Željko Sabol

 

Željko Sabol (Bjelovar, 26. studenog 1941. - Zagreb, 5. rujna 1991.), hrvatski književnik, tekstopisac i autor šansona, likovni kritičar.

U rodnom gradu završio je gimnaziju, a diplomirao povijest umjetnosti i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1967.

Bio je kustos Gradskog muzeja u Bjelovaru, jedan od utemeljitelja Ogranka Matice hrvatske Bjelovar, tajnik Izdavačkog odbora i urednik glasila "Rusan".

Antologijsku pjesmu "Kad izgovorim tvoje ime", prvi put je objavio u "Hrvatskom tjedniku", 1971., zatim u prvom broju "Rusana", glasila Ogranka Matice hrvatske Bjelovar.

Kad je ta ista pjesma objavljena u čakovečkom "Hrvatkom kolendaru", cjelokupna neprodana naklada je zabranjena, a protiv Željka Sabola, pokrenut je sudski proces, koji je zahvaljujući Igoru Mandiću i Juri Kaštelanu obustavljen.

Odlazi šikaniran u Zagreb, gdje postaje umjetnički voditelj galerije Forum 1975., a kasnije urednik Likovne enciklopedije, Hrvatskog leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža".

 

Objavio je više knjiga pjesama, polemika i kritika.

Mnoge su njegove šansone uglazbljene. Bio je član Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog centra PEN-a.

Izvršio je samoubojstvo 1991., jer nije mogao podnijeti agresiju na Hrvatsku. Na zgradi Gimnazije u Bjelovaru, Matica hrvatska postavila mu je spomen-ploču.

U rujnu 2008. godine na Trgu hrvatskih branitelja u Bjelovaru postavljena je skulptura Pjesnik pjesniku, autora Simonea Becka Mocennia posvećena Željku Sabolu.

Kad izgovorim tvoje ime: HRVATSKA

Kad izgovorim tvoje ime: HRVATSKA
preda mnom je lice onog koji se podrijetla svoga odrekao
pa ostaje sam na putu, zatravljen pred ponorima
ne sjeća se svojih mrtvih, onih što su sve iskusili
nevjeru i omču, kajanje i prijetnju
i slijedi slijepo sunce što se zorom diže
nad tvoje gluhe uvale, nad tvoje prazne kolijevke
nikada u tvome srcu nije bilo toliko nesreće
nikada u tvome tijelu
nije bilo toliko metaka
nikada u tvojim snovima nije bilo manje ljubavi
za prah iz koga iznikosmo i koji će nas jednom natrag pozvati

Kad izgovorim tvoje ime: HRVATSKA
tu čudnu riječ što stoljećima sam je samo sricao
i pođem bosonog kroz tvoje šume, hridi, šikarje
kuće bez ljudi, posjed bez gospodara
sakrivat ću se kao uhoda
i mahovinu naći da me ne bi korak odao
pred došljacima koji sretni u pijanstvu
ne žele ništa znati, ništa čuti, ništa vidjeti
i kada trijezni budu neće se zapitati
odakle teku tvoje rijeke i u koji se ocean slijevaju
još samo jednom javit ću se glasom i znati da je prošao moj vijek

Kad izgovorim tvoje ime: HRVATSKA
umjesto bajke preda mnom se prostire pustinja
strah i varka, ili smijeh u vječnom zaboravu
napustiti ću gradove i živjeti gdje nema ljudske stope
domahujući konjanicima koji silaze sa vrha planine
govor njihov, sastavljen od zapovijesti, ne mogu razumjeti
mi ostajemo oči u oči i uvijek ćemo tako ostati
jer molitva i kletva jednako su teške
a vrijeme prije sna i vrijeme kad se gube prijatelji
već je tako blizu da me topot taj zaglušuje
ja sadih stabla, a oni nose crne sjekire
i traže mjesta na kojima je bila zapisana
istina o zemlji gdje ni cvijeće više rasti ne može

Kad izgovorim tvoje ime: HRVATSKA
grane se uznemire i zmija pojavi iz mojih njedara
za ugriz pravi čas, svi tragovi su već u prašini
a gorka kap na ovoj usni dovoljna je da me omami
ja te prizivam, i otkrivam u nedaćama
koje me okružuju, pretvarajući čitav svijet u sjenu
tvoga lika, sazdanog od kamena i soli
hladnoća je već tolika da se naše ruke jedva pokreću
u očima bez sjaja naziremo strane svijeta
a ja ne znam kamo da se vratim
jer što je jučer bilo danas više nema važnosti
na ovom otoku gdje u nekom zaklonu nas čeka
posljednji dio zakopanog blaga: SRETNA HRVATSKA


Željko Sabol (1971)