EMANUEL VIDOVIĆ
Rođen: 24. prosinca 1870. u Splitu
Umro: 1. lipnja 1953.
U tijeku burnog trećeg desetljeća dvadesetog stoljeća umjetnost Emanuela Vidovića odražavala je smirenu životnu i osjećajnu ukorijenjenost u svijetu naših primorskih gradova i kuća.
Emanuel Vidović slikar je intimizma, a njegove slike pune su poznatih područja i prostora te sretnog prebivanja u njima. Zato se njegova umjetnost intimizma gradi u sjećanju, bez monumentalnosti i velikih gesta.
U velikom opusu Emanuela Vidovića osjeća se umjetnička preobrazba u ikonografskom i kolorističkom osjećaju.
Nekoliko čudesnih krajolika iz tog vremena, Grad se budi i Selo spava, visoki su slikarski dometi.
Poslije toga slijedi vraćanje tišinama intimne poezije primorskih interijera i predmeta koji su dolutali.
Na jubilarnoj izložbi 1929., uz nekoliko slika mrtve prirode u gvašu, izlazi i veliko djelo koje je značilo apsolutnu zrelost u ovom žanru: Stara lutka iz 1928., ujedno je mrtva i živa, u zelenkasto-smeđem tonalitetu, diskretno kao cijeli aranžman.
Od 1930. do 1935. Vidović ponovno izlazi u prirodu, u Trogir, grad svojeg djetinjstva. Trogir poslije kiše, Luka u Trogiru, Luka u sutonu mala su remek-djela koja se odlikuju slobodom rukopisa tipičnom za Vidovićev izraz krajolika.
Sljedeće razdoblje posvećeno je mrtvoj prirodi, to su predmeti koji su nekoć imali svoj, a sada, u neredu slikarskog ateljea, dobili su drugi život.
Slikao je lutke, svijećnjake i stare satove. Posljednjih je godina radio u postelji ili naslonjaču svega što se sjetio, Trogira, Splita, pa i mjesta svoga školovanja Chioggie.
Potkraj života naslikao je Mrtvu prirodu sa satom, jednu od njegovih najljepših slika. Prvog lipnja 1953. umro je stari slikar, a njegove slike ostale su kao podsjetnik mnogih podneblja i mogući prototipovi za mnoge Vidovićeve sljedbenike.
bglavac
irida
