Manni ili "jebe mi se":»Ja nikada neću stići u Ištlan«, rekao je.
    Glas mu je odavao uverenost, ali i pored toga,
    zvučao je tiho, gotovo kao mrmljanje.
    »Ali, ipak, osećam .. . osećam ponekad da me samo
    jedan korak deli od mog odredišta. Uprkos tom ose-
    ćanju, ja nikada neću uspeti. Za sve vreme puta nisam
    čak ni otkrio meni poznate znake, koje sam već jednom
    video, i dobro ih zapamtio. Već duže vremena
    ništa što postoji u ovom prostoru ne podseća na ono
    što sam nekada video i što bi moglo da karakteriše,
    onaj davnašnji, meni dobro poznat predeo.« ?

    Znamo i da što je previše ni sa kruhom nije dobro pa bi tako i ocrnjivanjem do zvijezda samo utamničavali sebe........

  • 20.10.2019. 14:12h

    Član emilio-iiMerlin0

    "Tačka ili Toćka"........

    ......*Točka loma
    Don Juan je definirao unutrašnju tišinu kao posebno stanje postojanja u kojem se misli poništavaju, a čovjek djeluje na razini koja je drukčija od svakodnevne svijesti. Naglasio je da unutrašnja tišina znači prestanak unutrašnjeg dijaloga - stalnog pratioca misli - i stoga je stanje duboke smirenosti. »Stari su vračevi«, reče don Juan, »to nazivali unutrašnjom tišinom jer je to stanje u kojemu opažanje ne ovisi o osjetilima. Dok traje unutrašnja tišina, pokreće se druga sposobnost koju čovjek posjeduje, sposobnost koja ga čini čudotvornim bićem, upravo ona sposobnost koja je inače umanjena ne zato što to čovjek hoće, nego zbog nekih vanjskih utjecaja.« »Koji to vanjski utjecaji umanjuju čudotvornu čovjekovu sposobnost?« zapitah. »O tome ćemo razgovarati u budućnosti,« odgovori don Juan, »to nije tema našega današnjeg razgovora, iako je doista bila od presudne važnosti za vračanje šamana drevnog Meksika.« »Unutrašnja tišina«, nastavi, »korijen je svega što postoji u vračanju. Drugim riječima, sve što činimo vodi nas do toga korijena, koji se poput svega ostaloga u svijetu vračeva, ne otkriva dok nas ne potrese nešto golemo.« Don Juan reče da su vračevi starog Meksika otkrili nebrojeno mnogo načina kojima su mogli iz temelja uzdrmati sebe i druge vračeve da bi postigli to toliko željeno stanje unutrašnje tišine. Smatrali su da su najnevjerojatnije radnje, koje naizgled nemaju nikakve veze s postizanjem unutrašnje tišine, kao na primjer skakanje u slapove ili provođenje noći viseći naglavačke s vrha grane nekog drveta, od ključne važnosti za postizanje takva stanja. Slijedeći način razmišljanja starih vračeva, don Juan je odlučno tvrdio da se unutrašnja tišina nakuplja i povećava, da se akumulira.
    U mojem se primjeru silno trudio kako bi me naveo da stvorim u sebi začetak unutrašnje tišine, koji bi se tijekom mojeg vježbanja, iz sekunde u sekundu povećavao i nakupljao. Objasnio mi je da su vračevi drevnog Meksika otkrili da svaki pojedinac ima drukčiji prag unutrašnje tišine u smislu vremenskog trajanja, što znači da svatko od nas mora zadržati stanje unutrašnje tišine onoliko dugo koliko traje naš specifični prag, prije no što ona može početi djelovati. »Po čemu možemo prepoznati, prema mišljenju starih vračeva, da je unutrašnja tišina počela djelovati, don Juane?« »Unutrašnja tišina počinje djelovati onog trenutka kad je počneš nakupljati«, odgovori on. »Ono za čim su težili stari vračevi bio je konačan, dramatičan, krajnji rezultat što nastaje kad se dosegne taj osobni prag tišine. Nekim nadarenim praktičarima dovoljno je samo nekoliko minuta tišine za postizanje toga toliko željenog cilja. Drugima su, pak, manje nadarenima, potrebna duga razdoblja tišine, možda više od jednog sata potpunog mira, prije nego postignu željeni cilj. Željeni je rezultat ono što su stari vračevi nazivali zaustavljanjem svijeta, trenutak kada sve oko nas prestaje biti ono što je oduvijek bilo.