SLAVKO BATUŠIĆ

Rođen: 2. lipnja 1902. u Novskoj
Umro: 25. travnja 1979. u Zagrebu

Pjesnik, putopisac, romansijer, povjesničar umjetnosti, teatrolog, zatim leksikograf i profesor, prevoditelj, urednik i kazališni djelatnik Slavko Batušić, rođen je 2. lipnja 1902. u Novskoj.

Kao i većina njegovih vršnjaka književno se oblikovao u Krležinu krugu, no ubrzo je krenuo samostalnim putom senzibilnoga lirika i začuđena putnika u europske zemlje i gradove, da parafraziramo naslov jedne od njegovih putopisnih zbirka.

Na crti Antuna Nemčića i Matije Mažuranića koji su umjetnički oblikovali putopis u hrvatskoj književnosti, Batušić je toj baštini dodao iskustva pjesnika i pisca fantastične novelistike, ali i znanje povjesničara likovnih umjetnosti, tako da se njegovi pejzaži i vedute (a i to mu je jedan od naslova knjiga) odlikuju ne samo visokom kulturom poznavanja brojnih civilizacija, već i osobitim očištem iz kojega promatra ljude i krajeve kojima prolazi.

Duhovni etimon Slavka Batušića pronalazimo u čežnji za daljinama, kako reče Antun Barac, pa se u toj suptilnoj literaturi jednakopravno putuje Toscanom i zlatarskim zagorskim bregima, Nizozemskom u potragu za Rembrandtom ili norveškim fjordovima u odsjaju polarnoga svjetla.

U uspomenama tiskanima u knjizi Hrvatska pozornica Batušić je orisao i svoj ne manje značajan i važan kazališni život. Od pomoćnoga tajnika i redatelja, do vršitelja dužnosti intendanta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, utemeljitelja muzeja i arhiva ovoga teatra i kasnije teatrološkoga odjela Zavoda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, on je cijeloga života služio čaroliji kazališta.

Promicao je i samosvojna obilježja hrvatskoga glumišta u brojnim međunarodnim teatrološkim društvima, utemeljio je u nas teatrologiju kao znanstvenu disciplinu.

Kao leksikograf napisao je više stotina članaka o kazališnim i likovnim umjetnicima, pojmovima i pojavama. Predavajući povijest kazališta na našim glumačkim školama i na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu, nastojao je naraštajima budućih scenskih umjetnika otkrivati ljepote i značenje brojnih kazališnih događaja.

Moj prijatelj Rembrandt
Hendrik Willem Van Loon
prijevod: Slavko Batušić

Za potrebe HNK prevodio je dramske tekstove i libreta

 

Kineska minijatura

Ja pijem svakog jutra čaj

Iz finog bijelog porculana

na kojem su slikani mali Kinezi.

Pa kad je nebo vedro i pjevaju ptice

i kad zraka sunca se spusti

u medenu mirisnu tekućinu —

zaplešu mali slikani Kinezi

u svježem ritmu djetinje radosti

a je se osmjehnem

i udaram srebrnom žlicom po tasi

zveckav ksilofonski takt.

Ja svako jutro pijem čaj

i jasno vidim puste parkove Pekinga,

u kojima maršal Čang-Tso-lin

zaklati dade devedeset trojicu

zalivši krvlju lijehe orhideja

zalivši krvlju moj žuti čaj.

(Iz zbirke 23 pjesme, Zagreb, 1938)

Putnikova strast ili o tropskom rumenilu

Zrnca Batušićeva kaleidoskopa slažu se postupno u koherentnu cjelinu u kojoj se svagda mogu nazrijeti dvije konstante: djetinjstvo i put — temeljne odrednice ugrađene u njegov književni izraz. Pritom se one međusobno snažno prožimaju jer djetinjstvo predstavlja ishodišni prag kasnijim putovanjima, a vidici s putovanja vrlo često vraćaju pisca u djetinjstvo, što rađa tada neočekivanim, fantastičnim snoviđenjima.

Književno djelo Slavka Batušića kao posve zaokružena cjelina stoji u hrvatskoj književnosti 20. st. izvan uobičajenih struja i generacijskoga zajedništva.

Oblikovan, kao i većina iz njegova naraštaja, uz Krležin »Plamen« i »Književnu republiku« (a javit će se na pragu četrdesetih prošloga stoljeća s Marinkovićem, Šegedinom i Matkovićem u »Pečatu«), krenuo je ubrzo samostalnim putom suptilnoga lirika, očuđujućega novelista, a uskoro i putopisca u »europske zemlje i gradove«, zavrijedivši svojim brojnim putnim dojmovnicima trajno mjesto u novijoj hrvatskoj književnosti.

Kao pjesnik nadahnut je dvjema arhetipskim temama: djetinjstvom i zovom dalekih, gotovo mističnih zemalja.

