IVO LOZICA

Rođen: 10. lipnja 1910. u Lumbardi na otoku Korčuli
Ubijen: 27. ožujka 1943.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Lumbarda

Hrvatska je likovna umjetnost često doživljavala tragedije. Mnogi mladi i daroviti umjetnici rano su umirali ili prestajali stvarati. U tom je tragičnom nizu i Ivo Lozica, jedan je od krčitelja novih putova našeg kiparstva.

Lumbarda je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, kao i u prvim desetljećima istog, obilježena po rođenju nekolicine umjetnika poznatih u svijetu i na domaćem ognjištu. Svijetleći meteor, zbog sjaja svog talenta, upečatljivog doprinosa hrvatskom kiparstvu, u tridesetim tragično pokošen radi rodoljublja, bio je Ivan Lozica zvani Kolula.

Rođen je 10. lipnja 1910. godine u Lumbardi, prvi sin u obitelji Anice i Antuna Lozica Barbareško. Na preporuku svog mentora, kipara Frana Kršinića, 1926. godine kao prvi u klasi akademije, sa šesnajest godina primljen je u klasu velikog Ivana Meštrovića, koji ga je kasnije istaknuo, kao prvo ime među mlađim umjetnicima u Hrvatskoj a i šire.

Dobivši francusku stipendiju 1931. godine specijalizirao je kiparstvo na Sorboni u Parizu. Po povratku postao je docent a kasnije i profesor na likovnoj akademiji u Zagrebu. Djelujući kao profesor, surađuje s Meštrovićem i Kršinićem u kiparskim izvedbama javnih djela. Uz redovne obaveze uspio je realizirati više od stotinjak likovnih radova kojima je izrazio izuzetno darovit kiparski talent lirskih predispozicija, razvijenog osjećaja za harmoniju i ljepotu oblika,

Njegov opus se kreativno izražava lirskom interpretacijom niza ženskih formi, senzibilne modelacije. Tradicionalno otočka tematika: Žena s mijehom, Pod bremenom, Žetelica, Nosač pijeska, Galiot, Ribar s kopljem, Ranjeni galeb, i druge, snažno su doživljene slike otočkog djetinstva autora.

U kiparstvu se ističe kao portretist izuzetnog osjećaja za karakter i osebujnost modela. Uobličio je nekolicinu ličnosti u vrhunskoj kvaliteti skulptorskog prikaza: portret brata i bake. U svojoj posljednjoj, najzrelijoj umjetničkoj fazi oblikuje «Torzo u mramoru», temeljac novog modernog kiparskog izraza kod Hrvata, kojim je utjecao na niz kolega svoje generacije i formiranje kasnijih modernih poslijeratnih kiparskih interpretacija.

27. ožujka 1943. oko 17 sati, fašistički plotun u Lumbardi, ugasio je četiri mlada života, iz četiri ugledne lumbarajske obitelji, zavivši ih u duboku crninu izgubljenih najboljih sinova: Ante Jurjević Skorin, Nikola Krtšinić Tindir, Ivan Lozica Barbareško i Stipe Šestanović Krjan.

Kiparu Ivanu Lozici u trideset i trećoj godini, prekinut je nadahnut, neobično uspješan, kreativan, nadasve nadaren mladi život.

Približava se stota obljetnica njegovog rođendana 1910. – 2010. Ne osvrćući se na do sada nedovoljno zanimanje za njegova djela, častan je trenutak da se sjetimo velikog kipara Ivana Lozice, te tako osvijetlimo dragulj hrvatskog kiparstva, djelo našeg umjetnika, mještanina.

Stoga pomognimo zajedno da se njegovo djelo dolično oživi. Povodom stote godišnjice, osvježimo ideju o formiranju Zavičajne zbirke kiparskih radova Ivana Lozice u Lumbardi, u njegovoj rodnoj kući.

Frano i ja, piše Lozica, stalno sanjamo da smo u Lumbardi. Čini mi se da bismo oba bili sretni kada bismo mogli ribu loviti kao što smo negda činili.

Ivo Lozica izradio je brojne skulpture koje imaju istaknuto mjesto u novijem hrvatskom kiparstvu. Tu su i aktovi Poslije kupanja, Proljeće i Ženski torzo.

Na posljednjim skulpturama odmaknuo se od krutog realističkog oblikovanja i naglašavanja pojedinosti, te prelazi u cjelovito obuhvaćanje oblika.

U mramornom Ženskom torzu, koji je izradio pred kraj života, čistoćom oblika i blagim prijelazima potpuno se približio modernom shvaćanju kiparske forme.

Spomenik Ive Lozice na grobu Vladimira Nazora