Bio je to tek telefon po nazivu, zapravo nezgrapan uređaj koji je mogao prenositi zvuk, ali samo u jednom smjeru i na vrlo male udaljenosti. Uređaj su znanstvenici prije svega smatrali duhovitom igračkom, a ne nečim što bi moglo korisno poslužiti čovječanstvu.

Međutim, Bell nije tako mislio. Reissov izum pobuđuje u njemu zanimanje i on se sa žarom baca na posao. U Londonu posjećuje Wheatstonea i s njim izučava mogućnost muzikalne telegrafije.

Proučava radove Helmholtza i Faradaya te obogaćen znanjem o elektromagnetskoj indukciji obavlja prve pokuse. Njegova prva zamisao i istodobno odašiljanje više brzojava završava uspjelim patentom.

Vraća se u Ameriku i tamo nastavlja rad. Od 1873. predaje na Sveučilištu u Bostonu vokalnu fiziologiju, a u svom laboratoriju s vjernim pomoćnikom Wheatstoneom konstruira uređaj za prijenos govora na daljinu.

Uspjeh je došao slučajno - nemarnošću pomoćnika koji je zatvorio strujni krug primitivne aparature odašiljača, te su prvi zvučni titraji preneseni u prijemnik smješten u susjednoj sobi.

Bell razgovara na prototipu telefona

Usavršivši svoj pronalazak, devet mjeseci kasnije, 10. ožujka 1876., Bell je ostvario prvi govorni prijenos.

Od tog trenutka slijedi vrtoglavi uspjeh. Za samo nekoliko godina telefon osvaja svijet. Izgrađene su mnogobrojne centrale i uspostavljene telefonske veze duž američkog i europskog kontinenta.

Alexander Graham Bell otvara ceremonijalnim pozivom telefonsku liniju između New Yorka i Chicaga, 18. listopada 1892.