« »Taj je trenutak za vrača povratak istinskoj prirodi čovjeka«, nastavi don Juan. »Stari su vračevi to također nazivali potpunom slobodom. To je trenutak kada čovjek rob postaje čovjek slobodno biće, sposobno za pothvate opažanja koji nadilaze našu linearnu maštu.« Don Juan me je uvjeravao da je unutrašnja tišina prostran put koji vodi do istinskog ukidanja prosuđivanja - do trenutka kada se osjetilni podaci koji slobodno struje iz svemira prestaju tumačiti pomoću osjetila; to je trenutak u kojemu spoznaja prestaje biti sila koja, uobičajenom primjenom i ponavljanjem, određuje prirodu svijeta. »Vračevi moraju dostići točku loma da bi se uspostavila unturašnja tišina«, reče don Juan. »Kad se dostigne točka loma, dogodi se nešto slično kao kad zidar stavlja žbuku između cigli. Tek kada se žbuka stvrdne, cigle, koje su bile samo labavo složene jedna na drugu, postaju dio građevine.« Od početka našeg druženja, don Juan mi je usađivao vrijednost, nužnost unutrašnje tišine. Dao sam sve od sebe kako bih slijedio njegov savjet o akumuliranju unutrašnje tišine iz sekunde u sekundu. Nisam imao nikakva mjerila po kojem bih odredio učinak tog nakupljanja, niti sam znao po čemu bih mogao prosuditi jesam li dosegnuo prag. Naprosto sam svesrdno nastojao nakupiti što više unutrašnje
    tišine, ne samo zato da bih zadovoljio don Juana nego i zato što je akumuliranje unutrašnje tišine postao izazov za mene. Jednog smo dana don Juan i ja opušteno šetali glavnim trgom gradića Hermosilla. Bilo je rano poslijepodne jednoga oblačnog dana. Bilo je vruće ali suho vrijeme, zapravo vrlo ugodno. Mnoštvo ljudi šetalo je trgom. Na trgu je bilo mnogo prodavaonica. Bio sam u Hermosillu mnogo puta, ali ih nikad nisam primijetio. Znao sam da su tamo, ali nisam imao pojma kakve su to prodavaonice i gdje se koja nalazi. Ne bih bio mogao nacrtati taj trg pa da mi je i život ovisio o tome. Tog dana dok sam šetao s don Juanom pokušavao sam utvrditi kakvih sve prodavaonica ima i kako su smještene. Tražio sam nešto po čemu bih mogao zapamtiti kako su raspoređene na trgu, nešto po čemu bih se poslije mogao prisjetiti. »Kao što sam ti već rekao mnogo puta,« reče don Juan prenuvši me iz razmišljanja, »svaki vrač kojega poznajem, bez obzira na to je li muško ili žensko, prije ili poslije dođe do točke loma u svojem životu.« »Hoćeš reći da oni dožive neku vrstu duševnog sloma ili nešto slično?« upitah. »Ne, ne«, reče nasmijavši se. »Živčani slom doživljavaju osobe koje uživaju u sebi. Vračevi nisu osobe. Ono što hoću reći jest da se u danom trenutku kontinuitet njihova života mora slomiti da bi se mogla uspostaviti unutrašnja tišina i postati aktivni dio njihove strukture.« »Iznimno je važno da sam namjerno dostigneš točku loma, ili da je umjetno izazoveš na inteligentan način«, nastavi don Juan. »Što misliš pod time, don Juane?« pitao sam ne mogavši pratiti njegovu zamršenu misao. »Kada budeš dostigao točku loma,« reče, »prekinut će se kontinuitet tvojeg života i tvoj život više neće biti onakav kakva ga poznaješ. Učinio si sve što sam ti rekao poslušno i točno. Ako si nadaren, ti to nikad ne pokazuješ. Čini se da je to tvoj stil. Nisi spor, ali se ponašaš kao da jesi. Vrlo si siguran u sebe, ali se ponašaš kao da si nesiguran. Nisi plašljiv, ali se ponašaš kao da se bojiš ljudi. Sve što činiš upućuje samo na jedno: moraš sve to slomiti, nemilosrdno.« »Ali kako, don Juane? Na što smjeraš?« pitao sam istinski prestravljen. »Mislim da se sve svodi na jedno«, reče. »Moraš napustiti svoje prijatelje. Moraš im reći do viđenja zauvijek. Ne možeš nastaviti putem ratnika i nositi svoju osobnu povijest sobom. Ako ne prekineš sa svojim načinom života, neću te više moći voditi.«
