ROĐEN SERGEJ ALEKSANDROVIČ JESENJIN

Očito je, u sudbini piše -
u tridesetoj vješala predstoje.
Ko sakati mi smo sve to više
za živote privezani svoje...

3. listopada - Pjevao je tako čudesni pjesnik Sergej Aleksandrovič Jesenjin, pretskazujući stihovima svoj skori kraj.

Samoubojstvom u lenjingradskom hotelu u noći od 27. na 28. prosinca 1925. završen je buran život pjesnika i čovjeka koji će naraštajima biti utjelovljenjem romantičarskog zamišljaja pjesnika i životnog stila, nazvanog jesenjinština.

Rođen je 1895. u selu Konstatinovu, u Rjazanskoj guberniji, u seljačkoj obitelji.

Završio je učiteljsku školu, ali se njegov nemirni duh nije mogao skrasiti u učiteljskom zvanju.

Rano se zaposlio u moskovskoj tiskari u kojoj je upoznao više pisaca.

Godine 1913. upisuje kao izvanredan student Moskovsko gradsko narodno sveučilište, a u to vrijeme objavljuje i prve pjesme u uglednim časopisima.

Godine 1915. odlazi u središte kulturnoga i književnoga života - Petrograd. Upoznaje Bloka i kaže da mu je pritom susretu kapao znoj, jer prvi put vidi živa pjesnika.

Godine 1916. Jesenjin je objavio prvu zbirku Radunica. Njegovi stihovi, posvećeni selu i prirodi: Posljednji sam pjesnik sela, reći će, unijeli su u rusko pjesništvo melodioznost, spontanost i metaforičnost seoskih običaja i vjerovanja.

Mnoge su Jesenjinove pjesme ne samo nadahnute prirodom već i napisane u izravnom obraćanju njoj: Zelena frizura, (posvećena brezama), Krava, Kačalovljevu psu.

Od 1919. do 1924. Jesenjin je bio član  imažinističke skupine, najpopularniji i najnadareniji među njima. Razlikovao se utoliko što je njegova poezija građena na tradiciji narodnoga stvaralaštva.

No u životu slijedio je imažinistički stil; boemski život, stvaranje i razgovor o stvaralaštvu po kavanama, izazivanje skandala. Svemu tome Jesenjin je davao osobit osobni prinos.

Od njegovih brojnih, burnih ljubavnih i bračnih veza, legendarnom je postala ona s Isadorom Duncan, slavnom američkom plesačicom, sedamnaest godina starijom.

Isadora Duncan

S njom je putovao Europom i Amerikom, propagirajući meijansku ulogu seljaštva u društvenom preobražaju te osjećaj bratstva među ljudima.

U ciklusima postoktobarskih pjesama, obožavatelj stare Rusije s tugom spoznaje nestanak tog svijeta. Iz toga bolnog priznanja izrastaju pjesme Molitva za umrle, Sovjetska Rusija, Krčmarska Moskva, Ispovijest mangupa i potkraj života poeme Crni čovjek i Ana Snjegina.

Bez obzira na nesavršenost stihova i ponekad pretjerani sentimentalizam, čitatelj i danas rado posegne za Jesenjinovom poezijom, barem onda kada mu godi pjesnička bliskost i pristupačnost:

Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono čega ne bi.
Odveć rano zamoren životom
samo čemer osjećam u sebi.

http://www.hrt.hr/arhiv/ndd/

TI NE VOLIŠ I NE ŽALIŠ MENE

 Ti ne voliš i ne žališ mene,
nisam više mio srcu tvom?
Gledajuć u stranu strast ti vene
sa rukama na ramenu mom.

 Smiješak ti je mio, ti si mlada,
riječi moje ni nježne, ni grube.
Kolike si voljela do sada?
Koje ruke pamtiš? Koje zube? 

Prošli su k'o sjena kraj tvog tijela
ne srevši se sa plamenom tvojim.
Mnogima si na koljena sjela,
sada sjediš na nogama mojim.

 Oči su ti poluzatvorene
i ti sanjaš o drugome nekom,
al' ljubav prošla je i mene,
pa tonem u dragom i dalekom. 

Ovaj plamen sudbinom ne želi,
plahovita bješe ljubav vruća-
i k'o što smo slučajno se sreli,
rastanak će biti bez ganuća.

 Ti ćeš proći putem pored mene
da prokockaš sve te tužne zore.
Tek ne diraj one neljubljene
i ne mami one što ne gore. 

I kad s drugim budeš jedne noći
u ljubavi, stojeći na cesti,
možda i ja onuda ću proći
i ponovo mi će mo se sresti.

 Okrenuvši drugom bliže pleći
ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
"Dobro veče" tiho ćeš mi reći.
"Dobro veče, miss" i ja ću tako.

 I ništa nam srca neće ganut,
duše bit će smirene posvema-
tko izgori, taj ne može planut,
tko ljubljaše, taj ljubavi nema. 

Pjesma o kuji

Jutros je kuja pri štali,
gdje rogoz se zlati pod gredom,
oštenila sedmero mladih,
riđih štenadi redom.

I jezikom, sve do tmine,
mati ih češljala nježna;
od trbuha njene topline
voda se topila snježna.

A uveće, kao i vazda,
kad koke na lijegala kreću,
tmuran je stigao gazda
i strpao štenad u vreću.

Trčati snijegom je stala
slijedeć mu tragove hoda
i dugo uz val do vala
hladna se mreškala voda.

A kad se od trčanja vruća
i znojna probi kroz sjene,
njoj se mjesec vrh kuća
ko njeno pričini štene.

U plavet je žurila jasnu
i cviljela nasred druma,
a mjesec na putu kasnu
sakri se iza huma.

I tiho, kao kad s brijega
za bačenim kamenom kreće,
ko zlatne zvijezde sred snijega
kotrljahu oči se pseće.