STOJAN VUČIČEVIĆ

Rođen: 7. srpnja 1941. u Turkovićima u Hercegovini
Umro: 22. rujna 1989. u Zagrebu

Pjesnik, putopisac, prevoditelj i novinar Stojan Vučičević bio je od onih koji su životom prolazili nenametljivo, obzirno, odmjereno, ali tankoćutno i predano.

Jedan od brojnih u povijesti hrvatske književnosti koje je životna borba istrošila prebrzo i prerano. Rođen je 7. srpnja 1941., a umro je 22. rujna 1989. godine u trenutku kada je, kako je netko tada primijetio, sve postajalo vraški uzbudljivo.

Nije dočekao politički rasplet, a politika mu se tako nemilosrdno plela u život da je, nizašto, kako je onda već bilo, kao mladac, gimnazijalac, okusio užas Svetog Grgura, otočića zatvora pored Golog otoka, kamo su komunističke vlasti slale golobrade nepodobnike.

Sveti Grgur

I poslije, do smrti, na neki je način kažnjavan zbog svojeg nepotkupljivog hrvatskog osjećaja. Vučičević se rodio u Turkovićima, u Hercegovini, no osjećaj pripadnosti vezao je uz Neretvu i Metković, gdje je pohađao osnovnu školu i dijelom gimnaziju. Dio gimnazijskih dana proveo je u Pločama, a Filozofski fakultet završio je u Zadru.

 

Rano je, poput svakog pravog lirika, osjetio poziv poezije. Boravak u Parizu u tome ga je učvrstio i znatno mu pomogao u prevodilaštvu.

 

 

Bio je urednik splitskog književnog časopisa Vidik i novinar kultnog lista za kulturu Telegram te urednik književne revije Republika.

Kada se zaposlio na Televiziji kao redaktor, svojom je pjesničkom osobnošću, ljepotom jezika i stilskom dotjeranošću obogaćivao tuđe tekstove. Radeći, pak, u uredništvu kulture kao novinar, skromno i bez nadmetanja autorske osobnosti, stavljao je u prvi plan riječ, sklad misli i izraza često anonimno, ali nikada nezamjetljivo.

Pišući o poeziji i pjesnicima, pa i za emisiju TV kalendar, sažimajući svoje raskošno literarno nadahnuće u šturi dnevni televizijski izričaj, Stojan nije dopustio pjesniku u sebi da zamre.

Zadnja njegova pjesma objavljena u novinama nekoliko dana prije njegove smrti znakovita je naslova: Umrijeti u Hrvatskoj. Samo godinu poslije, smrt i patnja, postali su u Hrvatskoj svakodnevica.

Uz pjesničke zbirke Greben, Siga, Čavli, Šibanica, Vučičević je objavio putopisnu prozu Podmornica u kojoj nas je proveo svojim lirskim svijetom, od zavičajne Neretve do čežnje svojih pjesničkih duša - Pariza, potom Zadrom i Zagrebom, gradom u kojemu je najdulje živio i na čijem groblju počiva.

Ovdje gdje svjetlost ne pokreće lišće
Legla je zemlja na koju nisam sviko
Poput vjetra rasipam se, stišćem,
zadnja sam žrtva ništa i nitko.

NERETVA

(posvećeno majci)

I da ti ispunim postelju pjesmom

Ostaješ rijeka, rijeka u meni

Kad val ti krade iz ponoći zvijezdu

I čamci sjete izviru iz vena

Dugo, o dugo, u vir ću ti ronit

Da negdje na žalu nađem mili

Od pepela lik; pa ćemo se lijepo

U oblutak spojiti i vrisnut tuzi

Od safira slik

Neka si voda, s ribama ću teći

Nek lasta zida snove ispod mosta

U ovoj noći s popcem ćemo pjevati

Do Ušća gdje nas slani grobar čeka