    »Čekaj malo, stani malo, don Juane,« rekoh, »dosta je bilo toga! Tražiš previše. Da budem iskren, mislim da to ne mogu učiniti. Moji su prijatelji moja obtelj, moje čvrste točke.« »Točno, točno«, primijeti on. »Oni su tvoje čvrste točke. Stoga ih se moraš riješiti. Vračevi se odnose samo prema jednome: beskonačnosti.« »Ali kako onda mogu nastaviti, don Juane?« pitao sam molećivim glasom. Svojim me je zahtjevom stjerao uza zid. »Jednostavno moraš sve to napustiti«, reče kao da se to samo po sebi razumije. »Izvedi to na bilo koji način, kako najbolje znaš i umiješ.« »Ali kamo ću otići?« upitah. »Preporučujem ti da unajmiš sobu u jednome od onih jeftinih hotela koje poznaješ«, reče. »Što ružniji, to bolje. Ako u sobi bude otrcani zeleni sag, trošne zelene zavjese i izblijedjeli zeleni zidovi, još bolje - jednom sam ti u Los Angelesu pokazao hotel koji otprilike tako izgleda.« Uzrujano sam se nasmijao sjetivši se kako sam se vozio s don Juanom kroz industrijski dio Los Angelesa gdje su se nalazila samo skladišta i trošni hoteli za putnike u prolazu. Jedan je hotel posebno privukao don Juanovu pozornost zbog svojega bombastičnog imena: Edward sedmi. Zaustavili smo se na trenutak preko puta toga hotela da ga pogledamo. »Ovaj je hotel,« reče don Juan upirući prstom u njega, »smatram, prava slika zemaljskog života neke prosječne osobe. Ako budeš imao sreće, ili dovoljno drskosti, dobit ćeš sobu s pogledom na ulicu, iz koje ćeš moći gledati beskrajnu smotru ljudske bijede. Ako ne budeš imao sreće ni dovoljno drskosti, dobit ćeš sobu koja gleda na unutrašnju stranu, s prozorima okrenutima prema zidu susjedne kuće. Pomisli kako bi bilo provesti život u stalnom razdoru između ta dva pogleda. Kad imaš prozore na stražnjoj strani zgrade, želiš pogled na ulicu, a kad imaš prozore na strani ulice, čezneš za pogledom na zid kuće jer si umoran od uličnog prizora.« Don Juanova me je metafora beskrajno uznemirila jer sam sve to i predobro razumio. No, sada kad sam se suočio s mogućnošću da unajmim sobu u nekom hotelu poput Edwarda sedmoga, nisam znao što bih rekao niti kud bih sa sobom. »SŠto bih trebao tamo raditi, don Juane?« upitao sam.
    »Vraču treba takvo mjesto da bi mogao umrijeti«, reče gledajući me netremice. »Nikad u životu nisi bio sam. Sad je vrijeme da to učiniš. Ostat ćeš u toj sobi dok ne umreš.« Njegov me je zahtjev preplašio, ali istodobno i nasmijao. »Ne pitam te ovo zato što imam namjeru to napraviti,« rekoh, »ali po čemu bi se znalo da sam umro osim ako ne želiš da doista umrem tjelesno.« »Ne,« reče, »ne želim da tvoje tijelo fizički umre. Želim da umre tvoja osoba. To dvoje je vrlo različito. U biti, tvoja osoba ima vrlo malo veze s tvojim tijelom. Tvoja je osoba tvoj um, a vjeruj mi, tvoj um nije tvoj.« »Kakva je to sad glupost, don Juane, da moj um nije moj?« čuo sam se kako govorim s nervozom u glasu. »Jednog ću ti dana to objasniti,« reče, »ali ne dok se skrivaš iza svojih prijatelja.