Tunguska eksplozija 1908.

Karta lokacije eksplozije u Rusiji

Tunguska eksplozija 1908 je naziv za nerazjašnjenu eksploziju koja se je odigrala 1908. u Rusiji, u Sibiru, u blizini rijeke Tunguske. Događaj se katkad i spominje kao Velika Sibirska eksplozija. Pretpostavlja se da je asteroid pao i izgorio iznad tog područja.

Događaj se odigrao oko 7:14 sati ujutro po mjesnom vremenu dana 30. lipnja 1908. (ili 17. lipnja po Julijanskom kalendaru, koji se tada koristio u to vrijeme).

Procjene o oslobođenoj energiji tijekom eksplozije sežu od 5 megatona pa čak i do 30 megatona, iako je 10-15 tona najvjerojatnija stvarna jačina eksplozije—otprilike jednako termonuklearnoj eksploziji Castle Bravo aktiviranoj u veljači 1954., oko 1,000 puta snažnije od Atomskog bombardiranja Hirošime i Nagasakija, te oko trećine snage Car bombe, najjačeg nuklearnog oružja ikada detoniranog.

Tijek događaja

Većina očevidaca svjedoči o jednoj eksploziji, no neki i o više njih, koja se dogodila 30. lipnja 1908. u Sibiru. Prilikom eksplozije su stabla u krugu od 30 kilometara uništena i spaljena, te svinuta, a prozori i vrata u 65 km udaljenom mjestu Wanawara su popucali.

Slika razorenih drveća nakon eksplozije

Procjenjuje se da je događaj obuhvatio područje površine od 2.000 km2 i uništio 60 milijuna stabala. Čak su i putnici Transsibirske pruge, udaljene oko 600 km, svjedočili o potresima i svjetlima na nebu. Jedan lovac je preminuo od snažnog pritiska od eksplozije, a moguće je da je poginulo i više ljudi.

Tek se 19 godina kasnije, 1927., jedna ekspedicija uputila na to područje kako bi istražilo što se dogodilo.

Profesor Leonid Aleksejvič Kulik je vodio ekspediciju te je 1938. napravio i slike regije. Još je 1921. nagovorio Sovjetsku vladu da mu financira istraživanja. Nije začudo našao nikakav krater, nego samo uništeno i spaljeno drveće. Ekspedicija Gennadija Plekhanova nije pronašla nikakvo zračenje.

Oko 7:17 ujutro po mjesnom vremenu, domicilno stanovništvo i Ruski doseljenici u brdima sjeverozapadno od Bajkalskog jezera su promatrali snop jakog svjetla, gotovo jakog poput Sunca, kako se kreće po nebu. Desetak minuta kasnije, dogodio se bljesak i čuo zvuk sličan topničkoj paljbi.

Očevici bliže eksploziji iznijeli su iskaz da se zvuk kretao od istoka prema sjeveru. Zvuk su pratili valovi šoka koji su odgurnuli ljude na pod i razbili stakla prozora. Neki očevici su samo prijavili zvukove eksplozije, a ne i da su vidjeli samu eksploziju. Neki iskazi očevidaca se razlikuju.

Eksplozija su registrirale seizmološke stanice diljem Euroazije. U nekim mjestima podrhtavanje tla je bilo jednako snažno kao potres jačine 5.0 na Richterovoj ljestvici.

Također se kao nuspojava pojavila fluktuacija u atmosferskom tlaku koja je bila dovoljno jaka da se uočila u Velikoj Britaniji. Tijekom sljedećih dana, noćno nebo u Aziji i Europi je bilo tako osvijetljeno da su ljudi u Londonu mogli čitati novine po tom svjetlu; prema nekim teorijama, to je zbog svijetla koje je prošlo kroz čestice leda na visokoj nadmorskoj visini te stvorile iznimno hladne temperature, slično kao kod ulaska svemirskog broda u Zemljinu atmosferu. U SAD-u, Smithsonian Astrophysical opservatorij i Mount Wilson opservatorij su uočili smanjenje u atmosferskoj transparentnosti koja je trajala nekoliko mjeseci zbog prašine.

