Dragutin Domjanić

Bista Dragutina Domjanića na Strossmayerovom trgu u Zagrebu

Dragutin Domjanić (Zelina 12. rujna 1875. - Zagreb 7. lipnja 1933.), hrvatski kajkavski pjesnik.

Pisac koji je prvi u hrvatskoj književnosti cjelovitije i umjetnički zrelije ostvario melodioznost i ritmičnost kajkavskoga dijalektalnoga izraza.

Završivši studij prava, bio je u Zagrebu sudac i vijećnik Banskog stola. Bio je član JAZU i predsjednik Matice hrvatske (1921. - 1926).U borbi "starih" i "mladih" u okviru hrvatske moderne na strani je "mladih".

Pjevao je o duhovnoj ljubavi, o intimi plemićkih domova, o gospodarskim perivojima, markizama i kavalirima minulih dana.

Strahuje od grubosti sadašnjice, žali za svijetom koji odumire, nepovjerljiv je prema novim idejama.

Ljubav prema prošlosti upućuje Domjanića kajkavskom narječju. Najpoznatije mu je djelo kajkavska zbirka: "Kipci i popevke", a pjesma Fala i Popevke sam slagal, koje je obje uglazbio Vlaho Paljetak.

Također hrvatska skladateljica Ivana Lang je uglazbila nekoliko Domjanićevih pjesama. Njegova lirika, idilična, sentimentalna i rezignantna, podjednako obiluje i slikovitošću i glazbenošću.

U kajkavskom narječju spjevao je sve svoje pjesme. Napisao je i veći broj književnih prikaza, te nekoliko proznih crtica, koji su uglavnom u duhu njegovih lirskih interesa i stilske manire.

Autor je i malo znane marionetne igre Petrica Kerempuh i spametni osel u kojoj kritički i satirički opisuje hrvatske intelektualce '20-ih godina.

Djela

• "Kipci i popevke" (1917.)
• "V suncu i senci" (1927.)
• "Po dragomu kraju" (1933.)
• "Sonce"
• "Fala"

Vre ptičeki spiju i šume mučiju
naj moja popevka zvoni
po dolu i gaju, po dragomu kraju
od kojeg mi lepšega ni

Tu brat mi je vsaki, tu doma sem taki
pogodit bi mogel i speč
poznati su puti, tu gde je čuti
ljubljenu, domaću mi reč

I srce mi greje i z menom se smeje
i v žalosti plače takaj
em nikaj ni slajše ne čuje se rajše
neg dobri i dragi naš kaj.

Fala

Za vsaku dobru reč,
kaj reči si mi znala!
Za vsaki pogled tvoj,
za vsaki smeh tvoj fala!

Tak malo dobrega,
v živlenju tu se najde.
I če je sunca čas,
za oblak taki zajde.

Jer ti si v srce mi,
tak puno sunca dala!
Kaj morem ti neg reč,
od vsega srca fala.

"Po dragomu kraju"

BOGEČKO GROBJE

Mirno počivaju grobi,
jablan kak straža stoji,
veter se igra po zobi,
zbuditi grobje boji.
Retko gde ime još piše,
ni već nit križov na vsih,
vreme i kiša vse briše,
vsi su pozabili njih.
Morti su težke im senje,
črne kak grude su te,
gorše, neg samo živlenje,
gdo to povedat nam sme?
Il se tak sladko počiva,
živi kak nigdo ni spal,
tajnu tu zemlja si skriva,
samo bu mrtvi ju znal.
Zginuli budu i grobi,
drugi tu cvet bu i svet,
veter bu igral se v zobi,
- kak i pred puno let.