PROČITANO

593

PUTA

OD 14.01.2018.

Dogodilo se na današnji dan...26. ožujka 1984.

Bosanskohercegovački pisac Branko Ćopić, jedan od najplodnijih i najpopularnijih pisaca u periodu poslije Drugog svjetskog rata, na današnji dan 1984. izvršio samoubistvo, skokom sa mosta na Savi u Beogradu.

Branko Ćopić

(Hašani, Bosanska Krupa, 1. siječanj 1915 – Beograd, 26. ožujak 1984)

Hašani

Osnovnu školu završava u rodnom mjestu, nižu gimnaziju u Bihaću, a učiteljsku školu pohađa u Banja Luci i Sarajevu, te je završava u Karlovcu. Na Filozofskom fakultetu u Beogradu diplomira 1940. godine, pedagoško-filozofsku grupu.

Odmah nakon podizanja ustanka u Bosanskoj Krajini, 1941. godine, pristupio je partizanskim jedinicama u čijim je redovima ostao da završetka rata. Cijelo vrijeme boravka u partizanima radio je na organiziranju kulturno-prosvjetnih aktivnosti, a jedno vrijeme je bio i politički komesar združenih odreda Krupa-Sana.

Taj period imat će veliki utjecaj na tematiku njegovog kasnijeg književnog stvaralaštva. Po završetku rata vraća se u Beograd gdje je do 1949. godine bio urednik dječijeg časopisa "Pioniri".

Od 1951. godine pa sve do smrti profesionalno se bavio književnošću. U periodu od 1950. do 1960. godine napisao je nekoliko pripovijedaka ( Jeretička priča, Večera za sekretara, Odumiranje nogu i dr.) čiji se sadržaj nije dopao dijelu tadašnjeg političkog rukovodstva, zbog čega je cijeli kasniji period imao velikih problema, a što je javnosti bilo malo poznato.

Pisao je na bosanskom jeziku čija je ljepota, raskoš i lepršavost došla do punog izražaja baš u djelima ovoga pisca. Dobri poznavaoci bosanskog jezika smatraju da pripovijetke iz ciklusa "Nasrudin - Hodža u Bosni" spadaju u red književnih djela koja na najbolji mogući način afirmiraju snagu, izražajnost i autentičnost bosanskog jezika.

Prvu priču objavljuje 1928. godine, a prvu pripovijetku 1936. Ukupno mu je objavljeno oko 150 naslova bez ponovljenih izdanja i naslova u sabranim djelima, pa se s pravom ubraja u red najplodnijih i najčitanijih pisaca druge polovine prošlog vijeka u bivšoj Jugoslaviji.

Djela su mu prevođena na: albanski, bugarski, češki, engleski, esperanto, francuski, holandski, italijanski, kineski, mađarski, njemački, poljski, rumunjski, ruski, slovački i turski jezik.

Bio je član SANU (Srpske akademije nauka i umjetnosti) i ANUBiH (Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine). Nosilac je Partizanske spomenice 1941, Ordena zasluga za narod I i II reda, Ordena bratstva i jedinstva I reda, Ordena Republike i dr.

Izvršio je samoubistvo, skokom sa mosta na Savi u Beogradu 26. marta 1984. godine.

Spomenik Branku Ćopiću ispred muzeja u Banjoj Luci

MALA MOJA IZ BOSANSKE KRUPE

Bilo mi je dvanaest godina,
prvi put sam sišao do grada
iz mog sela, tihog i dalekog,
kad susretoh tebe iznenada.
Eh, dječačke uspomene glupe!
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Jesi li me spazila il' nisi,
zbunjenoga seoskoga đaka,
svjetlokosog i očiju plavih,
u oklopu novih opanaka,
kako zija u izloge skupe?
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Naišla si kao lak oblačak,
tvoj me pogled za tren obeznani,
zaboravih ime i očinstvo,
kako mi se zovu ukućani.
Iznevjerih poput sablje tupe.
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Tekli tako gimnazijski dani,
uspomena na te ne ocvala,
modra Una u proljetnje noći
tvoje mi je ime šaputala.
Lebdjela si ispred đačke klupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!

Brzo minu naše đakovanje,
lagan leptir sa krilima zlatnim,
ipak tebe u srcu sačuvah
kroz sve bure u danima ratnim.
Ta sjećanja mogu l' da se kupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!

Sad je kasno, već mi kosa sijedi,
gledam Unu, ćuti kao nijema,
zalud lutam ulicama znanim,
sve je pusto, tebe više nema.
Ej, godine, nemjerljive, skupe!
Zbogom, mala, iz Bosanske Krupe!

"Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, noćni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i pričam o jadnoj bašti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim dječacima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubijeg srca. Prije nego me odvedu, žurim da ispričam zlatnu bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srcu još u djetinjstvu i ono bez prestanka niče, cvjeta i obnavlja se." (Bašta sljezove boje, u Pismu mrtvom drugu Ziji Dizdareviću)

"Gdje su među ljudima granice? Nema u čovjeku ni Vlaha ni Turčina. Postoji samo golema ljudska bijeda i nevolja. Jednako i vlaška i turska."

BOSNA

Bosna je zemlja prepuna čari,
Trepeta šuma i bljeska vode,
Brda joj kite gradovi stari,
Nad njima sinji oblaci brode.
Čini se, to je začaran kraj
Kroz koji vilu progoni zmaj.

Duboke gore svečano ćute
U mirnoj sjenci bez ljudskog zova,
Tu medo tapa niz tajne pute,
A obnoć huče premudra sova.
Na proplancima, sve ti se čini,
Igraju vile na mjesečini.

A vjeverice - uz trku mnogu -
repova trista, hiljadu nogu!-
Na glavu Bosnu staviti mogu.

I duh rudarski s punom paradom:
S pijukom, lampom i dugom bradom,
U kristal kucka, kamenje para,
Kroz Bosnu traži rudišta stara,
Pod zemljom brdo gvozdeno buši,
Uz vreli izvor obojke suši.

U gori stijena trepti k'o živa,
Niz nju se voda studena sliva,
Biserom gori najmanja kap.
A već u klancu, blještav k'o srma,
Potok se ruši s kamena strma
I pravi prvi pjenušav slap.

Na kraju - gledaj - rijeka se vije,
Matica brza sredinom bije...

Bibliografija