MICHELANGELO BUONARROTI

Rođen: 6. ožujka 1475. u Firenci
Umro: 18. veljače 1564. u Rimu

18. veljače 1564. godine u Rimu umro je u svojoj 89. godini Michelangelo di Lodovico Buonarroti Simoni.

Njega opisuju kao genija božanskog nadahnuća, nadljudske moći, koja je podarena samo malom broju rijetkih pojedinaca i koja djeluje preko njihove osobe.

Rodio se 6. ožujka 1475. godine u uglednoj firentinskoj obitelji kao drugi sin gradonačelnika Copresea. U trinaestoj godini započinje umjetnički put na kojem će slijediti jedino neograničenu snagu vlastitoga duha.

Umjetnost je za Michelangela bila stvaranje nove stvarnosti, slično božanskom stvaranju svijeta koje ne priznaje uzore, konvencije ni pravila.

I njegove skulpture vjerojatno upravo stoga odlikuje taj snažni egzaltirani grč oslobađanja iz nedefinirane gromade kamena ili mramora.

David

David, najranija monumentalna skulptura visoke renesanse, utjelovljenje je cjelokupne Michelangelove umjetnosti. Savršenu ljepotu mišićavog tijela, koje je uz to još u stanju izraziti i emocije i sigurnost pravednog borca, Michelangelo je stvorio u dobi od samo 26 godina.

Radove na grobnici Julija II. prekida zbog neočekivane papinske narudžbe, koju prihvaća nerado i protiv koje se bori svim silama svoga neobuzdanog temperamenta, no stvara djelo koje se još i danas kao remek-djelo slikarske vještine prvo vezuje uz spominjanje njegova imena freske u Sikstinskoj kapeli.  

 

 

 

 

Istočni grijeh

Izbacivanje iz Raja

C

Priča o Mojsiju

Cijelu je tavanicu Michelangelo pod naletom gnjeva i borbe s okolinom, a prije svega u zanosu nadahnuća, oslikao za manje od četiri godine.

U stotinama je likova opisao gotovo sve od postanka čovjeka do njegova pada, stvaranje i uništenje svijeta.

Uz brojne njegove projekte još se najmanje dva mogu mjeriti s epohalnom važnošću fresaka iz Sikstine.

Oba su arhitektonska i potječu iz posljednjih tridesetak godina njegova života. Preuređenje trga na vrhu kapitolskog brežuljka najveći je posao njegove karijere. Od trga doslovno pravi veličanstvenu pozornicu, kao uostalom i od svojega života, na kojoj scenu učvršćuje kolosalnim redom stupovlja. 

Taj će kolosalni red primijeniti ponovno u dovršenju crkve Svetog Petra u Rimu, čime je još više naglasio kompaktnost, veličinu i monumentalnost građevine s Bramanteova nacrta, osobine koje je cijelog svoga dugog života tražio u umjetnosti i ljudskome rodu sve do smrti.