« »Može se zaključiti da je vrač mrtav onda kada mu je svejedno ima li društvo ili je sam«, nastavi. »Onog dana kad ne budeš žudio za društvom svojih prijatelja kao za štitom iza kojeg se skrivaš, toga će dana tvoja osoba umrijeti. Što kažeš? Prihvaćaš li igru?« »Ne mogu to učiniti, don Juane«, rekoh. »Nema smisla da ti lažem. Ne mogu napustiti svoje prijatelje.« »U redu«, reče on sasvim mirno. Činilo se kao da moja izjava na njega uopće nije djelovala. »Neću moći više s tobom razgovarati, ali recimo da si za vrijeme našeg druženja dosta toga naučio. Naučio si ono što će te učiniti vrlo snažnim bez obzira na to hoćeš li se vratiti ili ćeš izabrati drugi put.« Potapšao me je po leđima i oprostio se sa mnom. Okrenuo se i jednostavno nestao među ljudima na trgu kao da se s njima stopio. Na trenutak sam imao neobičan osjećaj kao da su ljudi na trgu neki zastor koji je on razgrnuo i nestao. Kraj je nastupio kao i sve drugo u don Juanovu svijetu: brzo i nepredvidljivo. Odjednom je sve ovisilo o meni, bio sam na mukama, a nisam ni znao što je bilo uzrok tome. Trebao sam biti potpuno skrhan, a ipak nisam bio. Ne znam zašto sam bio ushićen. Bio sam zadivljen lakoćom kojom se sve okončalo. Don Juan je doista imao stila. Nije bilo nikakva predbacivanja, ljutnje ili nečega sličnoga. Sjeo sam u auto i odvezao se lagan kao ptica. Bio sam oduševljen. Kako je to neobično što je sve završilo tako blago, pomislih, tako bezbolno.
    Moj put do kuće protekao je bez ikakvih događaja. Kad sam se našao u Los Angelesu, u poznatoj sredini, primijetih da sam od mojega posljednjeg susreta s don Juanom prepun energije. Bio sam zapravo vrlo sretan, vrlo smiren i prihvatio sam se s novim žarom onoga što sam smatrao svojim normalnim životom. Sve muke kroz koje sam prolazio s prijateljima, spoznaje o njima, sve što sam ispričao don Juanu u vezi s time, potpuno je nestalo. Kao da je nešto izbrisalo sve to iz mojeg sjećanja. S takvom bih lakoćom i tako potpuno zaboravio ono što mi je prije bile vrlo važno, da me je to nekoliko puta doista zadivilo. Sve je ispalo kao što sam i očekivao. Postojala je samo jedna nedosljednost u inače savršenom obrascu mojega staroga novog života: jasno sam se sjećao don Juanovih riječi da je moj odlazak iz svijeta vračeva čisto akademske prirode, i da ću se vratiti. Pamtio sam svaku riječ koju smo razmijenili pri našemu posljednjem susretu, a i zapisao sve. Prema mojemu normalnomu linearnom načinu razmišljanja i pamćenja, don Juan to nikad nije rekao. Kako sam se mogao sjećati onoga što se nikada nije dogodilo? Uzaludno sam razbijao glavu. Moje pseudosjećanje bilo je toliko čudno da je i samo za sebe predstavljalo slučaj, no, tada odlučih da to više nema smisla. Što se mene tiče, izašao sam iz don Juanova života.
    Slijedeći don Juanove upute o mojem ponašanju prema onima koji su mi činili dobro, donio sam, za mene, nevjerojatnu odluku: odlučio sam iskazati poštovanje i zahvaliti prijateljima dok još nije prekasno. Jedan takav primjer bio je moj prijatelj Rodrigo Cummings. Međutim, uredno posložene kockice u novomu modelu mojeg života prevrnule su se od udarca što mi ga je zadao jedan događaj u koji je bio upleten Rodrigo Cummings, i sve se srušilo. Moj se odnos prema njemu korjenito promijenio kad sam prevladao osjećaj suparništva. Shvatio sam da se mogu sto posto uživjeti u sve što Rodrigo radi, i da mi je to nešto najlakše na svijetu. Zapravo, bio sam isti kao on, ali to nisam znao dok se nisam prestao natjecati s njime. Tada mi se pokazala istina u svome svojem sjaju. Jedna od najjačih Rodrigovih želja bila je završiti studij. Svakog se semestra ponovno prijavljivao na koledž i upisivao sve predmete koje bi mu odobrili. Potom, kako bi semestar odmicao, otpadao bi jedan po jedan predmet. Katkad bi Rodrigo potpuno prestao odlaziti na koledž. Nekad bi, pak, pohađao jedno predavanje sve do samoga kraja.
