Jure Kaštelan
Jure Kaštelan (Zakučac kraj Omiša, 18. prosinca 1919. - Zagreb, 24. veljače 1990.), hrvatski pjesnik
Čarobna frula
Javi se u meni riječ
i brizne kao voda živa.
O uzak mi je ovaj svijet
za oganj što ga čelo skriva.
Ne znam mu izvor. Neznan zvuk
zvjezdano u meni zvoni.
o uzak li je neba luk
za krilo što ga nemir goni.
Jure Kaštelan se rodio u Zakučcu kraj Omiša, na rijeci Cetini, između vrletnih masiva Mosora i Biokova.
Klasičnu gimanziju je pohađao u Splitu, a od 1938. studirao je jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
1940. je objavio u vlastitoj nakladi, s ilustracijama Ede Murtića, svoju prvu zbirku "Crveni konj".
U Drugom svjetskom ratu sudjeluje u obrani domovine kao pristaša lijevih snaga. Do 1980. godine voditelj je Katedre za teoriju književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a neko vrijeme i lektor na Sorboni.
U početku nastavlja tradicionalni izraz hrvatske poezije koji zatim proširuje europskim vidicima (Lorca).
Spoj moderniteta i narodne umjetnosti nalazimo u poemi "Tifusari".
Jedan je od utemeljitelja hrvatskog modernog pjesničkog izraza. Objavljivao je i članke, prozu, eseje i drame u kojima je nazočna mitska koncepcija.
Prevodio je s ruskog i talijanskog. Smrt ga je zatekla na mjestu ravnatelja Instituta za književnost i teatrologiju HAZU-a, u osvit stvaranja hrvatske države, koju je željno očekivao.
Zbirke
- "Crveni konj",
- "Pijetao na krovu",
- "Biti ili ne",
- "Malo kamena i puno snova",
- "Divlje oko",
- "Čudo i smrt".
VOLIO BIH DA ME VOLIŠ
volio bih da me voliš,
da budem cvijet u tvojoj kosi.
ako si noć, ja ću biti zora
i blijesak svjetlosti u rosi.
volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
ako si izvor, i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.
Tifusari
1
Brojim stope na bijelu snijegu. Smrt do smrti.
Smrt su stope moje.
Smrt do smrti. Smrt do smrti.
Smrt su stope moje.
Svaka
ide
svome
grobu.
Svaka ide svome grobu
ko izvori
svome
moru.
Svaka ide svome grobu.
2
Hoće li ikad ovom stazom proći
nebo široko, oko puno sreće?
Da li će briznuti frule i izvori
i cvrkutati jutra u proljeće?
Hoće li stope ostati na zemlji
i prkositi krvlju utisnute
ili će snjegovi u mrkloj tišini
zamesti riječi, tragove i pute?
3
Vijavica.Vjetar vije.
Čovjeka ni vuka nije.
- Ognja, ognja -
kosti vrište.
- Zvijezde, zvijezde -
oko ište.
Žvale mračne, večerat će
moje prste i možđane...
Vijavica. Vjetar vije.
Čovjeka ni vuka nije.
- Ljudi mili, braćo, ljudi...
U tišini
gluvi korak
izmoreni.
Slušam riječi
u ognjici.
- Druže...
- Druže...
Rukom hvatam ladnu ruku.
Idem
nijem
u koloni.
4.
Ne zbori noć.
Tišina nez utvara.
Nijemo
bez glasa
u meni
mrtvac progovara.
Oj, Cetino, moje selo ravno
kud si ravno kad si vodoplavno
Ne zbori noć.
To majka ruke
nad mojim snom
nad svojim sinom
savija
i njena crna
crna
kosa
ko san
na mojem čelu
klija.
Ne zbori noć.
Za gorom
smrt
noževe kuje
i jama - mješina
nozdrve nadima:
požare
i vješala
bljuje.
Oj Cetino, moje selo ravno
Ne zbori noć.
bez jutra
i bez krila
još zadnju riječ
i zadnji pozdrav
smrt mi je
ostavila.
5
Otkuda ovaj dan, ognjeni golub na dlanu,
otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste
sav od svitanja? Čuj noć kad vatre u šumi planu.
Otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste?
U svakoj stopi, na svakom koraku: sloboda, sloboda,
sloboda iz rane, iz krvi sloboda izraste.
U svakoj stopi, na svakom koraku; sloboda, sloboda.
Kad pjesme umiru, ti što si ljubav sama,
ko divlja ruža na putu, ko raširena krila.
Kad pjesme umiru, ti što si ljubav sama,
hoćeš li umirući živu ljubav dati
što prkosi smrti i čelik prelama?
Hoćeš li umirući živu ljubav dati
što u svakom srcu iznova se rađa,
hoćeš li glasom zore u noći zapjevati?
Ako panem u mraku, prenesi živima pozdrav,
prenesi od groba do srca, pronesi kroz tminu
pjesmu što ne gine; sloboda, sloboda.
6
Ognjica raste. Rukom ruku hvatam.
Uz čelo druga moje čelo gori.
U požaru ludom kad se pamet mrači
osvetom još jačom, ljubav progovori.
Kolona ide.U groznici rastu
goleme šume suncem rascvjetane.
U mraku čujem žive razgovore,
Očima živih gledam nove dane.
Gledam jezera prozirna i mirna,
vrbu djetinjstva svinutu nad rijekom
i nove riječi nikad nečuvene,
ljude u kraju znanom i dalekom.
Rođena zemljo, nisam te dočeko,
nego u gunju, ušljiv, sav od rana,
nemoćan, zguren, jedva korak vučem -
i zato si jače u me urezana.
Od čela do čela samo vatra gori.
Glad i oganj žedne usne pruža
za kapljom vode. Tmina oči steže,
i što smo bliže zori noć postaje duža.
Korak po korak. Smrt u jarak baci
čovjeka i konja. Za me nema zore,
ali i u smrti mi smo partizani
I naši mrtvi još se jače bore.