DUBROVNIK

 

Postoji nekoliko teorija o osnutku Dubrovnika (lat. Ragusa), a općeprihvaćena je, da je Grad osnovan u 7. st., kada su se Latini iz grada Epidauruma (južnije od Dubrovnika, na istom je položaju današnji Cavtat), sklonili pred navalom Avara i Slavena na hrid Laus, što znači stijena (Laus --> Lausium --> Rausium --> Ragusium --> Ragusa). Kasnije su ti isti Slaveni izgradili naselje na južnim padinama brda Srđ, na kopnu preko puta hridi i nazvali ga Dubrava, što znači šuma duba (hrasta). Tijekom vremena su se naselja sve više povezivala, da bi se potpuno spojila u 11. st., nasuvši uski kanal, što ih je dijelio (današnja ulica Placa tj. Stradun), a u 12. st. i 13. st. zaštitivši se potpuno obrambenim zidinama. Prema nekim drugim teorijama i antičkim natpisima, Dubrovnik je možda osnovan i prije 3. st., kao malo naselje na otočiću Laus.

Crkva Sv. Vlaha

Danas postoje nove nedoumice u pogledu nastanka Dubrovnika, jer su se obje gore spomenute teorije pokazale pogrešnima. Prilikom renoviranja Katedrale, duboko ispod temelja današnjeg zdanja nađeni su ostaci dvije nekadašnje crkve, jedne za koju se i prije znalo, i druge, još starije, datirane u 5. stoljeće. Kao dodatak promjeni teorije je i otkriće dijela dubrovačkih zidina, također datiran u isto razdoblje. Prilikom sondiranja Straduna, utvrđena je činjenica, da otočić Laus nikada nije postojao, jer sam Stradun nije nasip nego prirodna pješčana plaža, koja se prostirala između brda Srđ i hridinastog područja (rečeni Laus). Nove spoznaje, kao i otkriće grčkih novčića i keramike pod Malim mulom u luci, čini se, potvrđuju teze nekih povjesničara, da počeci sežu davno prije 7. st., tj. u doba starih Grka. Postavka dr. Ničetića, kojom on dokazuje neminovnost postojanja jedne antičke luke između Budve i Korčule dodatno je dala na vjerodostojnosti teze o nastanku naselja još u grčko vrijeme.

Dubrovnik je u početku bio u sastavu Dalmatinskog temata i priznaje vlast Bizanta. Prvi se puta u ispravama spominje 850. g. Oko 992. g. spalio ga je car Samuilo. Krajem 10. st. osniva se dubrovačka nadbiskupija i metropolija. Tada postaje crkveno neovisan od Splita. Od 1205. g. Mletačka Republika, koristeći križarski pohod, vlada Dubrovnikom, što traje do 1358. g. U vrijeme mletačke vlasti, Dubrovčani dižu tri bune, ali se nisu mogli osloboditi mletačkog gospodstva.

Onoferijeva česma

Iako je priznavao mletačku vlast, Dubrovnik je uspio sačuvati autonomiju, jer je birao Malo i Veliko vijeće, Senat te ostale organe gradske samouprave. Komuna je 1272. g. dobila statut. U Dubrovniku se vrlo rano razvija trgovina, posebno sa zaleđem i to ponajprije s Bosnom u doba Kulina bana.

Stanovništvo se dijeli na bogatu vlastelu: patricije (Nobiles cives), gradski puk - pučane, obično na poslovima trgovaca i kapetana, kao i pisara, i kmetove, seljake koji rade za vlastelu - obrađuju zemlju. Patriciji se pokušavaju zatvoriti unutar sebe, no posljedica toga je odumiranje vlastelinskih porodica. Morali su popustiti te sklapati brakove s pučanstvom.

U vrijeme uspona Raške uspješno se branio od njenih napadaja. U 13. st. vlast Dubrovnika raste na šire gradsko područje i susjedne teritorije. Tako se Lastovo dobrovoljno priključuje Dubrovniku, a od 1333. g. u sastavu Dubrovačke Republike je i Stonski rat tj. Pelješac sa Stonom. Srpski Car Dušan prepustio je Dubrovniku kontrolu nad stonskim rtom (Pelješcem) uz naknadu od 500 perpera, plaćanje poreza. Godine 1345. i Mljet ulazi u sastav Republike.