    Tijekom posljednjeg semestra išao je na predavanja iz sociologije jer su mu se sviđala. Ispitni se rok približavao. Rekao mi je da ima tri tjedna za učenje, što je značilo da mora pročitati tri knjige koje su bile propisane za ispit. Mislio je da ima vremena napretek; uostalom trebao je pročitati samo šesto stranica. Smatrao se nekom vrstom brzog čitača koji pamti gotovo sve što pročita; prema njegovu mišljenju, imao je, tako reći, sto posto fotografsko pamćenje. Budući da je mislio da ima mnogo vremena do ispita, zamolio me je da mu pomognem preurediti auto kako bi bio pogodniji za raznošenje novina. Htio je da skinemo desna vrata da bi mogao bacati novine desnom rukom kroz otvor, umjesto da ih baca lijevom preko krova automobila. Podsjetio sam ga da je ljevak, na što mi je ljutito odbrusio da ima mnoge sposobnosti koje njegovi prijatelji ne primjećuju, a jedna je od njih i to što je jednako spretan lijevom i desnom rukom. Imao je pravo; nikad to nisam primijetio. Pošto sam mu pomogao skinuti vrata, odlučio je iščupati krovnu podstavu koja je bila dobrano poderana. Rekao je da je motor u dobru stanju te da će odvesti auto u Tijuanu u Meksiko, upotrijebivši kraticu »TJ« kao pravi 'kuler' iz Los Angelesa, gdje će mu promijeniti podstavu za par dolara. »Dobro bi nam došao mali izletić«, reče cerekajući se. Čak je odabrao i prijatelje koje je želio povesti sa sobom. »Ti ćeš u TJ-u, kao pravi štreber, kopati po starim knjigama u antikvarijatu, a mi ćemo ostali skoknuti do bordela. Znam par zgodnih mjesta.« Trebalo nam je tjedan dana da strgnemo podstavu s krova i ostružemo metalnu površinu kako bi bila spremna za ponovno tapeciranje. Rodrigo je tada imao dva tjedna za učenje i još je smatrao da mu je to previše vremena. Tada me je ponovno zaposlio. Zamolio me je da mu pomognem oličiti stan i popraviti podove. Na ličenje stana i struganje parketa otišlo je više od tjedan dana. U jednoj sobi nije htio da nanesemo boju na zidne tapete, pa smo morali unajmili stroj na paru za skidanje tapeta. Dakako, budući da ni Rodrigo ni ja nismo točno znali rukovati tim strojem, upropastili smo zid, pa smo na kraju morali upotrijebiti posebnu smjesu, finu mješavinu gipsa i još nekih sastojaka, za ravnanje zidnih površina. Nakon svih tih pothvata, Rodrigu su ostala samo dva dana da nabuba šesto stranica za ispit. Izbezumljeno se bacio na maratonsko čitanje, dan i noć bez prestanka, uz pomoć amfetamina. Na dan ispita Rodrigo je doista otišao na koledž, doista je sjeo u ispitnu dvoranu i doista je dobio pismeni test s pitanjima na zaokruživanje.
    Promašio je samo jedno - nije ostao budan. Tijelo mu je popustilo, skljokao se na klupu i tako jako tresnuo glavom da je sve odzvonilo. Ispit se morao prekinuti. Profesora iz sociologije uhvatila je histerija kao i ostale studente. Rodrigovo je tijelo bilo ukočeno i ledeno. Cijeli se razred pribojavao sa zebnjom da se nije dogodilo ono najgore; mislili su da je umro od srčanog udara. Pozvali su medicinsko osoblje. Nakon letimičnog pregleda, objavljeno je da se Rodrigo nalazi u stanju dubokog sna, te je prevezen u bolnicu da bi se ispavao dok ne prestane djelovanje amfetamina.