Tunguska enigma Zagonetni prateći efekti
Tunguska je eksplozija izazvala širom našeg planeta zagonetne i - nerjetko - spektakularne efekte. Različiti očevici doživjeli su je na različit način.

Bijele noći

Lovac V. Ohcin, kako svjedoči pisac Solomon Suljman, nalazio se u lovačkoj kolibi 30-35 kilometara daleko od epicentra misterioznog događaja. Sjeća se da su zračni udari i potresi odjeknuli istovremeno. Susjedna koliba u kojoj je bilo šest ljudi digla se u zrak kao da je bila od kartona. Stogodišnja stabla čupana su iz korijenja, a vrhove krošnji zahvatio je plamen.

Grmljavina je bila tako strašna da su ljudi oko Ohcina od silnog straha padali u nesvijest. Visoko iznad plamtećih stabala, uzdizao se oblak u obliku ogromne pecčrke, kakav sibirski lovac nije vidio nikad u životu.

Krečući na zapad preko Sjevernog mora, za nešto više od pet sati od mjesta misteriozne eksplozije, pustošni su zracči vrtlozi izazivali snažne oscilacije u meteoroloskim stanicama u Velikoj Britaniji. Sljedećih su dana iznad čitave Rusije i Europe - od Sibira do obala Atlantskog i Tihog oceana, nastupile "bijele noći".

U Londonu su se na ulicama, u kasnim satima, mogle čitati novine. I Stockholm, glavni grad Švedske, izgubio je noćnu pomrčinu - pa su neki fotografi, bez flesha snimali kao usred bijela dana! Istodobno, iznad Njemačke su plovili tajanstvenim svjetlom obasjani oblaci, a nizozemske opservatorije - zbog nesvakidašnjeg blještavila u atmosferi - nisu mogle uopće snimati noćno nebo. “Bijele noći” potrajale su i u srpnju.

Svijet je bio zbunjen, a znanost to jednostavno nije znala objasniti.
Pored ovih i ovakvih efekata, sibirsku eksploziju registrirali su i mnogi precizni instrumenti u svijetu. Seizmografi su zabilježili da je drugi udarni val obisao čitav naš planet, a podrhtavanje tla se osjetilo čak i u Sjedinjenim americkim drzavama!

Najstravičniji efekti bili su u području iznad kojeg je eksplodiralo zagonetno leteće tijelo. Detonacija je naprosto sravnila oko dvije tisuće četvornih kilometara šume, a stotine je tisuća stabala izgorjelo od plamena blizu mjesta glavnog udara. Uništena su bezbrojna stada divljih sobova, desetkovana su i neka nomadska plemena u sjevernim tajgama, a najveći dio tog močvarnog krajolika dobio je novi izgled, koji je - blago govoreći - najviše podsjećao na stravični prizor kaotičnog pakla.

Znanstvenici nekadasnjeg Sovjetskog Saveza, Velike Britanije, Njemačke i Sjedinjenih Država slažu se u jednom - po svojom efektima tunguska eksplozija zaslužuje usporedbu s najvećim eksplozijama u kasnijem nuklearnom vremenu.

Ipak, zbog toga što nisu vršena nikakva znanstvena istraživanja nakon tajanstvene eksplozije, pravo objasnjenje se i nije moglo naći. Istodobno, mnoge dezinformacije i pogrešni zaključci godinama su sprečavali ozbiljna znanstvena istraživanja i provjere, tako da je daleko tungusko područje postalo jos udaljenije i nepristupačnije.

I sami dramatični događaji koji su zahvatili carsku Rusiju - Oktobarska revolucija i ono što je uslijedilo s njom - potisnuli su interes svijeta za tunguskom katastrofom u sasvim drugi plan.

