Jerolim Kavanjin

Jerolim Kavanjin (Split, 4. veljače 1641. - Split, 29. studenog 1714), hrvatski pjesnik poznoga baroka.

Splitski bogataš i plemić, potomak pohrvaćene talijanske porodice Cavagnini, istakao se istodobno kad i Ignjat Đurđević.

Kavanjinov ljetnikovac iz 1690. godine na kojem stoji tabla s izrekom Jerolima Kavanjina (1643. - 1714.):

I ČESTITA NAZVAT ĆE ME NAŠI PUCI KAD MI SINE MLADI BARSTAN NA ZIDINE:

Početkom XVIII. stoljeća, u ljetnikovcu na Braču (Sutivan), kamo se povukao nakon odvjetničke i vojničke karijere, piše najopširniji spjev u cjelokupnoj hrvatskoj književnosti (više od 32.500 stihova!), "Poviest vanđelska bogatoga a nesretna Epuluna i ubogoga a čestita Lazara", koji su kasniji priređivači, prema podnaslovu u izvorniku, nazvali "Bogatstvo i uboštvo", religiozno-filozofski ep pjesnički nekonzistentan ali stilski znakovit (pisan je, umjesto splitskom čakavštinom, štokavštinom ijekavsko-ikavskom).

Izražavajući duh filozofskih kretanja XVII. i XVIII. stoljeća, ova "enciklopedija u stihovima" (Josip Aranza) svoju baroknu duhovnost usmjerava spoznaji života i ljudskog bitka u dvojnoj naravi ljudskoj i božanskoj.

Pored klasične humanističke, latinske i talijanske književnosti (Dante), Biblije i drugih religioznih spisa, pored povijesnih autora: Konstantina Porfirogeneta, Popa Dukljanina, i Mavra Orbinija, Dubrovčani su bili temeljna Kavanjinova lektira - među njima prije svih Junije Palmotić i Ivan Gundulić.

 

Pjesma ,,Bogatstvo i uboštvo'' (Ulomci)

 

,,Solin veli pade, pade,

S nepravice, s nerazloga,

S jeda, s nesklada i zavade,

S potisnutosti od uboga,

S nemilošće, s gruba bluda,

S raspusnosti, grijeha huda.

 

Pade gvožđem, ognjem umoren,

Ki svoje rani, gori, mori,

Sječen. Topljen i izgoren,

Bez pomoći ke odzgori,

Nesklad tare i velike,

Nebo a neće čut tamnike.

 

Ljudi, žene, star, starica,

I imanja sva se žežu,

I u povojih mala dica

Rastrgnuta na tleh ležu,

Smrt svud silom i sramotom

Daje se častim i životom.

 

Nije već zida, ni palača,

Nije zlamenja od ničesa,

Gotska noga, mač lomača

Sve pohara i poplesa,

A obilježje što osta s njime,

Proždrljivo odnije vrime.

 

Mart, hrabreni bog od boja,

Meju Slavi ki se rodi,

Od bijesnih tijeh nevolja

Ni grad svojih ne slobodi.

Bog od bozih kada ranja,

Svaki drugi bog se klanja.

 

Nu cesarske tvrde stolice

Zub izgrize vremeniti,

Da u hrame njih ohole

Sad stanjuju zimi i liti

Grde sove i jeljine,

Zmaji, gušćeri i guje ine.

 

Mudros, lijepos, snaga, dika

Uzdržat se vijek ne mogu,

Nego bježe jakno rika,

Snijezi i daždi ku premogu;

Snijeg je, san je, sjen je, sjena,

Što bi i bit će, sve je mijena.''