    Toliko sam se uživio u sve što se događalo Rodrigu da me je to prepalo. Bio sam isti kao on. Ta mi je sličnost postala nepodnošljiva. Unajmio sam sobu u trošnom hotelu u Hollywoodu, što sam smatrao izrazom krajnjeg, samoubilačkog nihilizma. Sagovi su bili zeleni s odvratnim mrljama od opušaka cigareta koje je očito netko ugasio u posljednji trenutak i time spriječio izbijanje požara. Na prozorima su visjeli zeleni izblijedjeli zastori, a zidovi su bili zelenosivi. Kroz prozor je dopiralo svjetlo neonskog znaka hotela, pa je njegov odsjaj treperio u sobi čitavu noć. Na kraju sam učinio točno ono što je don Juan tražio od mene, ali sam došao do toga obrnutim putem. Nisam to napravio zato da bih ispunio don Juanove zahtjeve ili izgladio nesporazume među nama. Ostao sam u toj hotelskoj sobi mjesecima, sve dok moja osobnost nije umrla, kao što je rekao don Juan, dok mi doista nije postalo svejedno imam li neko društvo ili ne. Pošto sam napustio hotel, odlučio sam živjeti sam, bliže koledžu. Nastavio sam studij antropologije, koji zapravo nikada nisam ni prekinuo, i počeo se baviti vrlo unosnim poslom zajedno s jednom poslovnom partnericom. Sve je izgledalo savršeno u redu do jednog dana kad sam odjednom spoznao, kao da me je udario grom iz vedra neba, da ću ostatak života provesti brinući se o poslu, o manama i smicalicama svoje partnerice, ili o lažnoj dvojbi oko toga želim li ostvariti akademsku karijeru ili se baviti biznisom. Obuzeo me je istinski očaj i prožeo svaki djelić mojeg bića. Prvi put u životu, unatoč svemu što sam vidio i doživio, nisam imao izlaza. Osjećao sam se potpuno izgubljenim. Ozbiljno mi se počela vrzmati po glavi misao o tome kako bih na najučinkovitiji i najbezbolniji način mogao skončati svoj život. Jednog me je jutra probudilo glasno i uporno kucanje. Mislio sam da to lupa kućevlasnica i bio sam siguran da će, ako se ne javim,
    otvoriti vrata rezervnim ključem. Otvorio sam vrata i ugledao don Juana! Toliko sam se iznenadio da sam se ukipio od zaprepaštenosti. Posrtao sam i zamuckivao, nisam mogao izustiti ni jednu suvislu riječ. Htio sam mu poljubiti ruku, kleknuti pred njega. Don Juan je ušao i neusiljeno sjeo na rub mojega kreveta. »Došao sam u Los Angeles samo da bih te vidio«, reče. Htio sam ga povesti na doručak, ali je rekao da mora još nešto obaviti i da ima vrlo malo vremena za razgovor sa mnom. Na brzinu sam mu ispričao o hotelu u kojem sam stanovao. Njegov je dolazak izazvao takvu bujicu osjećaja u meni da se uopće nisam sjetio pitati ga kako je otkrio gdje živim. Rekao sam mu da strašno žalim zbog onoga što sam mu rekao u Hermosillu. »Ne moraš se ispričavati«, uvjeravao me je. »Svi mi jednako postupamo. I ja sam jedanput pobjegao iz svijeta vračeva i morao sam se dovesti do ruba smrti da bih shvatio kakvu sam glupost napravio. Važno je da čovjek dosegne točku loma, na bilo koji način, a to je upravo ono što si ti učinio. Unutrašnja tišina postaje za tebe stvarnost. I zato sam tu, pred tobom, zato s tobom razgovaram. Razumiješ li što ti hoću reći?« Mislio sam da razumijem što mi govori. Mislio sam da je intuitivno osjetio ili pročitao, kao što je inače čitao u zraku, da sam pri kraju snage i da je došao izbaviti me. »Nemaš vremena za gubljenje«, reče. »Moraš srediti sve poslove oko svoje tvrtke u roku od jednog sata jer te ne mogu duže čekati, ne zato što ne bih htio, nego zato što me beskonačnost pritišće nemilosrdno. Recimo da ti beskonačnost daje jedan sat da poravnaš sve račune jer za beskonačnost, jedini posao koji dolikuje ratniku jest sloboda. Svaki drugi posao je laž. Možeš li sve to riješiti za jedan sat?