Nitko nije znao što se, zapravo, zbilo u Sibiru ni desetlječima kasnije, iako je taj događaj nesumnjivo bio jedan od najuzbudljivijih u povijesti nasega planeta. Jer, da je igrom sudbine - kako su kasnije precizno izračunali znanstvenici - Zemlja bila samo četiri dana dalje u svojem obrtanju, tajanstveno nebesko tijelo naprosto bi zbrisalo St Petersburg, ili - da je naš planet bio pod neznatno drugim uglom - otišao bi London, ili - pola dana dalje - sravnjen bi bio New York sa cijelom svojom okolinom!

Tu počinje pakao!

Za mnoge je Ruse, koji su živjeli početkom 20. stoljeća, ne bez razloga, Sibir bio “Terra incognito”, nepoznata zemlja, daleko i divlje prostranstvo na kraju svijeta. Beskrajne močvare i hladne i nepristupačne tajge u tajanstvenim i neistraženim podrućjima rijeke Tunguske Podkamenaje nisu bili kraj pogodan za romantična istrazivanja, već nepoželjno, divlje područje iz kojeg vrebaju mnoge opasnosti.

Zbog toga se o Sibiru nije mnogo znalo. Znalo se jedva toliko da u njemu žive nomadi, Tunguzi, koji stalno mijenjaju svoje prebivalište i da žive od svojih stada sobova.

Nekoliko trgovačkih postaja, u kojima su iskusni lovci nabavljali krzno, bile su nevelike i primitivne i nalazile su se na samoj periferiji ogromnog pojasa kojeg je 1908. uništila zagonetna eksplozija.

Ipak, ne bi se moglo reći da tunguska katastrofa nije bas nikoga zanimala. Rijetki Tunguzi, odvažni i hrabri ljudi, samo su iz nužde zalazili su u unutrašnjost Sibira, ali su se brzo vracali, prestravljeni i nijemi.
- Tu počinje pakao! - govorili su. I to je bilo sve.

Cilindrična letejelica

Potraga za odgovorima na pitanje sto se to dogodilo 30. lipnja 1908. počela je neoprostivo kasno, tek poslije Oktobarske revolucije. Poticaj je bio možda financijske prirode. Naime, jedna američka znanstvena ekspedicija tih je godina započela radove na eksploataciji jedne od najvecih meteorskih masa koja je u prošlosti pogodila nas planet.

Meteorski krater u Arizoni, promjera 1,2 kilometra, čija starost se procjenjuje na 15.000 do 40.000 godina, oduvijek je privlačio istraživače ruda. Sada su ga počeli i eksploatirati. U prvim uzorcima materijala otkriveno je 93 posto željeza i 6,4 posto nikla. Istodobno, otkriveni su i tragovi dragocijenih metala - platine i iridijuma !

Iako američki pokušaj eksploatiranja meteorske mase u Arizoni nije uspio, mlada je sovjetska vlada u meteoritima, koji su u prošlosti pali na sovjetsko tlo, vidjela izvor bogatstva.

Tako je 1921. godine nova sovjetska Akademija znanosti angažirala vrsnog znanstvenika Leonida Kulika da preuzme zanimljiv projekt i prikupi detaljne podatke o svim meteoritima koji su u prošlosti pali na područje Sovjetskog Saveza.
Leonid A. Kulik je u to vrijeme imao 38 godina i nikada ranije nije čuo za tungusku katastrofu.

Međutim, neki njegov prijatelj poslao mu je jedan stari kalendar u kojem je bio i članak o zagonetnoj eksploziji u Sibiru. Uvjeren da je naišao na trag velikom meteoritu, počeo je strpljivo listati i druge sibirske novine i godišnjake. To se isplatilo. Uskoro je u njima našao brojna svjedočanstva o fenomenalnom događaju iz 1908. godine.

Jedne su novine iz Irkutska pisale da su seljaci iz sela sjeverno od Kirenska vidjeli leteće tijelo “koje je blistalo i vertikalno se kretalo prema zemlji”, a bilo je - cilindričnog oblika. Kada je došlo do eksplozije stvoren je “ogroman oblak crnog dima”, a val uskovitlanog zraka bio je tako vreo da je spaljivao sve pred sobom. “Prestravljeni su seljaci bježali, iskreno vjerujući da je došao - sudnji dan !”

