Maximilien Robespierre

Maximilien François Marie Isidore de Robespierre (Arras, 6. svibnja 1758. - Pariz, 28. srpnja 1794.), francuski revolucionar, fizički vođa Francuske revoulucije.

Zadojen idejama Rousseaua istupa protiv kraljevskog apsolutizma. U Ustavotvornoj skupštini zalaže se za opće pravo glasa, istupa protiv imovinskog cenzusa, a za ravnopravnost Židova i domorodaca u kolonijama te traži ukidanje ropstva.

Član je Društva prijatelja Crnaca. Vjernost revolucionarnim idealima te odbijanje unosnih mjesta i počasti pribavili su mu nadimak - Nepotkupljivi. Od 1791. godine istaknuta je ličnost Francuske revolucije.

Robespierre je smatrao kako se blagostanje naroda ne može osigurati bez obaranja plutokracije: Velika bogatstva kvare one koji ih posjeduju, kao i one koji im zavide...(uz njih) čak se i sam talent smatra sredstvom ne toliko korisnim za domovinu koliko za to da se stekne imetak.

Pod tim okolnostima sloboda je isprazna himera, a zakoni su samo instrument ugnjetavanja.

Za vladavine Legislative djeluje preko tribine Jakobinskog kluba gdje se suprotstavlja žirondincima. Nakon ustanka 10. kolovoza 1792. godine izabran je za člana revolucionarne pariške komune, a zatim je za vladavine Konventa na čelu montanjara.

U nacrtu Deklaracije prava čovjeka ne negira privatno vlasništvo, ali ga ograničava i zahtijeva da se uvede progresivni porez prema imetku, proglašava pravo na opće obrazovanje, pravo na rad i socijalnu pomoć.

Uz to ozakonjuje revolucionarnu akciju (članak 17.): Kada vlada nasiljem krši prava naroda, ustanak je njegov najsvetiji zadatak. Zalaže se i za solidarnost svih naroda povezanih u univerzalnoj težnji za slobodom:

Ljudi svih zemalja su braća. Različiti narodi trebaju se međusobno pomagati koliko god mogu, kao građani jedne države. Tko tlači jednu naciju, neprijatelj je svih ostalih nacija. One koji vode rat protiv jednog naroda da bi zaustavili napredak slobode i uništili prava čovjeka trebaju svi progoniti i to ne kao obične neprijatelje već kao ubojice i buntovne razbojnike.

Jakobinski je klub oduševljeno prihvatio njegovu Deklaraciju, ali ju je Ustavotvorna skupština smatrala suviše smionom pa je mnoge dijelove izmijenila ili odbacila.

Od 27. srpnja 1793. godine član je Komiteta javnog spasa, gdje se zalaže da se oštre mjere primjene samo protiv onih čija je krivica protiv sigurnosti Republike dokazana.

Iako nije imao nikakvih diktatorskih ovlasti, ali uživajući golem moralni ugled de facto je davao smjer jakobinskoj diktaturi, a istupao je i kao njen teoretičar: Do kada će se nasilje tirana nazivati pravdom, a pravda naroda barbarstvom ili buntovništvom?

Od 1793. godine kada počinje raskol u stranci montanjara drži se srednje linije nastojeći održati revolucionarni savez između jakobinske buržoazije i narodnih masa. U tom smislu bori se protiv ultrarevolucionarnih heberista, a zatim protiv desnog krila tzv. pomirljivih s Dantonom na čelu (iza kojih se kriju interesi novih bogataša i ljudi povezanih s emigracijom).

Istupajući protiv pokreta tzv. dekristijanizacije, čije su pristalice - u njegovim očima - fanatici sa suprotnim predznakom. Kao rusoovski deist pokušava zemlji dati novu duhovnu bazu. Bazu zasnovanu na kultu Vrhovnog bića te odbija i kontrarevolucionarni katolicizam i ateistički kult razuma Hébertovih sljedbenika.

Kada je istupio protiv nekih krvoloka smatrajući da slijepom primjenom terora kompromitiraju Revoluciju oni su udružili s Pomirljivima i skovali protiv njega zavjeru 9. termidora (27. srpnja) 1794. godine te ga oborili u Konventu ne davši mu da dođe do riječi.

Narednog su ga dana na giljotini smaknuli zajedno s njegovim najbližim suradnicima - Saint-Justeom i Coulthonom.