« Nisam ga morao uvjeravati da mogu. Znao sam da to moram učiniti. Don Juan mi tada reče da kad sve to završim, dođem na gradsku tržnicu jednoga grada u Meksiku gdje će me čekati. Toliko sam se trudio da smislim kako ću za jedan sat riješiti poslove da nisam razmišljao o tome što mi govori. On je to ponovio, a ja sam dakako mislio da se šali. »Kako mogu stići do toga grada, don Juane? Hoćeš li da putujem autom ili zrakoplovom?« upitao sam. »Prvo riješi probleme oko posla«, naredi mi, »pa će se i sve ostalo riješiti. Ali nemoj zaboraviti, čekat ću te samo jedan sat.« Otišao je iz stana, a ja sam panično nastojao riješiti sve što sam morao. Svakako, trajalo je to više od jednog sata, no nisam o tome
    razmišljao jer kad su me zaokupili problemi oko zatvaranja tvrtke, nisam više imao vremena ni za što drugo. Tek kad sam obavio posao, pojavila se prava nedoumica. Postalo mi je jasno da za mene više nema nade. Ostao sam bez posla i bez mogućnosti da dođem do don Juana. Otišao sam do kreveta i potražio utjehu u onome čega sam se jedino mogao sjetiti: u smirenosti i tišini. Da bih što lakše ušao u stanje unutrašnje tišine, don Juan me je podučio kako da sjednem na krevet; rekao mi je da savijem koljena i odmaknem ih što više da bih mogao spojiti stopala te da ih držim spojena rukama pritiščući gležnjeve. Dao mi je debeli štap koji sam uvijek nosio sobom, ma gdje išao. Bio je otprilike trideset pet centimetara dugačak i mogao sam na njega nasloniti glavu kad bih se nagnuo prema naprijed i postavio štap u okomitom položaju između nogu, a na drugi kraj, koji je imao glavicu obloženu kao jastuk prislonio bih sredinu čela. Kad god bih to učinio, zaspao bih za nekoliko sekundi. Zacijelo sam odmah zaspao kao i uvijek jer sam sanjao da se nalazim u meksičkom gradu gdje je don Juan rekao da će me čekati. Taj je grad od početka pobuđivao moju znatiželju. Tržnica je radila jedan dan u tjednu i seljaci iz obližnjih sela donosili su svoje proizvode na prodaju. Najviše me je očarala popločena cesta koja je vodila u grad. Na samom ulazu u grad cesta se uspinjala strmim brdom. Mnogo sam puta sjedio na klupi kraj tezge na kojoj se prodavao sir i gledao u to brdo. Promatrao bih ljude koji su dolazili u grad vozeći svoju robu na magarcima, no, prvo bih ugledao njihove glave; kako su se približavali, postupno bi se pojavljivala tijela sve do trenutka dok se ne bi našli na vrhu brda kada bih ugledao cijeli lik. Uvijek mi se činilo kao da izlaze iz zemlje, polako ili vrlo brzo, ovisno o brzini kojom su se kretali. U mojem snu, don Juan me je čekao pokraj tezge sa sirom. Prišao sam mu. »Uspio si doći iz unutrašnje tišine«, reče tapšući me po ramenu. »Doista si dosegnuo svoju točku loma. U jednom sam trenutku počeo gubiti nadu, ali nisam otišao jer sam znao da ćeš uspjeti.« U tom smo snu išli u šetnju. Bio je to najsretniji trenutak u mojem životu. San je bio tako živ, tako zastrašujuće stvaran da nisam nimalo sumnjao da sam uspio riješiti problem, čak iako je moje rješenje bilo samo snoviđenje. Don Juan se nasmijao, vrteći glavom. Zacijelo mi je čitao misli. »Nije to samo san,« reče, »ali tko sam ja da ti to govorim? Jednog ćeš dana i sam shvatiti da u unutrašnjoj tišini nema snova - zato što ćeš izabrati da to znaš.«* ???