Tako se njegova lirika prostire širokim poljem mašte koje dopire čak do Kine i Japana, gdjekada i skandinavskih šuma ili posve egzotičnoga otočja, dok — s druge strane — sjetno oživljava impresije iz zavičajnoga Zagorja, opjevavajući seljake na sajmu, voćnjake u cvatu ili orača uz plug.

Dragi i stari kestenovi

Istodobno Batušić-lirik naročitim sezibilitetom osjeća atmosferu grada kojim se danomice kreće, grada koji mu ponekad izgleda poput krletke kamo su ga zatvorili, što njegovo pjevanje urbane tematike čini iznimnim spojem oplemenjena zavičajnoga lirizma i suptilno dozirane recepcije europskoga pjesništva dvadesetih godina, pri čemu se ne može zanijekati njegovo poznavanje i njemačkoga ekspresionizma i francuske poezije situirane izvan nadrealističkih stremljenja.

Tako Batušićev amalgam nacionalno-pejzažnoga, socijalno-prosvjednoga, ruinistički-ezoteričnoga i urbano-sofisticiranoga zvuči u (priznatim) antologijskim ostvarenjima nepatvorenom iskrenošću i osebujnom samosvojnošću, akordom »ekstatičnosti sreće što se živi« (C. Milanja).

I dok pjeva o jutarnjem čaju i kad čulno vapi za nekadašnjom intimom, kada stihovima toplo orisuje svoje Zagorce, ali i kada himnički zanosno kliče Zelenom Prilazu u aprilu, Batušić je prije svega putnik.

Danas je Prilaz golema vaza

u kojoj su procvali zeleni buketi

stihovi su koji ne samo što govore o specifičnom, urbanom zagrebačkom pejsažu, već u posve intimnoj lirskoj formi najavljuju Batušića flanera i putopisca koji će nekoliko stihova kasnije zamišljati, a posve u skladu sa svojim »čežnjama za daljinama«, rumeni Prilaz da je bio zasađen breskvom »vatreno tropski rumen«, rumen jednako u dalekom Japanu kao i u djedovskom vinogradu podno Ivančice, ili pak »nevino tijelovski bijel«, da su mu drvorede zasadili trešnjevim drvetom. Zagrebačkim

Prilazom (ulicom gdje su stanovali njegovi prijatelji Julije Benešić i mladi Krleža), Batušić je uz »drage i stare kestenove« putovao ne samo prema kazališnoj zgradi, već i ususret dalekim zemljama i gradovima koje je uspio pohoditi, ali dopro je i do onih koje je vidio samo u mašti ili u snovima, a dospio čak i u predjele kojih nema niti na jednom zemljovidu, a oblikuje ih jedino mašta pjesnikova.

Strast za daljinama

Jer kod Batušića se putopis kao književni žanr prepoznaje ne samo u jasno deklariranim djelima te vrste, već i u gotovo svakom sloju njegove suptilne literarne fizionomije, pa tako i u oba romana (Na dragom tragu i Argonauti) te u iznimnoj memoarskoj prozi koja nastaje pred završetak njegova puta.

Batušić je, naime, putovao »otkad je počeo pisati« (I. Goran Kovačić), pa tako za njega postoji samo jedna strast — »strast za daljinama bez granica« kao što je i sam zapisao u Pejzažima i vedutama. Stoga je M. Vaupotić posve točno zaključio kako je u toga autora »vokacija putopisca unutarnja opsesija koja kao bitna strukturalna poluga prožima cjelokupni njegov književni aktivitet«.

Uz opsjednutost daljinama, Batušić putuje neprestance i u skrovite predjele vlastita djetinjstva, i to još od fantastične svoje mladenačke novelistike (Čuda i čarolije), preko romana, sjetno-ruinističkih ali ipak i dokumentarnih, nerijetko i ironijsko-humorističnih zapisa o zlatarskom djetinjsvu koji se, premda »raspršene glavice maslačka«, ujedinjuju u koherentnu cjelinu (Laterna magica) sve do posljednjih autobiografsko-memoarskih zapisa iz Pariza pred kraj života.

Zrnca Batušićeva kaleidoskopa slažu se postupno u koherentnu cjelinu u kojoj se svagda mogu nazrijeti dvije konstante: djetinjstvo i put — temeljne odrednice ugrađene u njegov književni izraz.

Pritom se one međusobno snažno prožimaju jer djetinjstvo predstavlja ishodišni prag kasnijim putovanjima, a vidici s putovanja vrlo često vraćaju pisca u djetinjstvo, što rađa tada neočekivanim, fantastičnim snoviđenjima.

Stoga je Batušić i kao lirik i kao romanopisac, a naročito pak kao putopisac svagda veliki dječak koji začudnim okom promatra život i svijet oko sebe, ne želeći nikada priznati da bi stvarnost svagdašnjice mogla zamagliti, ili čak i zastrijeti njegov nepomućeno optimistički pogled na svijet.