Ston je imao veliko strateško značenje za Dubrovnik, jer je tako mogao kontrolirati plovidbu oko ušća Neretve i u Mljetskom kanalu. Prostor od Stona do Zatona Dubrovnik je osigurao kada je početkom 15. st. od Bosne kupio Konavle (istočni dio s gradom Soko 24. lipnja 1419. te zapadni dio s Cavtatom i Obodom 31. prosinca 1426.). Tada su utvrđene granice Republike koju od kraja 15. st. priznaju svi dubrovački susjedi.

Dubrovnik je potpisao brojne međunarodne ugovore s talijanskim gradovima (posebno s Pisom) i ostalim susjedima u zaleđu (Bosna, Srbija), većinom osiguravajući prevlast i povlašten položaj dubrovačkih trgovaca.

Zadarskim mirom 1358. g., Mletačka Republika se odrekla svih posjeda na istočnoj obali Jadrana u korist Hrvatsko-Ugarske Kraljevine. Dubrovnik je, u uspješnom diplomatskom potezu, prihvatio simboličnu vrhovnu vlast kralja (Ludovika I.), koja nije Hrvatsko-Ugarskoj davala doslovno nikakav utjecaj nad komunom i plaćao danak od 500 dukata, čime se osigurao i od nasrtaja Venecije.

Od tog vremena Dubrovnik sve više izgrađuje svoju samostalnost i neovisnost. Kneza biraju sami Dubrovčani, a nakon smrti Ludovika I. 1380. g. razvija se u samostalnu i priznatu Republiku.

 

STON

Ston je naselje na poluotoku Pelješcu, koje je poznato prije svega po drugim najvećim zidinama na svijetu te najstarijoj solani u Europi.

Osvajačima je ovaj dio jadranske obale oduvijek bio zanimljiv. Prvi stanovnici na ovom području poznati su čak iz antike. Najprije su tu bili Iliri i Grci, a potom i Rimljani. Zbog njegove iznimne strateške vrijednosti nalazio se čak na rimskoj karti važnijih strateškim mjesta i puteva starog vijeka. Na tom području su se kroz povijest izmjenjivali mnogi vladari, sve dok 1333. Ston nije priključen Dubrovačkoj republici, kada za ovo područje započinje novo razdoblje. Tada se počeo graditi novi Ston, koji postaje jedno od sjedišta kneza, te se na tom području počinju naseljavati dubrovačke obitelji. Ipak najvažnijim se smatra izgradnja zidina, koja je Ston dodatno zaštitila od neželjenih osvajača. Stonske zidine su bile najveći fortifikacijsko-urbanistički pothvat u ondašnjoj Europi. Najprije su izgrađene zidine, te gradići Ston i Mali Ston, tek kasnije zidine su dodatno pojačane s 40-ak kula i 5 tvrđava od kojih je najveća Bartolomija (prozvana u čast sveca zaštitnika oružja). U Malom Stonu se nalazi kula Koruna koja se doima poput krune, dok se Ston naslanja na padinu.

Ston se može pohvaliti s mnogim znamenitostima što zbog svoje bogate povijesti, što zbog činjenice da je to područje bilo jedno od najznačajnijih naselja Dubrovačke republike. Među te znamenitosti se svakako ubraja i velika četverokutna tvrđava Veliki Kaštio koja je branila grad, a posebice Knežev dvor i kancelarija Dubrovačke Republike koja je najreprezentativnija stonska palača.

Zbog pozicije Stona i njegove važnosti kao prometnog čvorišta, trgovina je uz proizvodnju soli, koja i danas ima važnu ulogu u gospodarstvu ovog kraja, bila iznimno bitna djelatnost. Međutim, danas ipak turizam prednjači pred ostalim djelatnostima budući da ovo područje oduševljava sa svojom ljepotom, bogatom povješću i tradicijom te se nalazi na odličnoj lokaciji, koja predstavlja čvorište svih puteva do ostatka Pelješca i otoka Korčule.

Veliki Kastio - Ston