    Ovo dakako asocira i na "golemost našeg izvanjskoga svijeta".... i njegove "glasnogovornike" ??

    Pa i kao moguče..... poltrone "našeg opsjenara" ?!

    I nije tajna odakle su izašli nego u što su upali..... kao dijalog između Kurijaka i Kostovića ?!

  • 20.10.2019. 15:02h

    Član emilio-iiMerlin0

    "Fenomenalno".....

    ......ili kada se neki i "trude" ali i ne "rađaju" !?

    Znači da se ne radi o produktu linearnosti nego o njojzinoj nuspojavi ?

    Kao kada su majke-komunizma zagovarale solidarnost tuđe djece !

    A u svojem produžetku odgajale..... karijer'iste ???

    No nije bilo razlike između idealistica i službenica..... nego je to država/struktura nekima davala više samopouzdanja u centimetrima i kilogramima ??

    Ali i tek bismo kroz "enormnu energetsku štetu" i "astronomske implikacije" mogli doči do "tabanske svijesti" ?

    Međutima ako nam i sve ispijene "kave" nisu pomogle a ni Lepa sa "čaj za dvoje" jer je to "tee for tuu" onda bi nam "dijametralno" moglo i nešto značiti:*“Any type of emotion?” I asked. “Sure. Emotions act as ejectors of energy and there is always a flyer around, ready to
    take advantage. This goes for any type of emotion we generate. Be it love, hate, repulsion or tenderness, the intensity of the energy is frontally ejected out of the fibres of the luminous egg in the form of waves. The expelled energy is what the flyers consume.*

    Pa onda i sami prosudite na...... "domačim sudovima" a koji su samo "strukturalno identični" nekim i proizvoljnim "inostranim sadržajima" ?!

    Najbolje bi bilo da "Gruden" razmrsi "psihologiju Nogometa"..... ili je i previše "zainteresiran" da bi mogao i biti Interesantan:.

SADRŽAJ UPISAO

Član sydrahMerlin2 Dodaj ili oduzmi Merlina

Smatrate člana sydrah dobrim članom portala? Nagradite ga Merlinom.

IZDVOJENO

Vitamin C

🔝

IZDVOJENO

Najnoviji članci

🔝

Napiši nešto, ostavi trag

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba
MAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinu

DUHOVNOST U STUDENOM...

STUDENI...

ASTROLOGIJA, NUMEROLOGIJA I OSTALO

BRZI CHAT

  • Član bglavacbglavac

    Danas je Međunarodni dan tolerancije, pa poradimo malo na tome. Lp

    16.11.2024. 03:29h
  • Član bglavacbglavac

    Danas je martinje povodom tog dana želimo sretan imendan svim Martinama I Martinima!

    11.11.2024. 08:14h
  • Član bglavacbglavac

    Vrijeme leti, sve je hladnije, želim vam ovu nedjelju toplu i radosnu. Lp

    10.11.2024. 09:09h
  • Član iridairida

    Edine, ti se tako rijetko pojaviš, pa ne zamjeri ako previdimo da si svratio, dobar ti dan!

    30.10.2024. 12:33h
  • Član edin.kecanovicedin.kecanovic

    Dobro veče.

    28.10.2024. 22:30h
  • Član bglavacbglavac

    Dobro jutro dragi magicusi. Blagoslovljenu i sretnu nedjelju vam želim. Lp

    13.10.2024. 08:02h
  • Član iridairida

    Dobro nam došao listopad...:-)

    01.10.2024. 01:57h
Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karteLjubavne poruke

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info

Iz čega sve vreba Alzheimerova bolest? Jedino što ženu može natjerati da prestane!