U drugim je novinama pisalo da je zagonetno tijelo, navodno, palo nedaleko od Filimonova, značajnog raskrižja transsibirske željeznice:
“Njegov je pad bio popraćen strahovitom tutnjavom i zaglušujućim treskom. Prestrašeni je vlakovođa panično zaustavio vlak a putnici su nagrnuli iz vagona kako bi razgledali predmet koji je pao, ali se nisu mogli približiti meteoritu, jer je bio - usijan!”

Što je otkrila prva ekspedicija?
Upravo ovo, po svemu, izmišljeno izvješće “sa lica mjesta” najviše je ponukalo sovjetskog znanstvenika da se odluči na dugu i neizvjesnu ekspediciju, koja će se pretvoriti u mukotrpno istraživanje što će potrajati pune dvije decenije.

Kulik nije odustajao ni od prikupljanja pisanih svjedočanstava, kao što je ono koje je u svibanjskom broju 1908. objavio irkutski list “Sibir”:
“U selu Niznaja Karelinskaja, na sjvereozapadu, visoko iznad obzorja, seljaci su ugledali predmet koji je neobično jarko sijao, prejako da bi se u njega moglo gledati, praćen plavkastobijelim svjetlom. Padao je okomito prema zemlji, otprilike deset minuta. Predmet je bio cilindricnog oblika. Jutarnje je nebo bilo vedro, osim što je na obzorju, u smjeru u kojem je jarki predmet opažen, zamjećen mali tmasti oblak.

Bilo je toplo i suho. Kada se svjetlećce tijelo približilo zemlji, činilo se kao da se raspršuje; na tom se mjestu oblikovao golemi oblak crnog dima i čuo se glasan tutanj - ne kao grom, nego kao kad padne golemo kamenje, ili kad grune najveći top. Sve su se zgrade zatresle, a istodobno je kroz oblak probio jezičasti plamen. Stare su žene plakale i svi su pomislili da se približava - smak svijeta !”

Selo Niznaja Karelinskaja, koje se spominjalo u ovom starom novinskom izvjeću, kako će kasnije ustanoviti Leonid Kulik, bilo je udaljeno od epicentra eksplozije punih - 320 kilometara!
Kada je, napokon, prikupio dovoljno podataka o mjestu zagonetnog događaja, Kulik je s grupom odabranih istraživača napustio St Petersburg, u rujnu 1921. godine. Bilo je to dugo i tegobno putovanje željeznicom, koja je na mnogim mjestima bila isprekidana i uništena borbama u Oktobarskoj revoluciji. Kada je stigao u sibirski gradić Kansk saznao je da se ne nalazi daleko od mjesta gdje se 1908. dogodila misteriozna eksplozija.

Istodobno, počeo je da prima anketne listiće koje je ranije razaslao po cijelom ovom dalekom i divljem području. U njima je bilo mnoštvo čudesno živih sjećanja o fascinantnoj pojavi i pustoši koju je izazvala.

Jedna seljanka iz Kosolapova je pisala:
“Ugledala sam kako se nebo na sjeveru rasparalo do zemlje i kako je suknula vatra. Pomislili smo da s neba pada kamenje i razbježali se prestravljeni, ostavivši vjedra kraj zdenca. Kad smo stigli do kuće, našli smo onesvještenog oca Semjonova. Vatra je bila jača od samoga sunca. Za vrijeme su tutnjave zemlja i kolibe strašno podrhtavale a s krovova se osipala zemlja...”

Prema ovim i drugim sličnim svjedočanstvima, sovjetski je znanstvenik s pravom zakljucio da je zagonetno tijelo palo na zemlju, nešto dalje na sjeveru, blizu doline rijeke Tunguska Podkamenaja.

Ovu njegovu pretpostavku potvrdio je S. V. Obrucev, vrstan geolog, koji je već istraživao rudno blago u tunguskoj oblasti, ali nije krio ni svoje dileme. Pisao je Kuliku:
“Bit će teško odrediti pravo mjesto. U očima tunguskog naroda metorit je očito svet i oni brizno kriju mjesto gdje je pao!...”