Jagoda Truhelka

Jagoda Truhelka (Osijek, 5. veljače 1864. - Zagreb, 17. prosinca 1957.), hrvatska pedagoginja i književnica za djecu i mladež.

Njezini su roditelji doseljenici u Hrvatskoj. Veliki utjecaj na nju, imao je upravo njen otac Antun Vjenceslav Truhelka, koji je 1854. godine u Hrvatsku došao iz Češke. On je također bio učitelj.

 Osnovna Škola Jagode Truhelke Osijek

Od njega nasljeđuje ljubav prema radu i nastoji unaprijediti školu, od njega je naslijedila i upornost i ustrajnost u radu. Majka Marija, Njemica iz Mađarske, podarila joj je sustavnost, točnost i urednost. Treća osoba koja je vidno utjecala na usmjeravanje života i djelovanje Jagode Truhelke bila je njezina učiteljica Magdalena Šrepl, koja joj je pomogla u upoznavanju narodne književnosti.

Ali ipak, "najtrajniji i najdublji" trag na duhovni razvoj Jagode ostavio je osječki župnik Stjepan Masper. Njegov utjecaj bio je vrlo važan na oblikovanje njenog duha.

U 14. godini završila je u krevetu s dugotrajnom bolesti kojoj je uzrok bila smrt njenog oca. Jedna etapa u životu obitelji Truhelka završena je dolaskom u Zagreb.

To je bilo vrijeme kada se pojavio novi zakon o pučkoj školi i preparandiji. Po tom zakonu, od 1874. godine četverogodišnja pučka škola postaje obavezna.

Bila je učiteljica u djevojačkim školama u Osijeku, Zagrebu, pa ravnateljica u Banjoj Luci i u Sarajevu. Završena preparandija dala joj je pravo da nastupi na svoje prvo učiteljsko radno mjesto u Osijeku. Zbog bolesti ponovno seli u Zagreb, a zatim dobiva posao u Gospiću. Njezin rad u Gospiću imao je odjeka i u Zagrebu, pa je zato uslijedilo imenovanje za učiteljicu u Ženskom liceju, što je zapravo bila nagrada za uspješan dotadašnji rad. Godine 1901. u 37. godini života imenovana je ravnateljicom više djevojačke škole u Banja Luci, a kasnije i u Sarajevu.

Početkom 90-ih godina 19. st. redovita je suradnica zagrebačkog „Vijenca" i sarajevske Nade s pripovijetkama na temu žena i odnosa među spolovima, početkom 90-ih godina 19. stoljeća. Uglavnom se koristila pseudonimom a.m. sandučić.

Još je 1897. godine u ″Nadi″ počela objavljivati psihološki roman ″Plein air″ s tematikom žene: njezinih prava, bračnih normi, društvenih stereotipa i drugim oblicima etičkih dilema.

Truhelka je u određenom smislu predstavila ženu posve drugačijom i neovisnom dajući joj kao subjektu intelektualno superiorno značenje, prkoseći tradiciji tadašnje hrvatske proze koja je žene idealizirala ili demonizirala.

Pisala je romane i pripovijetke opisujući život žene seljanke i malograđanke, patrijarhalno Sarajevo i intimni ugođaj starog Zagreba.

Nakon idealizirane i demonizirane žene u dotadašnjoj hrvatskoj prozi, Truhelka je prva obradila intelektualno superioran ženski lik.

Kad je riječ o umjetničkoj vrijednosti Truhelkina romana, kritičari se slažu da je njezina proza obojana impresionističko detaljističkim naturalizmom. Bitna odrednica je naglašena tema od početka do kraja radnje. Ona održava na okupu cjelinu romana ispričanu umjerenom eruditivnom naracijom uklopljenom u milje hrvatske i europske kulturne baštine. U prvom planu je čitka ljubavna fabula iznesena u stilu trivijalnog pripovijedanja.

     

U svom drugom povijesnom romanu "Vojača" (1899. objavljivanom u 'Nadi' kao roman u nastavcima) obradila je ulomak iz bosanske prošlosti, opisujući zbivanja u krugovima hrvatskog plemstva u 15. st. u Bosni i Hercegovini. Pozadina je dio bosanske prošlosti sa stajališta hrvatskog plemstva polovicom 15. stoljeća. U obradi se služeći detaljiziranjem (što joj je bila karakteristična crta) i tako ispreda iscrpnu povijesnu i etno pozadinu.

Dinamiku, u stilu pseudopovijesne mode, daju romanu avanturističko-sentimentalni detalji u kojima je najbolje obrađen, postavljen u prvi plan 'Vojača', glavni ženski lik. Taj lik 'Vojače' s naglašenom osjetljivošću, kontemplativnošću, a zenemarljivim vitalizmom zapravo predstavlja prototip tadašnje žene - antijunakinju, koja do tada nije bila viđena u hrvatskoj književnosti.

Ipak, najvrjedniji dio njezina književnog stvaralaštva jest niz knjiga posvećenih djeci.

Nakon Ivane Brlić-Mažuranić bila je najuglednija književnica za djecu u prvoj polovici 20. stoljeća.

 

Najznačajnija su joj djela: Tugomila, 1894.; Vojača, 1899.; U carstvu duše, 1910.; trilogija Zlatni danci, 1919.; Gospine trešnje, 1943. i Crni i bijeli dani, 1944.; Zlatko, (1934.), kao posljedni njezin roman, nema osobite umjetničke vrijednost.

 

Umrla je u Zagrebu 1957. godine u dubokoj starosti.