Marko Tulije Ciceron

 

(lat. Marcus Tullius Cicero; Arpin, 3. siječnja 106. pr. Kr. - Formijan kod Gajete, 7. prosinca 43. pr. Kr.), državnik, odvjetnik, politički teoretičar, filozof i najveći rimski govornik.

 V. Foppa: Mladi Ciceron čita, 1464.    

Iza početnih nauka u Arpinu uči u Rimu (s bratom Kvintom) govorništvo kod Marka Antonija Govornika i Lucija Krasa, pravo kod augura i vrhovnog svećenika Kvinta Mucija Scevole.

Marko Antonije govornik

Lucijo Kraso (Lucio Crasso)

Muzio Scevola isprerd Porsenne

S Epikurovim mudroslovnim sustavom, kojemu nije sklon, upoznaje ga Fedro,

s naukom Akademije, kojoj se najviše priklanja, Filon, a u stoičku ga je filozofiju već u roditeljskoj kući uputio Diodot.

Dobro je poznavao staro latinsko, napose epsko i tragično pjesništvo. Dospio je osobno poznavati pjesnika tragedija Lucija Akcija.

Jednako dobro je poznavao grčki jezik i književnost. Na proučavanje književnosti, čini se, da ga je potaknuo grčki pjesnik Aulo Licinije Arhija, kojega kasnije brani na sudu.

U dobi od dvadeset godina ogledao se u prvim književnim pokušajima, a ujedno nastupa i kao govornik u više privatnih parnica.

79. - 77. pr. Kr. boravi u Grčkoj s bratom Kvintom i prijateljem Titom Pomponijem Atikom.

U Ateni sluša akademika Antioha, epikurejca Zenona i ponovno stoika Fedra, a u govorništvu se dotjeruje kod Demetrija.

Antioch

U Aziji se upoznaje s kićenim baroknim azijskim stilom (genus Asiaticum ili amplum), a na Rodu kod Molona s rodskim (genus Rhodium ili medium), koji čini sredinu između jednostavnoga atičkoga (genus Atticum ili tenue) i bujnoga azijskoga.

Boravak na Rodu odlučan je za Ciceronov govornički razvitak, jer se tada priklanja rodskom stilu.

Iza povratka u Rim, nastavljajući odvjetničko i govorničko djelovanje na sudu, zalazi u javni život te postaje prvi u svojoj porodici (homo novus) najranije što je moguće (suo anno): 75. pr. Kr. kvestor u Lilibeju na Siciliji, a time i senator, 69. pr. Kr. kurulski edil, 66. pr. Kr. pretor, 63. pr. Kr. konzul.

U politici pristaje uz konzervativnu senatsku republikansku stranku, pa kao njezin zastupnik za svoga konzulata otkriva urotu Katilininu i protiv zakona kažnjava smrću urotnike na zaključak senata.

Cicerona tada slave kao spasioca države; ali je ovakvim istupom protiv urotnika navukao na se mržnju pučke stranke, uz koju su iz demagoških razloga Cezar i Kras.

Na njihovu ponuku, iza sklopljenoga triumvirata s Pompejem 60., pučki tribun Publije Klodije Pulcher potakne narod protiv Cicerona, te on morade ići u progonstvo (58. - 57. pr. Kr.), kod nas obradio Tresić Pavičić u drami "Ciceronovo progonstvo"), a imutak mu bude zaplijenjen.

Publio Clodio Pulcher

Kada se vratio, i dalje nepoćudan triumvirima, istupa, doduše, zgodimice na sudu, ali je prisiljen povući se prvi put iz javnoga života, i to vrijeme iskorišćuje za književni rad. 51. - 50. pr. Kr. boravi kao prokonzul u Ciliciji.

Iza povratka, u borbi između Cezara i Pompeja (49. - 48. pr. Kr.), poslije dužega oklijevanja pristaje uz Pompeja.

Pobjednik Cezar oprašta mu to, pa se Ciceron tada opet povlači u privatni život i daje se po drugi put na življi književni rad. U tom radu traži utjehe i obiteljskim neprilikama.

46. pr. Kr. nakon tridesetgodišnjega braka s Terencijom, koja mu je rodila kćer Tuliju i sina Marka, dolazi do rastave, a 45. pr. Kr. umire mu kći Tulija.

I od druge žene Publilije rastavio se već za godinu dana.

Kad je 15. ožujka 44. pr. Kr. ubijen Cezar, odlučnim nastupom protiv Marka Antonija, koji se, nastavljajući politiku Cezarovu, želi nametnuti Rimu za samovladara, postaje Ciceron vođa senata, koji je bio za republiku, a u opoziciji protiv Antonija.

Ovaj, sam preslab protiv senata, sklapa 16. studenog 43. pr. Kr. s Oktavijanom i Lepidom tzv. drugi triumvirat (triumviri za uređenje države).

Ciceronovo ubojstvo - ilustracija iz knjige, 19.st.

Prvo im je djelo proskripcije političkih protivnika. Među proskribiranima je i Ciceron, kojemu već 7. prosinca 43. pr. Kr. dadoše odsjeći glavu i desnu ruku, koje su donesene u Rim i izložene na govornici, gdje je on držao prije kratkoga vremena (44. - 43. pr. Kr.) vatrene govore protiv Antonija.

Mjesto na Forumu gdje je dugo vremena visjela Ciceronova glava i ruka

I sin mu i brat Kvint postaju žrtve proskripcija. Ciceronova smrt znači politički pad rimske republike (res publica). Vojnički se ona još drži na istoku do bitke kod Filipa (42. pr. Kr.), a iza bitke kod Akcija (31.) dolazi konačno cijela država pod vlast jednoga, Oktavijana, i postaje carstvo (imperium).

 

Ciceronova grobnica u Forniji (Fornia)

 

Na književnom području Ciceron razvija mnogostran rad. Osim sudbenih govora, govorenih na sudu (genus iudiciale), i političkih, govorenih na privatnim i službenim političkim sastancima (genus deliberativum), piše on spise iz teorije o govorništvu (retorski spisi) i proširuje u Rimu grčku filozofiju (filozofski spisi).

Od njega je sačuvana i velika zbirka listova (epistolae) iz dopisivanja s rođacima, prijateljima i znancima. Pokušavao je graditi stihove, a zna se, da je bilo njegovih spisa i iz područja povijesti i zemljopisa.

Epistulae ad familiares, izdanje iz 1547. godine, Venecija, štampao Hieronymus Scotus

 

C. Maccari: Ciceron optužuje Katilinu, 1888.  

Najpoznatija su četiri govora protiv Katiline, In Catilinam orationes (8. XI., 9. XI. 3. XII. i 5. XII. 63.), u kojima je Ciceron napao kao konzul Katilinu, kada se on spremao da nasiljem ugrabi konzulsku vlast. Ističu se osobitom živošću i svježinom, a naročito prvi.  

 

 Prva stranica minijature iz Ciceronovog De oratore, oko XV stoljeće, Sjeverna Italija, čuva se u British Museum.